Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ BRDJANIN

Pise: Mirko Klarin iz Haga (TU 289, 11-16 novembar, 2002)
By IWPR ICTY

Tokom svih pet u medjuvremenu okoncanih sudskih postupaka –vodjenih protiv Duska Tadica, Milana Kovacevica, petorice strazara iz Omarske, trojice iz Keraterma i Milomira Stakica – Tuzilastvo je pokusavalo dokazati da su zatocenici bili drzani iza bodljikave zice.


Obrana je naime tvrdila da su izvjestaci britanske novinske agencije ITN zajedno sa svojim kamerama zapravo stajali unutar ogradjenog prostora, odakle su gledali napolje, stvarajuci tako utisak da su zicom ogradjeni zatocenici – koji su se, u stvari, kretali slobodno.


Isto pitanje proteklog je tjedna ponovo dospjelo u srediste paznje: bilo je to na sudjenju Radoslavu Brdjaninu, bivsem zapovjedniku kriznog staba Autonomne Regije Krajine (sjeverozapadna Bosna). U djelokrug njegove odgovornosti potpadalo je ne samo Trnopolje, nego i svi ostali prijedorski logori.


Svjedok optuzbe, dr. Idriz Merdzanic, pri tom je ponudio i jedno novo objasnjenje, rekavsi da su se i zatocenici i izvjestaci nalazili unutar ogradjenog logorskog prostora, ali u dvjema zonama koje su bile razdvojene bodljikavom zicom.


Svjedok je skicirao i plan logora, na kome su se onda jasno vidjele i spomenute dvije zone. Prva je predstavljala skladisni prostor jedne lokalne prodavaonice gradjevinskog materijala. U drugoj su se nalazili zatocenici iz Omarske i Keraterma koji su u Trnopolje bili prebaceni neposredno prije zatvaranja tih logora. Izvestaci ITN-a stajali su u prvoj zoni; odatle su snimili zatocenike koji su se nalazili u drugoj.


Nakon sto su ti snimci obisli svijet i izazvali zgrazavanje planetarnih razmjera, sva zica je bila uklonjena, tvrdi svjedok.


Merdzanic je u Trnopolju imao dvostruki status – bio je u isti mah zatocenik i logorski lijecnik.


Brdjaninov branilac Dzon Ekerman (John Ackermann) nastojao je tokom unakrsnog ispitivanja navesti svjedoka da kaze kako Trnopolje nije bilo zatvorski logor, nego “zborno mjesto” na koje su ljudi dolazili svojevoljno, buduci da je za sve njih najsigurnije bilo da ostanu u onim selima koja su zauzele srpske snage.


Ekerman je rekao i da su zatocenici (ukoliko bi to pozeljeli) u svakom trenutku smjeli napustiti to “zborno mjesto”, napominjuci da su mnogi od njih odatle odlazili na posao ili u nabavku hrane, da bi se nakon toga (slobodno) vracali.


Merdzanic je odbacio te tvrdnje, opisujuci mitraljeska gnijezda koja su se nalazila oko logora, iz kojih su cijevi bile uperene prema zatvorenicima. On je takodje govorio o ubojstvima i premlacivanjima, koja su prestala tek u drugoj polovini kolovoza/avgusta, nakon posjete delegacije medjunarodnog Crvenog kriza.


Svjedok je priznao da je iz Trnopolja (uz izvjestan rizik) ipak bilo moguce i pobjeci, ali je dodao da je tek nakon toga nastajao pravi problem, buduci da se cjelokupno podrucje nalazilo pod kontrolom srpske vojske, paravojske i policije.


Osnivanje logora kao “svojevrsne tranzitne stanice za protjerivanje nesrpskog stanovnistva”, rekao je Doktor Merdzanic, po njegovom je misljenju bilo detaljno isplanirano od strane najvisih srpskih vlasti.


No, na direktno pitanje odrane, svjedok je takodje rekao da optuzenog, u samom Trnopolju, zapravo nikada nije vidio.


Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni urednik novinske agencije SENSE.