SUDSKA KRONIKA: ASHDOWN SVJEDOCIO NA SUDJENJU BRDJANINU
Pise: Vjera Bogati iz Haga (TU 292, 2-6 decembar, 2002)
SUDSKA KRONIKA: ASHDOWN SVJEDOCIO NA SUDJENJU BRDJANINU
Pise: Vjera Bogati iz Haga (TU 292, 2-6 decembar, 2002)
Esdaun, koji je tokom tokom rata u vise navrata obisao citav regiju, izjavio je kako je Trnopolje bilo "jedna od najgorih stvari" koju je vidio na Balkanu.
U Trnopolju su, po njegovim rijecima, "stari, bolesni i ranjeni, zene i djeca, svi zajedno bili dovedeni na jedno skolsko igraliste, liseni vode i sanitarija. Bili su bez nade, bez buducnosti, ocajni, vecina ih je izgubila svako dostojanstvo."
Bivsi predsjednik britanske Liberalno-demokratske stranke po treci se put pojavio u okviru jednog sudskog postupka pokrenutog zbog ratnih zlocina: ranije je vec svjedocio na sudjenjima Blaskicu i Milosevicu.
Brdjanin je, kao bivsi predsjednik kriznog staba Srpske demokratske stranke (SDS) za takozvanu Autonomnu Regiju Krajinu (ARK), optuzen za genocid i zlocine protiv covjecnosti.
Esdaun je logore posjetio 10. i 11. kolovoza/avgusta 1992., posto ga je Radovan Karadzic osobno pozvao da dodje i vidi "srpsku stranu price". Bilo je to svega nekoliko dana nakon sto su zapadni novinari svijetom pronijeli vijest o postojanju tih logora.
Visoki predstavnik tada nije bio odveden u Omarsku i Keraterm, koji su bili na jos gorem glasu i koji su zatvoreni ubrzo nakon novinarske posjeti. Umjesto toga pokazane su mu Manjaca (pokraj Banja Luka) i Trnopolje (nedaleko od Prijedora).
Vecina zatocenika iz Omarske i Keraterma bila je prebacena u te logore.
"Vidio sam fotografije iz Omarske i Keraterma - logora cija je svrha bila unistenje, ne samo u neposrednom smislu rijeci, nego i putem slamanja duha nasiljem i uzasom. Tako nesto nije se moglo vidjeti jos od Drugog svetskog rata", rekao je Esdaun.
Na osnovu onoga sto je bio u prilici vidjeti, Esdaun je zakljucio da se Manjaca i Trnopolje ne mogu smatrati koncentracionim logorima. No, to ih, po njegovim rijecima, ne cini nimalo prihvatljivijim.
Zatocenici iz Manjace, koji su spavali na podovima pretrpanih stala, rekli su mu da su uvjeti zivota teski i da ne dobivaju niti dovoljno hrane, niti lijekove.
Rekli su mu takodjer i da im je bolje nego u Omarskoj ili Keratermu, jer su ubojstva i mucenja obustavljeni.
Esdaun je objasnio kako su se srpske vlasti nasle pod medjunarodnim pritiskom, posto su spomenuti logori postali glavna vijest dana. Rekao je i da je stekao utisak da su poboljsanja koja je vidio bila nacinjena ili u vrijeme njegove posjete, ili neposredno prije nje.
"Sumnjam da sam u zivotu ikada uradio nesto sto bi nadmasilo ono sto sam ucinio u Manjaci za jedan jedini dan" dodao je on. "Razgovori koje sam vodio sa zatvorenicima postepeno su me doveli do zakljucka da su im tog dana zivoti bili produzeni samo zato sto su se uvjeti popravili."
U usporedbi s relativnim redom koji je vladao u Manjaci, Esdaun je Trnopolje dozivio kao potpuno rasulo. Cuo je da su tamo srpski ekstremisti nocu maltretirali zatocenike, kao i da su zene bile silovane.
Srpske su vlasti tvrdile da se u logorima nalaze iskljucivo ratni zarobljenici, ali je Visoki predstavnik potvrdio da je tamo vidio samo civile.
Kasnije je Esdaun sve to opisao u pismu koje je uputio Karadzicu, a koje je istovremeno bilo poslato i tadasnjem britanskom premijeru Dzonu Mejdzoru (John Major), zapovjedniku UNPROFOR-a Satisu Nambijaru (Satish Nambiar) i predsjedniku Medjunarodnog komiteta Crvenog kriza Korneliju Somarugi (Cornelio Sommaruga).
Cilj Visokog predstavnika bio je - kako je sam rekao - izazvati stid kod Srba i tako dovesti do poboljsanja usljeta, te pritisak na njih da oslobode zatvorenike i dopuste posjete Crvenog kriza.
Dodao je i da ga jedan zlocin jos uvijek proganja - ubojstvo 200 zatvorenika koji su bili strijeljani i potom baceni s litice.
"Kada je rec o Trnopolju, moram reci da me proganja misao o tome da smo mozda ipak mogli uciniti nesto vise. Mozda je ipak bilo moguce sprijeciti da budu pogubljeni oni koji su baceni s litice", izjavio je Esdaun.
Kao sljedeci svjedok potom se pojavila osoba koja je prezivjela spomenuti zlocin. Emsud Garibovic jedan je od 12 ljudi koji su prezivjeli to pogubljenje u organizaciji bosanskih Srba.
On je izjavio da je na planinu Vlasic, u srednjoj Bosni - iz Trnopolja, a na teritoriju pod kontrolom Bosnjaka - bilo dovedeno vise od 200 bosanskih Muslimana. Srbi su potom razdvojili muskarce od zena, djece i starijih osoba.
Dva autobusa krcata zatocenicima potom su odvedena do jedne litice na Koricanskim Stijenama. Tim ljudima obratio se jedan Srbin koji je na glavi nosio crvenu beretku i koji im je rekao: "Vi cete biti razmijenjeni - zivi za zive, a mrtvi za . . . znate vec."
Potom su, po recima svjedoka, zatvorenici na litici bili poredjani u vrstu. A onda su jedan po jedan bili strijeljani i bacani u provaliju.
Garibovic je imao dvostruku srecu: prezivio je jer nije ni bio pogodjen, da bi nakon toga pao na onaj dio nagiba koji nije bio toliko strm.
"Preko mene padali su izmasakrirani ljudi, mrtvi i polumrtvi", rekao je on pred sudom. "Moj prijatelj Bahrija i ja uspeli smo nekako probiti se do sume. Odatle smo bili u prilici cuti jecanje i zapomaganje ljudi koji su lezali na dnu litice."
Dvojicu su prijatelja kasnije zarobili pripadnici vojske bosanskih Srba. Posto su citavu pricu ispricali srpskoj policiji, prebaceni su u bolnicu u Banja Luci, da bi potom bili i pusteni.
Cinjenicu da oni nisu bili ubijeni, nego da su im oni koji su ih zarobili cak pomogli, iskoristio je branilac Dzon Ekerman (John Ackerman), koji je zastupao stav da masakr nije bio ni naredjen ni oprosten s najviseg mjesta - iz Brdjaninovog kriznog staba.
Darko Mrdja, zapovjednik specijalne policije u Prijedoru, optuzen je zbog toga sto je navodno upravo on, s crvenom beretkom na glavi, naredio masakr na Koricanskim Stijenama. Mrdja se vec nalazi u pritvorskoj jedinici Haskog tribunala.
Vjera Bogati dopisnica je IWPR-a iz Haga i novinarka novinske agencije SENSE.
