SUDSKA HRONIKA: SVJEDOK OPISUJE KOSOVSKE PROGONE
Muslimanski sveštenik kaže da su seljane iz Prilepnice srpske snage protjerale dva puta.
SUDSKA HRONIKA: SVJEDOK OPISUJE KOSOVSKE PROGONE
Muslimanski sveštenik kaže da su seljane iz Prilepnice srpske snage protjerale dva puta.
Muslimanski sveštenik iz jednog kosovskog sela protekle je sedmice u Hagu ispričao sudijama kako su početkom 1999. srpske snage u dva navrata istjerale seljane iz njihovih domova.
Abdilhakim Šaćiri (Adylhaqim Shaqiri), imam ili hodža džamije u Prilepnici, rekao je da je zajedno sa „barem 3,000 stanovnika“ u samo istom mjesecu dva puta bio protjeran – najprije 6., a onda i 13. aprila.
Šaćiri se pojavio kao svjedok optužbe na suđenju šestorici visokih vojnih i civilnih zvaničnika kojima se pripisuje odgovornost za etničko čišćenje više stotina hiljada Albanaca sa Kosova, počinjeno prije sedam godina. U pitanju su bivši srbijanski predsjednik, Milan Milutinović; bivši potpredsjednik jugoslovenske vlade, Nikola Šainović; bivši načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ), Dragoljub Ojdanić; te još trojica bivših policijskih i vojnih oficira: Sreten Lukić, Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević.
Tužioci pokušavaju da dokažu da su nasilna protjerivanja i masakre nad Albancima počinile snage pod kontrolom okrivljenih, i to u sklopu „masovnog i sistematskog napada“.
U optužnici se navodi da su 13. aprila 1999. stanovnici Prilepnice (opština Gnjilane) „bili protjerani i prisiljeni da odu u konvoju“ i „natjerani da pod policijskom pratnjom otputuju u Makedoniju“. U nastavku se kaže i da su im na samoj granici „snage Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Srbije oduzimale lične isprave“.
Šaćiri tvrdi da su srpski oficiri seljanima najprije 6. aprila naredili da odu, jer će vojnici „postaviti mine u selu i minirati i branu“.
Kolona seljana krenula je u pravcu grada Gnjilana, prolazeći kroz kontrolne punktove na kojima je bila srbijanska vojska i policija. Na jednom od njih, policajci su im rekli da se vrate kući i da im se neće dogoditi „nikakvo zlo“.
Vratili su se i zatekli svoje kuće opljačkane i ispretresane.
Šaćiri je potom rekao da je nedjelju dana kasnije, 13. aprila, vojska opkolila selo i stanovnicima naredila da odu. Kada su oni zahtijevali da im se kaže zbog čega, vojnici su im rekli da ih je 6. aprila protjerala „paravojska“, dok ovoga puta operaciju izvode „pravi vojnici, koji samo izvršavaju naređenja i ne postavljaju pitanja“.
Jedan vojnik je rekao da ta naređenja dolaze iz „vrhovnog štaba iz Beograda“ – posvjedočio je Šaćiri.
Svjedok je rekao i da su se konvoju priključili i ljudi iz drugih sela, te da su prošli nekoliko kontrolnih punktova, kao i da ga je na jednom od njih pretukao srpski vojnik. „Udario me je oružjem u stomak, i ja sam se onesvijestio“, rekao je on.
Šaćiri je kazao i da su seljani, kada su se 25. juna vratili svojim kućama, zatekli pustoš. „Naše selo bilo je do temelja spaljeno, uništeno i opljačkano. I džamija je bila spaljena“, rekao je on.
Ispitujući Šaćirija u vezi sa iznesenom verzijom događaja, Pavkovićev advokat Džon Ekerman (John Ackerman) istakao je razlike između ovog svjedočenja i ranijih izjava, koje je haškim tužiocima dao u aprilu 1999. i junu 2001. Konkretno, ukazao je na to da dokaz o oficiru koji je rekao da mu naređenja stižu iz Beograda nije postojao u izjavi koju je Šaćiri dao u aprilu 1999.
Šaćiri je odgovorio da mu predstavnik haškog tužilaštva nije postavio to pitanje.
U odvojenom razvoju događaja, sudsko vijeće je usvojilo prigovor odbrane koja se usprotivila tome da u dokazni materijal budu uključena dva izvještaja.
„Kosovo/Kosova: Kako viđeno, tako ispričano“ i „Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu“ sačinili su OESS i Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Watch, HRW). Ta dva izvještaja sadrže izjave oko 3,000 albanskih izbjeglica iz logora u Albaniji, Makedoniji i Crnoj Gori prikupljene 1999., nakon njihovog navodnog protjerivanja sa Kosova.
Međutim, iskazi iz tih izvještaja su uglavnom anonimni, a vijeće je ukazalo i na to da nije jasno ni ko ih je prikupio. A prema pravilima Tribunala, izjave svjedoka moraju „imati neophodne naznake pouzdanosti“.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
Abdilhakim Šaćiri (Adylhaqim Shaqiri), imam ili hodža džamije u Prilepnici, rekao je da je zajedno sa „barem 3,000 stanovnika“ u samo istom mjesecu dva puta bio protjeran – najprije 6., a onda i 13. aprila.
Šaćiri se pojavio kao svjedok optužbe na suđenju šestorici visokih vojnih i civilnih zvaničnika kojima se pripisuje odgovornost za etničko čišćenje više stotina hiljada Albanaca sa Kosova, počinjeno prije sedam godina. U pitanju su bivši srbijanski predsjednik, Milan Milutinović; bivši potpredsjednik jugoslovenske vlade, Nikola Šainović; bivši načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ), Dragoljub Ojdanić; te još trojica bivših policijskih i vojnih oficira: Sreten Lukić, Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević.
Tužioci pokušavaju da dokažu da su nasilna protjerivanja i masakre nad Albancima počinile snage pod kontrolom okrivljenih, i to u sklopu „masovnog i sistematskog napada“.
U optužnici se navodi da su 13. aprila 1999. stanovnici Prilepnice (opština Gnjilane) „bili protjerani i prisiljeni da odu u konvoju“ i „natjerani da pod policijskom pratnjom otputuju u Makedoniju“. U nastavku se kaže i da su im na samoj granici „snage Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Srbije oduzimale lične isprave“.
Šaćiri tvrdi da su srpski oficiri seljanima najprije 6. aprila naredili da odu, jer će vojnici „postaviti mine u selu i minirati i branu“.
Kolona seljana krenula je u pravcu grada Gnjilana, prolazeći kroz kontrolne punktove na kojima je bila srbijanska vojska i policija. Na jednom od njih, policajci su im rekli da se vrate kući i da im se neće dogoditi „nikakvo zlo“.
Vratili su se i zatekli svoje kuće opljačkane i ispretresane.
Šaćiri je potom rekao da je nedjelju dana kasnije, 13. aprila, vojska opkolila selo i stanovnicima naredila da odu. Kada su oni zahtijevali da im se kaže zbog čega, vojnici su im rekli da ih je 6. aprila protjerala „paravojska“, dok ovoga puta operaciju izvode „pravi vojnici, koji samo izvršavaju naređenja i ne postavljaju pitanja“.
Jedan vojnik je rekao da ta naređenja dolaze iz „vrhovnog štaba iz Beograda“ – posvjedočio je Šaćiri.
Svjedok je rekao i da su se konvoju priključili i ljudi iz drugih sela, te da su prošli nekoliko kontrolnih punktova, kao i da ga je na jednom od njih pretukao srpski vojnik. „Udario me je oružjem u stomak, i ja sam se onesvijestio“, rekao je on.
Šaćiri je kazao i da su seljani, kada su se 25. juna vratili svojim kućama, zatekli pustoš. „Naše selo bilo je do temelja spaljeno, uništeno i opljačkano. I džamija je bila spaljena“, rekao je on.
Ispitujući Šaćirija u vezi sa iznesenom verzijom događaja, Pavkovićev advokat Džon Ekerman (John Ackerman) istakao je razlike između ovog svjedočenja i ranijih izjava, koje je haškim tužiocima dao u aprilu 1999. i junu 2001. Konkretno, ukazao je na to da dokaz o oficiru koji je rekao da mu naređenja stižu iz Beograda nije postojao u izjavi koju je Šaćiri dao u aprilu 1999.
Šaćiri je odgovorio da mu predstavnik haškog tužilaštva nije postavio to pitanje.
U odvojenom razvoju događaja, sudsko vijeće je usvojilo prigovor odbrane koja se usprotivila tome da u dokazni materijal budu uključena dva izvještaja.
„Kosovo/Kosova: Kako viđeno, tako ispričano“ i „Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu“ sačinili su OESS i Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Watch, HRW). Ta dva izvještaja sadrže izjave oko 3,000 albanskih izbjeglica iz logora u Albaniji, Makedoniji i Crnoj Gori prikupljene 1999., nakon njihovog navodnog protjerivanja sa Kosova.
Međutim, iskazi iz tih izvještaja su uglavnom anonimni, a vijeće je ukazalo i na to da nije jasno ni ko ih je prikupio. A prema pravilima Tribunala, izjave svjedoka moraju „imati neophodne naznake pouzdanosti“.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
