Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ KRAJISNIK

Pise: Goran Jungvirth iz Zagreba (TU Br 401, 04-apr-05)
By IWPR

Ratni potpredsjednik vlade Republike Srpske (RS), Milan Trbojevic, svjedocio je o utjecaju koji je optuzeni imao na vladu, kao i o navodima optuzbe da je vise tisuca muslimanskih civila proslo kroz mrezu zatvorskih logora koja je uspostavljena tokom trajanja optuzenikovog mandata.


Krajisnika se tereti za genocid, kao i za niz zlocina protiv covjecnosti, te krsenje zakona i obicaja ratovanja, buduci da je navodno sudjelovao u kampanji protjerivanja nesrpskog stanovnistva iz veceg dijela Bosne tokom 1991. i 1992.


U optuznici protiv njega nabrojano je vise desetina objekata u kojima su muslimanski i hrvatski zatvorenici bili muceni, premlacivani, a cesto i ubijani.


Krajisnikovi branioci tvrde da njihov klijent nije bio upoznat sa situacijom na terenu, te da nije imao nikakvu neposrednu kontrolu nad njom, jer su – po njihovim rijecima – svu moc u svojim rukama zapravo drzala lokalna rukovodstva.


Trbojevic je ovoga tjedna sucima potvrdio da je Krajisnik, zajedno s predsjednikom bosanskih Srba, Radovanom Karadzicem, u velikoj mjeri kontrolirao vladu.


No, ovaj svjedok – cije obazrivo ponasanje po svemu sudeci treba pripisati cinjenici da je tuzilastvo s njim prvobitno stupilo u kontakt kao s potencijalnim osumnjicenikom – ipak uporno tvrdi da u to vrijeme nije bio upoznat s postojanjem spomenutih logora.


Na pocetku svjedocenja, predsjedavajuci sudac Alfons Ori (Alphons Orie) podsjetio je Trbojevica da nista sto bude rekao pred sudom nece u kasnijoj fazi moci biti upotrijebljeno protiv njega. Osim toga, sudac Ori je tom prilikom svjedoku ukazao i na moguce posljedice eventualnog laznog svjedocenja.


Trbojevic je sucima ispricao kako je u parlament bosanskih Srba usao 1990., i to kao zastupnik nacionalisticke Srpske demokratske stranke (SDS), ciji je predsjednik bio Karadzic, a jedan od clanova najuzeg rukovodstva Krajisnik. Potpredsjednik vlade postao je 1992.


“Nije sporno da je Karadzic bio vrhovni zapovjednik”, rekao je svjedok pred sudom, da bi u nastavku ipak dodao da je Krajisnik zastupao iste stavove kao i predsjednik, odnosno da su njih dvojica djelovala kao “dva covjeka u jednom tijelu”.


Svjedok je rekao da je njihov utjecaj na vladu RS-a bio toliki da je 1992. doveo i do ostavke premijera srpskog entiteta, koji je tada vec postao sit predsjednikovog nadziranja ministara, ali i navike samih ministara da se o najvaznijim pitanjima konzultiraju, kako s Karadzicem, tako i s Krajisnikom.


Trbojevic je takodjer potvrdio da su dvojica rukovodilaca zajedno imala gotovo apsolutnu moc nad policijom, vojskom i sudstvom.


Prelazeci na temu zatvorskih logora koje su u to vrijeme navodno osnovale vlasti bosanskih Srba, tuzilac Alan Triger (Alan Trieger) predocio je svjedoku citav niz dokumenata koji potkrepljuju njihovo postojanje, ukljucujuci i zapisnik sa sastanka ministara odrzanog u lipnju/junu 1992., a na kojem je – sudeci po tom dokumentu – i sam Trbojevic sudjelovao u raspravi o “ozbiljnom i hitnom” pitanju razmjene zatvorenika.


Triger mu je takodjer predocio i jedan dokument koji je u kolovozu/augustu iste godine potpisao tadasnji ministar inozemnih poslova Toma Kovac, a u kojem se pored ostalog govori i o “problemima prouzrokovanim pritvaranjem [ljudi] drugih nacionalnosti”. Najzad, tuzilac je iznio i dokaze da je upravo taj dokument bio procitan na zasjedanju vlade kojom je predsjedavao osobno Trbojevic.


Svjedok je medjutim izjavio da se ne sjeca tog zasjedanja, poricuci i da je na bilo koji nacin bio upoznat s postojanjem logora ili tadasnjim masovnim pogubljenjima gradjana muslimanske nacionalnosti. Sudeci po onome sto je pred sudom rekao, Trbojevic je za te zlocine saznao tek nekoliko godina kasnije.


“Da smo znali sto se desava u logorima, sigurno bismo odrzali sjednicu vlade u Omarskoj”, rekao je on, spominjuci lokaciju na kojoj se nalazio jedan od najzloglasnijih zatvorskih objekata.


Kada su tuzioci od njega zatrazili da kaze sto misli o nacinu na koji su takvi logori mogli funkcionirati, svjedok je rekao da – gledajuci s ove distance – pretpostavlja da su logorima upravljale lokalne vlasti, da se o njihovom snabdijevanju starala vojska, te da je za razvrstavanje zatvorenika bila nadlezna tajna sluzba.


Svjedok je istakao kako “teorija po kojoj bi drzava trebalo da bude [etnicki] cista nikada nije bila ni spomenuta” u vladi.


Pokusavajuci ilustrirati tadasnju sluzbenu politiku, on se osvrnuo na govor koji je Karadzic srpnja/jula 1992. odrzao u parlamentu, gdje je kao predsjednik RS-a ustvrdio kako ne postoji nikakva namjera da se “poraze” Muslimani, ali da prioritet svakako ostaje sprecavanje “muslimanskog osvajanja Evrope”.


Svjedok je ipak priznao da je u istoj prilici Karadzic izrazio i zabrinutost zbog velikog broja Muslimana koji su ostali u podrucjima pod srpskom kontrolom.


Prilikom unakrsnog ispitivanja, Trbojevic je – odgovarajuci na pitanje Krajisnikovog branioca Nikolasa Stjuarta (Nicholas Stewart) – potvrdio da je optuzeni tokom rata odigrao znacajnu ulogu u pregovorima s medjunarodnom zajednicom koji su vodjeni s ciljem uspostavljanja mira u regiji.


Svjedok je potvrdio i Stjuartovu tezu da je Krajisnik imao objektivnih poteskoca u vodjenju srpskog parlamenta, ciji su zastupnici ipak zastupali razlicite stavove.


“Bilo je i burnih zasjedanja”, rekao je Trbojevic pred sudom.


Goran Jungvirth je suradnik IWPR-a iz Zagreba.