Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ MILOSEVIC

Pise Ana Uzelac iz Haga (TU Br 398, 15-mar-05)
By IWPR

General Radomir Gojovic, bivsi predsjednik Vojnog suda u Beogradu, predocio je Medjunarodnom sudu za ratne zlocine letke koji su pripadnicima Vojske Jugoslavije (VJ) dijeljeni na Kosovu 1999., i kojima im se naredjuje postivanje Zenevske konvencije.


Takodje je upoznao sud i sa statistickim podacima o istragama koje su srpski vojni tuzioci u to vrijeme pokrenuli zbog sumnje da su drzavne snage sigurnosti pocinile ratne zlocine.


Izgleda da se Milosevic – koji se brani samostalno – nada da ce ovim svjedocenjem uspjeti osporiti neke od navoda iz kosovske optuznice koja je protiv njega podignuta. U potonjoj stoji da bivsi srpski lider, kao vrhovni zapovjednik jugoslavenskih snaga sigurnosti, nije ucinio nista kako bi sprijecio ili kaznio zlocine koji su navodno pocinjeni nad Albancima.


Otkako je prije sest mjeseci poceo dokazni postupak obrane, ovo je prvi put da je bivsi jugoslavenski predsjednik posegnuo za jasnim pravnim argumentima, nastojeci osporiti optuzbe konkretnim cinjenicama i dokumentima.


Milosevica se tereti za planiranje i organiziranje operacije protjerivanja oko 800.000 kosovskih Albanaca iz regije, koja je 1999. prakticno otpocela istog trenutka kada i tromjesecno NATO-vo bombardiranje Srbije. Zracni su udari predstavljali odgovor na ranije srpsko nasilje nad albanskim civilnim stanovnistvom.


Haski tuzioci tvrde da su masovna protjerivanja u razdoblju od ozujka/marta do lipnja/juna 1999. bila pracena ubijanjem, te sistematskom pljackom i unistavanjem albanske imovine.


U kosovskoj optuznici protiv Milosevica dokumentirano je 17 odvojenih slucajeva masovnog ubijanja, u kojima je ukupno stradalo gotovo 1.000 zrtava.


Doduse, na ovotjednom se svjedocenju pokazalo da – uz jedan jedini izuzetak – ti slucajevi nisu izazvali nikakvu reakciju jugoslavenskog vojnog tuzilastva, koje je uglavnom bilo zaokupljeno incidentima u kojima je stradao znatno manji broj zrtava.


Milosevic je i osobno procitao podatke koji su se ticali nekih od tih zlodjela.


Tako je, recimo, opisao kako su srpski vojnici ubili petoro albanskih civila koji su se krili u jednom vec napustenom selu, te kako su potom leseve bacili u bunar, koji su nakon toga zapalili.


Milosevic je ukazao i na to da su dva albanska civila bila izvedena iz jednog izbjeglickog konvoja i potom ubijena. Najzad, okrivljeni je govorio i o tome kako je jedan komandir voda svojim vojnicima naredio da “utvrde kalibar [sic] svog oruzja” na jednom Albancu. “To je imalo za posljedicu da je civil ubijen”, mirno je procitao Milosevic.


Iako je rijec o sluzbenim dokumentima, Albanci se u njima spominju kao “Siptari” – sto je na srpskom pogrdan naziv.


Medjutim, od svih masovnih pogubljenja o kojima je Milosevic ovoga tjedna pred sudom govorio, u optuznici je spomenuto samo jedno.


A taj, jedini slucaj o kojem su istragu pokrenuli i srpski i haski tuzioci, jest navodni zlocin u selu Izbica, u kojem je – prema optuznici – stradalo najmanje 120 albanskih civila, pogubljenih potkraj ozujka/marta 1999.


Mada Haski tribunal tvrdi da je zlocin pocinjen 28. ozujka/marta 1999. – svega cetiri dana nakon sto je pocelo NATO-bombardiranje – istraga o njemu bila je pokrenuta znatno kasnije.


Za vrijeme unakrsnog ispitivanja, tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) pokusao je dokazati da su srpske vlasti istragu pokrenule samo zbog toga sto Beograd nije uspio zataskati spomenuti masakr, posto su americki spijunski avioni nacinili snimke izbickih grobnica, koji su kasnije prodrli i u javnost.


Svjedok je pak uporno tvrdio kako postojanje tih snimaka ni na koji nacin nije utjecalo na istragu, koja je po njegovim recima bila pokrenuta cim je Beograd prikupio dovoljno dokaza o masakru. Takodjer je napomenuo i da su srpski tuzioci pokrenuli istage o nizu drugih zlocina koje je Hag previdio – povodom, na primjer, otkrica 140 grobnica u selu Dosevac.


Tokom svjedocenja, Gojovic je objasnio da vojni tuzioci, zbog zracnih udara NATO-a, zapravo nisu bili u prilici sprovesti istrage, naglasavajuci da su sve vrijeme rada bili izlozeni smrtnoj opasnosti.


U potonjem unakrsnom ispitivanju ispostavilo se da se samo jedna od srpskih istraga ticala zlodjela koje je sluzbeno okvalificirano kao “ratni zlocin”, dok se u ostalim slucajevima radilo o “ubojstvima”.


Najs je to pokusao objasniti nastojanjima da se prikrije stvarna priroda doticnih zlocina. No, Gojovic tvrdi da je to ucinjeno samo zato sto je po tada vazecim srpskim zakonima ratni zlocin za sobom povlacio znatno blazu kaznu, tako da su se vojni tuzioci navodno trudili da pociniocima budu izrecene sto teze kazne.


Svjedok, medjutim, nije iznio podatke koliko je optuzenih bilo osudjeno ili kaznjeno. Procedura je bila “slozena” i duga, rekao je on, pa je u mnogim slucajevima potrajala i nakon sto je on 2001. prestao obavljati duznost. U jednom su slucaju trojica vojnika proglaseni krivima i osudjeni na kazne od sedam do devet godina zatvora, ali je visi sud te presude naknadno ponistio.


Jedan od promatraca sudjenja izjavio je za IWPR da je ovotjedno svjedocenje bilo po mnogo cemu “jedinstveno”.


“Bilo je to prvi put da Milosevic cini upravo ono sto i treba ciniti svaki branilac – iznosi cinjenice i dokaze, umjesto politickih teorija”, rekla je Hakelina Verijn Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart), nizozemska pravnica koja sudjenje Milosevicu komentira za drzavni radio.


“Ali sam se tokom svjedocenja pitala je li shvatio da time ujedno priznaje i mnoge cinjenice koje je do sada pokusavao poreci.”


Unakrsno ispitivanje Gojovica trebalo bi biti nastavljeno i sljedeceg tjedna.


Ana Uzelac je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.