Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA HRONIKA: SLUCAJ BOSANSKA KRAJINA

Svjedok opisuje kako je jedva prezivio.
By IWPR ICTY

Pred sudom se protekle sedmice govorilo o incidentu kada je pripadnik vojske bosanskih Srba zaklao oko 20 zatocenika logora Betonirka. Ahmed Zulic, rudar sa sjevera Bosne, ispricao je kako je jedan od lokalnih srpskih vodja doviknuo vojniku: "Simo, polako, prebrzo koljes."


U pitanju je bilo svjedocenje na sudjenju Momiru Talicu i Radoslavu Brdjaninu, koji su optuzeni da su 1992. - sa ciljem etnickog ciscenja Bosanske Krajine od nesrpskog stanovnistva - uspostavili logore u Betonirki, Manjaci, kao i na drugim lokacijama.


Zulic je pred sudom ispricao kako su ga iz logora odveli do jednog potoka, gdje su se vec nalazila dvadesetorica zatocenika. Bilo im je naredjeno da kopaju, a svjedok je pretpostavio da se radilo o njihovim vlastitim grobovima. Izjavio je da je u neposrednoj blizini, zajedno s nekolicinom lokalnih predvodnika bosanskih Srba, za stolom sjedio i Nedeljko Rasula - predsjednik regionalnog ogranka Srpske demokratske stranke (SDS) - kao i da su okupljeni bodrili vojnika Simu Simetica dok je ubijao zatvorenike. Potvrdio je i da je jedan od njih doviknuo: "Simo, popij nesto, bolje ces radit'".


Sam Rasula je - s obzirom da je svjedoka poznavao odranije - doviknuo Simeticu da postedi Zulica. Potom su dvojica Srba prisla zatvoreniku; jedan mu je stavio pistolj u usta, dok mu je drugi naslonio pistolj na sljepoocnicu i rekao: "Hajmo ga prekrstit'." Zulica su potom udarili u kicmu i vratili ga u logor. Kasnije je svjedok prebacen u Manjacu, logor koji je navodno osnovao general Talic.


Pred tribunalom je receno da su uslovi zivota u logoru bili bijedni, te da se situacija malo poboljsala tek nakon intervencije Crvenog krsta, kada je zatvorenicima bilo dozvoljeno da donose vodu s obliznjeg jezera. Obicno bi im se naredilo da uriniraju u jezero prije nego sto bi napunili kanistere, medjutim Zulic je ispricao kako mu je jednom prilikom bilo cak i drago buduci da je voda bila namijenjena srpskoj komandi.


Neki zatvorenici bi se cesto odvodili na saslusanja, tvrdio je Zulic, s kojih bi se uvijek vracali modri od batina. I sam svjedok je u dva navrata bio pretucen - jednom kada je bio toliko gladan da je jeo "srpsku travu", a drugi put onda kada je dozvolio ekipi Crvenog krsta da mu pregleda modrice. Nakon sto je od jednog prijatelja - inace bosanskog Srbina - dobio svezanj biljeznica, poceo je voditi dnevnik u kome je biljezio takve dogadjaje.


Branilac Natasa Ivanovic-Favo odbacila je navode iz svjedokovog dnevnika kao "nepotpune" i izjavila da njegovi zapisi o dogadjajima u regionu na samom pocetku rata pocivaju na glasinama. Svedok je odgovorio da je uspio zabiljeziti samo mali procenat svih dogadjanja.


Faik Biscevic, zubar iz Sanskog Mosta, takodje je nastupio kao svjedok optuzbe, i ispricao kako je bio uhapsen, tucen i prisiljen da javno prizna ucesce u muslimansko-hrvatskoj "zavjeri" protiv Srba. Biscevic je - kao nekadasnji predsjednik lokalnog ogranka muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA) - pred tribunalom rekao da su ga dvojica vojnika (uperivsi mu puske AK47 u glavu) prisilila da na Radiju Sanski Most procita unaprijed pripremljenu izjavu.


Optuzba je pred sudom prezentovala i tonski zapis te izjave. Tako se moglo cuti kako Biscevic izgovara sljedece: "Alijini i Tudjmanovi ekstremisti ciji sam ja najveci sljedbenik krivi smo za sve sto se dogodilo prethodnih dana...zbog nasih lazi i poltronstva srpske snage bile su primorane da sve to rade [da zauzmu Sanski Most] . . ."


Svedok je proveo vise od tri meseca u policijskoj celiji i za to vrijeme oslabio 30 kilograma. Potom je prebacen u Manjacu, gdje je izgubio dva sina. Biscevic je s vidljivim uzbudjenjem govorio o sudbini svog najstarijeg sina, Harisa, koji se nalazio u prvoj grupi zatocenika koji su odvedeni u Manjacu. Zatocenici su na samom dolasku pretuceni, dok su njih sestorica - medju kojima se nalazio i Biscevicev sin - odvedeni u nepoznatom pravcu, i otada im se gubi svaki trag.


Drugi Biscevicev sin, Edin, takodje je odveden u Manjacu. Svjedok je ispricao kako je na tom putovanju umrlo 18 muskaraca, dok su Edin i jos jedan zatocenik pokusali da spasu zivote cetvorice. Po dolasku su lesevi zajedno sa sestoricom ubaceni u kamion i odvezeni u nepoznatom pravcu.


Kasnije je svih 18 leseva otkriveno u jednoj masovnoj grobnici, dok je sudbina ostalih nepoznata. "Molim gospodina Talica da mi pomogne, ako moze", rekao je, gotovo kroz suze, Biscevic.


Mirna Jancic je pomocni urednik IWPR.