Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: POCEO DOKAZNI POSTUPAK PROTIV MARTICA

Prvi svjedok govori o tvrdokornim stavovima koje je okrivljeni zastupao pocetkom devedesetih.
By IWPR ICTY
Tuzioci su ovoga tjedna pred Tribunalom otpoceli dokazni postupak protiv vodje hrvatskih Srba, Milana Martica. Kao prvi svjedok pojavio se jedan srpski politicar, koji se prisjetio kako je okrivljeni od samog pocetka sukoba u Hrvatskoj zastupao separatisticke stavove, te kako se i kasnije nastavio protiviti pregovorima sa Zagrebom.



Martic je u razdoblju od 1991. do 1995. obavljao veci broj funkcija u rukovodstvu Krajine (hrvatska oblast koja je u to vrijeme bila pod srpskom kontrolom), a optuzen je za sudjelovanje u zajednickom zlocinackom poduhvatu protjerivanja nesrpskog stanovnistva iz Hrvatske i Bosne.



Njega se u deset tocaka optuznice tereti za zlocine protiv covjecnosti, a u devet za krsenje zakona i obicaja ratovanja. U pitanju su zlocini kao sto su ubojstvo, pritvaranje, mucenje i rusenje sela.



Martica se tereti i za planiranje i naredjivanje granatiranja civilnih ciljeva u Zagrebu, svibnja/maja 1995.



Ovotjedni svjedok Veljko Dzakula opisao je vlastiti trud da – u vrijeme dok je, tokom 1992. i 1993., obavljao duznost potpredsjednika vlade Republike Srpske Krajine (RSK) – bude pronadjeno mirno rjesenje svih problema koji su opterecivali odnose izmedju srpskog i hrvatskog stanovnistva.



Nasuprot tome, Martic je – tvrdi Dzakula – slavu stekao u kolovozu/augustu 1990., kada je oko Knina („prijestolnice“ Krajine) postavio barikade i tako sprijecio upad hrvatske policije. Time se okrivljeni prikljucio „radikalnoj struji“ unutar Srpske demokratske stranke (SDS), jer je vec pri svom „prvom pojavljivanju“ na politickoj sceni demonstrirao otpor prema bilo kakvoj suradnji sa Zagrebom.



Dzakula je pak pocetkom 1993. potpisao tzv. Daruvarski sporazum, koji je predvidjao rjesavanje srpsko-hrvatskih neprijateljstava „mirnim dijalogom“. Spomenuti dokument je za ekstremisticko krilo SDS-a bio isuvise pomirljiv, tako da je njegov potpisnik smijenjen. Iste godine, uhapsio ga je „pomocnik ministra policije Milan Martic“, nakon cega je svjedok bio prebacen u Knin, gdje je optuzen za spijunazu.



U medjuvremenu je zapoceo i Marticev vrtoglavi politicki uspon. Dzakula se prisjetio kako je u kampanji za predsjednicke izbore potkraj 1993. Martic govorio o „ujedinjenju svih srpskih zemalja“. U optuznici pak stoji da je Marticev krajnji cilj bilo stvaranje „nove drzave, u kojoj bi dominirali Srbi“.



Tuzilac Aleks Vajting (Alex Whiting) prikazao je video-snimku govora koji je Martic odrzao u spomenutoj kampanji, a u kojem se suprotstavio „silama mraka“ koje su se zalagale za predaju teritorije Krajine hrvatskim vlastima.



Martic je tom prilikom takodjer objavio: „Ja sam marioneta Slobodana Milosevica“ – i obecao da ce, ukoliko pobijedi, „predati palicu“ jugoslavenskom predsjedniku.



Tuzilastvo tvrdi da je Martic, u nastojanju sprovodjenja plan o prosirenju Srbije, nadzirao napade na nesrpsko stanovnistvo u hrvatskim selima Dubica, Cerovljani, Bacin, Saborsko, Poljanac i Lipovica. U tim akcijama je navodno sudjelovala i organizacija pod nazivom „Marticeva policija“, koja je djelovala na podrucju samoproklamirane Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine.



Dzakula je rekao i da je Marticevo zapovjednistvo nad spomenutim policijskim snagama bilo „prilicno grubo“. „Bio sam u prilici vidjeti da on sve kontrolira, da ga slusaju, i da se njegovim naredjenjima pokoravaju“, rekao je on.



Odgovarajuci na Vajtingovo pitanje o tome je li Martic bio upoznat sa zlocinima koji su pocinjeni nad hrvatskim civilima, svjedok je rekao: „Mislim da je to mogao saznati. Policija SAO Krajine mu je to mogla reci.“



Prije nego sto je saslusao svjedoka, Marticev advokat Predrag Milovancevic obavijestio je sud da obrana nije bila u prilici pripremiti se na odgovarajuci nacin za pocetak sudjenja, buduci da joj Tajnistvo tek treba uplatiti prvu ratu predvidjenih financijskih sredstava.



Predsjedavajuci sudac Bakone Dzastis Moloto (Bakone Justice Moloto), koji je tek stigao u Tribunal, odmah je prekinuo zasjedanje, a potom i pozvao Sebastijana van der Vlijea (Sebastian van der Vliet) – nacelnika Ureda za pravnu pomoc i pitanja pritvora pri Tajnistvu – da pojasni situaciju. Sutradan je potonji uvjerio sudsko vijece da ce se spominjana sredstva na racunu obrane naci do kraja tjedna.



Tokom unakrsnog ispitivanja, Milovancevic je rekao da su se Srbi u Hrvatskoj mozda uplasili nadiruceg hrvatskog nacionalizma, ciji je glavni eksponent bio Franjo Tudjman, lider Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), koji je 1990. postao i predsjednik Hrvatske.



Nakon sto je i Dzakula priznao da je HDZ-ova kampanja mozda unijela nemir medju hrvatske Srbe, Milovancevic ga je upitao: „A jeste li vi culi za to da su jednom i Zidovi bili smatrani faktorom nestabilnosti, i da su u Hitlerovoj Njemackoj bili i eliminirani?“



Vajting se ovakvom nacinu ispitivanja usprotivio tvrdnjom da ono „nije prikladno“. Advokat je uzvratio rijecima: „Samo pokusavam usporediti dvije politicke klime u dva potpuno razlicita razdoblja. I nastojim razumjeti sudionike.“



Milovancevic je potom svjedoku postavljao pitanja koja su se ticala hrvatskih napada na srpske civile, ukljucujuci i operaciju Bljesak. Rijec je o akciji kojom su hrvatske snage zauzele zapadnu Slavoniju, koja je do tada bila pod srpskom kontrolom.



Dzakula je procijenio da je oko 20.000 srpskih civila tom prilikom bilo prinudjeno napustiti spomenuto podrucje, a onda i opisao kako su na jednu kolonu civila hrvatske snage otvorile vatru iz automatskog naoruzanja. Spomenuo je i da je hrvatska vojska, prema nekim svjedocenjima, naknadno sprala krv s puta kako bi uklonila tragove pocinjenog zlocina.



Tokom drugog kruga ispitivanja, Vajting je od svjedoka zatrazio podatke o njegovim roditeljima, koji su u Drugom svjetskom ratu bili zatoceni u logorima koje su u tadasnjoj Hrvatskoj osnovale nacionalisticke snage (tzv. ustase).



Oboje su prezivjeli tako sto su ih do kraja rata prikrivali hrvatski civili, sto je cinjenica iz koje je Dzakula – kako kaze – izvukao veoma vaznu pouku. „Moji roditelji su mi rekli da su ustase koje su ih odvele u logor jedno, a Hrvati koji su ih spasili nesto sasvim drugo“, kazao je on.



Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.