Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA HRONIKA: PLAVŠIĆEVA SVEDOČI PROTIV BIVŠEG KOLEGE

Bivša predsjednica bosanskih Srba, Biljana Plavšić, pod prinudom se vratila u Tribunal koji ju je poslao u zatvor, kako bi svjedočila na suđenju Krajišniku.
By IWPR ICTY
Bivšoj predsjednici bosanskih Srba, koja se – nakon što je pred Haškim tribunalom priznala krivicu za progon ne-Srba – nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u trajanju od 11 godina, naloženo je ove sedmice da se vrati u Hag, kako bi svjedočila protiv svog političkog saveznika iz ratnog perioda, Momčila Krajišnika.



Krajišnik je optužen za učešće u etničkom čišćenju ne-Srba iz većeg dijela Bosne, koje je na pojedinim područjima poprimilo karakter genocida.



Plavšićeva je bila obuhvaćena istom optužnicom kao i Krajišnik, ali je najveći broj optužbi protiv nje odbačen u okviru sporazuma koji je sklopila s tužiocima prije nego što je 2002. priznala krivicu za progone kao zločin protiv čovječnosti.



Nakon što su tužilaštvo i odbrana završili sa svojim dokaznim postupcima na suđenju Krajišniku, sudije su tokom protekle dvije sedmice i same pozivale svjedoke kako bi dobile neka dodatna pojašnjenja, prije nego što do kraja septembra donesu presudu.



Od trenutka kada se 5. jula pojavila pred sudom, Plavšićeva je jasno pokazala da nije došla svojevoljno. Izgledala je vidno starije u odnosu na posljednje pojavljivanje u Hagu, a požalila se i na zdravstvene probleme.



Takođe je pred sudom rekla i kako je s Krajišnikom u lošim odnosima i usprotivila se i samoj ideji da bi mogla biti pozvana da svjedoči na njegovom suđenju, izjavivši da „ljudi koji nisu slobodni ne mogu ni govoriti slobodno.“



Pomenula je i slučaj Milana Babića, bivšeg lidera hrvatskih Srba koji je priznao krivicu za progone i svjedočio na drugim suđenjima za ratne zločine prije nego što je ove godine u pritvoru Haškog tribunala izvršio samoubistvo. „Ono što je Babić učinio bilo je samo posljedica ovog pritiska“, izjavila je Plavšićeva.



No, predsjedavajući sudija Alfons Ori (Alphons Orie) spriječio ju je da dalje razlaže tu temu, podsjetivši je da se pred sudom nalazi kako bi dala istinite odgovore na pitanja koja će joj se postaviti, i ni zbog čega drugog.



Pojavljivanje Plavšićeve pred sudom došlo je kao poprilično iznenađenje – pogotovo s obzirom na to da u njenom sporazumu sa tužiocima nije bilo odredbi kojima bi se zahtijevalo svjedočenje na drugim suđenjima – pa je njen dolazak privukao i veliki broj gledalaca u najveću galeriju za publiku u Tribunalu.



Odjevena u džins košulju, farmerke i sportske cipele braon boje, sa sobom je ponijela i žutu plastičnu vrećicu u kojoj se nalazila izjava koju je dala istražiteljima Tribunala, nešto ličnih bilješki i primjerak vlastite knjige „Svjedočim“, koju je objavila za vrijeme boravka u zatvorskoj ćeliji u Švedskoj. Djelovala je potpuno drugačije od Biljane Plavšić koja je svojevremeno na svjetsku pozornicu kročila kao izabrani član bosanskog predsjedništva i koja je prije toga bila dekan Sarajevskog Univerziteta i Fulbrajtova stipendistkinja.



Ona je pred sudom rekla kako joj je, pošto joj je stigao nalog da svjedoči u slučaju Krajišnik, skočio krvni pritisak i postao nestabilan. Opisala je i osjećaj da joj „bubnji“ u sljepoočnicama i neprekidnu buku „nalik vodopadu“ u glavi. Željela je da „završi sa ovim neprijatnim zadatkom što je prije moguće“, ali je izjavila i kako nije sigurna da će izdržati pritisak i upozorila sudije da „rizikuju“ time što od nje traže da svjedoči.



Plavšićeva je pomenula i da bi negativni psihološki efekti uzrokovani ovakvim iskustvom mogli umanjiti njenu moć koncentracije i kvalitet samog svjedočenja.



Dok su trajale njene primjedbe, Krajišnik je ostao miran; sve vrijeme je hvatao bilješke, i ne gledajući je.



Nakon što je iznijela svoje žalbe, Plavšićeva je predložila da „pokušaju nastaviti“ njeno svjedočenje. No, sudija Ori je naložio pauzu, tokom koje je konsultiran ljekar u vezi sa njenim zdravstvenim stanjem. Doktor je narednog jutra izvijestio sud da je povišeni krvni pritisak kod Plavšićeve posljedica stresa, te da, sa medicinskog stanovišta, to ne predstavlja prepreku za samo svedočenje.



Plavšićeva je jasno stavila do znanja da nije zadovoljna takvim zaključkom, izražavajući sumnju u to da je ljekar pažljivo proučio njene ranije nalaze, ispisane na švedskom jeziku.



Njen pravni savjetnik, Judžin O’Saliven (Eugene O’Sullivan), zatražio je da se obavi još jedan ljekarski pregled. On je istakao kako nije u interesu Tribunala i samog suđenja da na njemu svjedoči osoba čiji bi život tom prilikom mogao biti ugrožen.



Krajišnikov advokat, Nikolas Stjuart (Nicholas Stewart), složio se sa time da je utvrđivanje zdravstvenog stanja Plavšićeve neophodno, te da „važna svjedokinja – kakva g-đica Plavšić jeste – ne bi smjela svjedočiti pod pritiskom“.



Plavšićevoj su niz obraze krenule suze kada ju je sudija Ori još jednom upitao da li se osjeća sposobnom za nastavak svjedočenja. Saopštivši da će sve te okolnosti uzeti u obzir, vijeće je konstatiralo da svjedočenje treba biti nastavljeno uz mjere opreza.



Plavšićeva je govorila o nekim aspektima organizacije rukovodstva bosanskih Srba koji su djelovali vrlo traljavo, tvrdeći da je predsjedništvo Republike Srpske izgledalo kao „seoska zabava“. Budući da je, kao univerzitetski profesor, znala kako stvari treba organizirati, ona se uvijek čudila neformalnoj prirodi takvih sastanaka.



Istovremeno, ona je konstatirala kako je Krajišnika to što je bio praktičan i što je čvrsto bio na zemlji učinilo moćnom osobom, u tolikoj mjeri da je „ponekad dominirao i nad Karadžićem“. Krajišnikova odbrana se djelimično zasniva na tezi da je okrivljeni tokom rata, kada je o mnogim važnim pitanjima riječ, bio zaobilažen, te da je predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić imao najveću vlast.



Plavšićeva je rekla da je okrivljeni učestvovao u kreiranju unutrašnje i vanjske politike Republike Srpske, kao i da je sudjelovao u svim mirovnim konferencijama u inostranstvu. „Nikada nisam bila konsultirana prije konferencije, niti sam nakon njihovog dolaska obavještavana o onome što se tamo dogodilo“, kaže ona.



Potom je objasnila kako je Krajišnik stalno koordinirao rad poslanika i opštinskih vlasti. Njegov ured je, kako je rekla, „uvijek bio prepun ljudi“ koji su željeli da razgovaraju sa tim „jednostavnim, moćnim i uticajnim čovjekom“.



Plavšićeva je takođe izjavila da su Krajišnik i Karadžić često odlazili u Beograd, da posjete srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, pri čemu ona na ta putovanja nije bila pozivana, niti je o njihovim rezultatima obavještavana.



Takođe je potvrdila i tačnost navoda iz vlastite knjige, po kojem je „svako ko ne bi pokazao lojalnost Radovanu i Momi [Krajišniku] ubrzo otišao“.



Potkraj sedmice, i samom Krajišniku je pružena prilika da postavlja pitanja Plavšićevoj. Prethodno je upozoren da pri tome mora poštovati stroga pravila, uključujući i uzdržavanje od izražavanja bilo kakvih stavova. Nakon nekoliko pokušaja, sudije su ocijenile da se on ne trudi dovoljno da ne prekorači ova ograničenja, pa su prekinule njegovo ispitivanje.



Svjedočenje Plavšićeve završeno je 7. jula, u skladu sa rasporedom po kojem bi tokom vikenda trebala biti vraćena u Švedsku.



Neposredno pred njen odlazak, sudija Ori se Plavšićevoj zahvalio i rekao joj kako razumije da ovo za nju nije bilo prijatno iskustvo, pogotovo zbog toga što je posljednji dan koji je provela na sudu ujedno bio i njen 76. rođendan.



„Nema potrebe da mi se zahvaljujete“, odgovorila je Plavšićeva. „Ovdje sam dovedena silom.“



Pred sudom je ove sedmice iz Beograda, posredstvom video-linka, svjedočio i Velibor Ostojić, koji je tokom 1992. bio ministar informisanja Republike Srpske. Ostojić je u prethodnom svjedočenju na suđenju Krajišniku bio pomenut kao čovjek koji je pratio strane novinare prilikom obilaska zatočeničkih logora u julu iste godine.



„Nikada nisam posjetio nijedan logor“, insistirao je Ostojić u svom svjedočenju. „U Republici Srpskoj nije bilo koncentracionih logora – samo kolone izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja.“



On je odbacio izvještaje britanskih medija koji su prvi prenijeli slike iz zloglasnog zatvoreničkog logora Omarska, kao “laž i propagandu“.



Na dodatno pitanje o Omarskoj, on je ponovio: „Republika Srpska nije imala logore. To je ono što sam rekao i u šta i danas vjerujem!“



Tužilac Mark Hermon (Mark Harmon) nastojao je da potkopa Ostojićev kredibilitet tako što ga je podsjetio na navode iz intervjua koji je Televiziji Beograd dao tokom 1992. Ostojić je u to vrijeme tvrdio da „lavove u sarajevskom zoološkom vrtu muslimanski fanatici i kasapi hrane srpskom djecom“, da Srbe u Goraždu zakivaju za krstove, da je njih 6,000 ubijeno na stravičan način, te da je 40,000 Srba zatvoreno na stadione, gdje su „prinuđeni da pasu travu“.



Bivši ministar je priznao da nije lično provjeravao te informacije, pošto ih je dobio od ministarstva policije. Ali je dodao i da još uvek vjeruje da se „nešto slično zaista dogodilo“.



Na kraju Ostojićevog svjedočenja, branilac Dejvid Džos (David Josse) upitao ga je za mišljenje o Marku Tompsonu (Mark Thompson), koji je svjedočio kao vještak optužbe za medije i komunikaciju. Tompson je u svom ekspertskom izveštaju konstatovao da su mediji u Republici Srpskoj bili korišteni kao megafon Krajišnikove Srpske demokratske stranke (SDS), tako što su gušili i marginalizirali svako mišljenje koje nije bilo u skladu sa njenom politikom.



Ostojić je Tompsonovo svjedočenje opisao kao „površno, netačno i nestručno“. Rekao je da je čitajući arhivu otkrio da je u medijima Republike Srpske objavljivan „velik broj različitih ideja i stavova“.



Sudsko vijeće je ove sedmice prethodno zahtijevalo suspenziju naloga za hapšenje bivšeg premijera bosanskih Srba, Branka Đerića, izdatog nakon što on nije došao da svjedoči na Krajišnikovom suđenju.



Đerić je u međuvremenu izgleda kontaktirao sud, izrazivši spremnost da dobrovoljno doputuje u Hag zbog svjedočenja.



Sudije su pozvale i slijedećeg svjedoka koji će svoj iskaz dati naredne sedmice.



Adin Šadić je stažista IWPR-a u Hagu.