SUDSKA HRONIKA: KOSOVSKI SLUČAJ DJELIMIČNO SE OSLANJA NA SUĐENJE MILOŠEVIĆU
Nakon što je započeo dokazni postupak optužbe protiv visokih zvaničnika koji se terete za zločine na Kosovu, posmatrači tvrde da nad njim lebdi duh zlosretnog suđenja Miloševiću.
SUDSKA HRONIKA: KOSOVSKI SLUČAJ DJELIMIČNO SE OSLANJA NA SUĐENJE MILOŠEVIĆU
Nakon što je započeo dokazni postupak optužbe protiv visokih zvaničnika koji se terete za zločine na Kosovu, posmatrači tvrde da nad njim lebdi duh zlosretnog suđenja Miloševiću.
Tužioci su ove sedmice otpočeli dokazni postupak protiv šestorice srpskih i jugoslovenskih visokih zvaničnika kojima se pripisuje odgovornost za etničko čišćenje više stotina hiljada Albanaca iz njihovih kosovskih domova tokom 1999.
Nakon što je postupak počeo, stiče se utisak da će cijeli slučaj biti pod snažnim uticajem zlosretnog suđenja bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, koje je prijevremeno okončano njegovom smrću u pritvoru, u martu mjesecu ove godine.
Ovo novo suđenje je prvo na kojem će, otkako je postupak protiv Miloševića priveden kraju, biti riječi o aktivnostima srpskih i jugoslovenskih snaga sigurnosti na Kosovu.
To je takođe i prvo suđenje na kojem su sudije iskoristile nova ovlaštenja koja im stoje na raspolaganju – da tužiocima nalože da skrate svoj dokazni postupak, kako bi se ubrzalo suđenje. Ovo proširenje sudijskih ovlaštenja uslijedilo je nakon žestokih kritika zbog činjenice da suđenje Miloševiću nije privedeno kraju na prirodan način, i to uprkos tome što je, u trenutku njegove smrti, trajalo već više od četiri godine.
Među šestoricom okrivljenih u ovom slučaju su trojica generala srpske policije i Vojske Jugoslavije (VJ), koji su optuženi 2003. – Sreten Lukić, Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević. Njima će se suditi zajedno sa trojicom optuženika iz 2001. – bivšim načelnikom generalštaba VJ-a Dragoljubom Ojdanićem, bivšim srpskim predsjednikom Milanom Milutinovićem i bivšim potpredsjednikom jugoslovenske vlade, Nikolom Šainovićem.
Svi oni se terete po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj za kršenje zakona i običaja ratovanja, a u vezi sa masovnim protjerivanjima i masakrima koje su, tokom kampanje terora protiv kosovskih Albanaca, u periodu od januara do juna 1999., navodno počinile snage pod njihovom kontrolom.
Tužioci tvrde da je čak 800,000 Albanaca bilo protjerano iz svojih domova na Kosovu – što je više od trećine cjelokupnog stanovništva.
Svi okrivljeni su izjavili da nisu krivi.
UVODNE RIJEČI
Glavni tužilac Tomas Hanis (Thomas Hannis) otvorio je sudski proces tako što je srpsku akciju na Kosovu opisao kao „masovni i sistematski napad“ na civilno stanovništvo, što je stvorilo „atmosferu terora“.
„Dokazi će pokazati da su šestorica okrivljenih, zajedno sa [pokojnim jugoslovenskim predsjednikom] Slobodanom Miloševićem, bili izvršioci zajedničkog zločinačkog poduhvata . . . čiji je cilj bio da se osigura nastavak srpske kontrole nad pokrajinom“, produžio je on.
Potom je opisao kako je Milošević, na sastanku održanom u oktobru 1998., predstavnicima NATO-a rekao da će „rješenje“ za Kosovo biti pronađeno početkom naredne godine, kao i da će „to rješenje biti isto kao u Drenici 1945/46. – kad smo ih sve skupili i pobili“.
Iakon se podrobniji navodi protiv šestorice okrivljenih odnose na događaje počev od 1999., tužilac je u svom predprocesnom saopštenju jasno stavio do znanja da su ovi navodni zločini samo „posljednje poglavlje“ u eskalaciji nasilja sa ciljem učvršćivanja kontrole nad pokrajinom, uprkos sve izraženijim zahtjevima za njenu nezavisnost.
Hanis je rekao da su mnogi kosovski Albanci jednostavno bili privedeni, ukrcani u vozove i poslani na granicu. On je u sudu prikazao video-snimke na kojima se vide ljudi koji hodaju šinama, kao i oni koje prevoze traktorima ili vozovima.
Takođe je pokušao da preduhitri mogući argument odbrane, za kojim je posezao i Milošević, da je stvarni uzrok egzodusa bilo NATO-bombardovanje Jugoslavije, koje je počelo 1999. kao reakcija na situaciju na Kosovu.
Tužilac je opisao kako su snage pridružene policiji odlazile u gradove i sela, silovale mještane, spaljivale im domove i prisiljavale stanovništvo na odlazak. Sve je to, kako je rekao, stvaralo „atmosferu straha“, koja se potom prenosila i na okolna sela, potičući ljude da odu ne bi li izbjegli istu sudbinu.
Tužilac je takođe odbacio navode da su srpske i jugoslovenske snage sigurnosti na Kosovu bile angažirane samo kao pratnja albanskim izbjeglicama do mjesta na kojem će biti bezbjedni. On je obećao da će predočiti dokaze koji pokazuju da su pomenute snage prisiljavale izbjeglice da na granici predaju lična dokumenta i registarske tablice traktora, kako bi se spriječio njihov povratak.
Hanis je iznio i detalje vezane za brojne zločine koji su opisani u optužnici protiv šestorice. U vezi onog koji se dogodio u Suvoj Reci, prikazao je i video-zapis spaljenog kafića, u koji su pripadnici snaga sigurnosti navodno doveli, a potom ustrijelili i ubili eksplozijama najmanje 44 civila, uključujući i petnaestoro dece.
U dokazni postupak, rekao je on, biće uključeno i svedočenje jedne žene koja je preživjela taj zločin.
Hanis je takođe ukratko ispričao kako su tijela ubijenih prebačena sa onih mjesta na Kosovu gdje su prvobitno bila ukopana na druge lokacije, u nastojanju da se prikriju tragovi zločina. To je, po njegovim riječima, podrazumijevalo i prebacivanje velikog broja leševa u masovnu grobnicu koja se nalazi nadomak Beograda, na terenu centra za obuku jedne elitne srpske anti-terorističke jedinice.
Tužilac je takođe konstatirao da okrivljeni u ovom slučaju nisu kaznili snage pod svojom komandom za zločine počinjene na Kosovu. Neki od dokaza za to, rekao je, zasnivaju se na materijalu pribavljenom od svjedoka odbrane iz slučaja Milošević. Taj materijal je, prema tvrdnjama tužioca, pokazao da su preko 90 procenata svih kažnjenih zločina činili manji disciplinski prekršaji, a da niko nije bio kažnjen za ubistvo ili silovanje.
Povremene i malobrojne istrage ozbiljnijih incidenata bile su, po Hanisovim riječima, površne i vođene sa ciljem da se svjetskoj javnosti pokaže kako vlasti pokušavaju preduzeti nešto po tom pitanju.
„Mi ćemo pokazati da se zločini nisu samo tolerirali, nego su za njih izdavana naređenja“, rekao je on.
Tužilac je najavio da će se u dokaznom postupku pojaviti i izvjestan broj svjedoka-insajdera, uključujući i srpske pripadnike VJ-a i policije, koji će svjedočiti „uz različit stepen protivljenja“. Neki od njih, tvrdi on, to čine nerado jer se boje da će dobiti etiketu izdajnika, dok su drugi i sami bili umiješani u zločine.
„Neki će biti vrlo neprijateljski nastrojeni prema tužilaštvu“, upozorio je on, dodavši da se nada da će sudije, kada na red budu došla njihova svjedočenja, biti u stanju da odvoje žito od kukolja.
Hanis se dotakao i pitanja zbog čega su se ti zločini uopšte desili. Istakao je da je Kosovo bilo presudno za politički opstanak Miloševića i njegovih saradnika.
Iako je priznao da tužilaštvo ne raspolaže „dokumentima koji bi direktno ukazali“ na plan o „konačnom rješenju“ za Kosovo, Hanis je naglasio: „To je bio plan koji je dirigovan odozgo.“
Takođe je insistirao na tome da tako veliki broj ubijenih Albanaca nije rezultat kolateralne štete, već svjesnog pokušaja da se „naruši etnička ravnoteža na Kosovu“.
Dokaz za to, rekao je on, je pored ostalog i koordiniranost samih napada, činjenica da je među ubijenima toliko žena, djece i staraca, napori da se zločini prikriju, te oduzimanje ličnih dokumenata. Takođe je rekao i kako su na to ukazivale i brojne Miloševićeve izjave, kao i činjenica da su oni koji se s njim nisu slagali ostajali bez posla.
Čim je Hanis završio svoje izlaganje, riječ je uzeo Ojdanić, koji je iskoristio svoje pravo da se obrati sudu i bez polaganja zakletve.
Opisujući svoju vojnu karijeru, on je naglasio da je bio profesionalni vojnik, koji je svom narodu vjerno služio 42 godine. Rekao je i da je u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji (JNA) – nacionalnoj vojsci iz perioda prije raspada Jugoslavije početkom devedesetih – obučavao oficire iz svih etničkih grupa.
Kada je Jugoslavija počela da se raspada, on je za sebe rekao da „vidjevši da je došlo do pogoršanja u međunacinalnim odnosima, ni jednog trenutka nisam vjerovao da bih trebao stati na nečiju stranu“.
Ojdanić je optužbe protiv sebe nazvao „neopravdanima“, naglasivši da se takvi navodi mogu odnositi samo na ljudsko biće bez časti.
Takođe je rekao da je, zajedno sa ostalima, odlučno zastupao rješavanje problema na Kosovu diplomatskim putem. U slučaju da to ne bude moguće, dodao je, rezervni je plan bio da se Jugoslavija sačuva svim raspoloživim sredstvima.
Po njegovim riječima, zbog prirode samih sukoba na Kosovu, teško je bilo razlikovati front od pozadine, a civile od boraca.
„Sve što sam činio bilo je usmjereno protiv OVK-a [Oslobodilačka vojska Kosova, u čiji su sastav ulazili albanski pobunjenici koji su se zalagali za nezavisnost], a onda i protiv NATO-agresije“, rekao je on. „Nisam kriv ni po jednoj tački optužnice.“
Poričući postojanje bilo kakvog plana o protjerivanju Albanaca sa Kosova, Ojdanić je dodao: „Da je postojao . . . ja bih mu se suprotstavio.“
VEZA SA MILOŠEVIĆEM
Čak i u ovako ranoj fazi, jasno je da je ovo suđenje očigledno povezano sa procesom protiv Miloševića.
Milutinović i Šainović su zapravo i optuženi zajedno sa Miloševićem, prije no što je bilo odlučeno da će mu se suditi odvojeno.
Bivši jugoslovenski predsjednik se u optužnici i predprocesnom podnesku tužilaštva neprekidno pominje kao učesnik u takozvanom zajedničkom zločinačkom poduhvatu u kojem su navodno sudjelovala i šestorica optuženika.
U vijeću koje vodi ovaj slučaj nalazi se čak i jedan od sudija koji su sudili Miloševiću – sudija Ijen Bonomi (Iain Bonomy).
Džudit Armata (Judith Armatta), koja je suđenje Miloševiću pratila za potrebe Koalicije za međunarodnu pravdu (Coalition for International Justice), izjavila je za IWPR da će dokazni postupak tužilaštva vjerovatno primijeniti pouke iz tog procesa. „Već su imali jednu probu, tako da bi ovoga puta trebali imati bolju ideju o tome šta se može, a šta ne, koji su svjedoci dobri, a koji nisu“, rekla je ona.
Portparol tužilaštva, Anton Nikiforov, potvrdio je da će mnogi dokazi koji su korišteni na suđenju Miloševiću biti upotrijebljeni i u ovom procesu, premda je dodao i da „nekim svjedocima nismo bili zadovoljni i nećemo ih koristiti“.
Vjerovatno će biti sličnosti i u strategijama dokaznih postupaka odbrane. Armata je za IWPR izjavila kako vjeruje da će okrivljeni pribjegavati istoj taktici kao i Milošević: tvrditi da su kosovski Albanci zapravo bježali od NATO-bombardiranja; isticati da su vlasti samo posegnule za legitimnim pravom države da upotrebom sile zaustavi terorizam; izjavljivati da su civili stradali u unakrsnoj vatri, ili od strane NATO-a, ili u pojedinačnim incidentima; te insistirati na tome da je sukobe zapravo izazvala OVK, kao i da je ona počinila barem neke masakre, sa ciljem da izazove međunarodnu intervenciju u vlastitu korist.
Posmatrači kažu da su mali izgledi da će okrivljeni, u nastojanju da umanje vlastitu ulogu, pokušati da krivicu pripišu Miloševiću. Svi oni važe za osobe lojalne Miloševiću, što je djelimično pokazalo i pojavljivanje njih trojice – Šainovića, Ojdanića i Pavkovića – na Miloševićevoj sahrani u Srbiji ove godine, čime su ne samo izazvali burne reakcije, već i prekršili pravila kojima se određuje privremeni boravak izvan pritvora do početka suđenja.
STROGOST SUDIJA PREMA TUŽILAŠTVU
Sudije su iskoristile svoja nova ovlaštenja i reducirale dokazni postupak optužbe, zbog zabrinutosti da bi u protivnom suđenje moglo potrajati više od dvije godine. Naposlijetku su odlučile i da tri navodna incidenta – ubistva u Račku, Padalištu i zatvoru Dubrava – ne trebaju biti obuhvaćena sudskim postupkom.
Naglašavajući da je najavljeni cilj tužilaštva da dokaže „etničku manipulaciju ili modifikaciju kosovskog stanovništva putem deportacije, prisilnog izmiještanja i ostalih vidova progona, uključujući i ubijanje kosovskih Albanaca“, sudije su istakle da „za razliku od ostalih gubilišta, nijedno od [ova] tri mjesta nije povezano sa onim što tužilaštvo naziva ’mjestima deportacije’“.
Sudije su takođe primijetile da se „nijedno od ta tri mjesta ne nalazi u nekoj od 13 opština koje je tužilaštvo navelo kao one na koje će se usredsrediti u svom dokaznom postupku“.
Tužioci su se oštro usprotivilo tome što su sudije iskoristile to svoje ovlaštenje, tvrdeći da su oni sami u najboljoj poziciji da odrede šta treba biti dio njihovog dokaznog postupka. Nikiforov je za IWPR potvrdio da će tužilaštvo zatražiti dozvolu da se žali na sudijsku odluku.
No, čak su i postojećom odlukom sudije ostavile mogućnost da dokazi koji se tiču spomenutih triju lokacija „eventualno budu odobreni“ ukoliko oni sami procijene da je to neophodno.
Takođe su smjesta naglasili i da njihova odluka nipošto ne bi trebala biti protumačena kao stav da je ono što se desilo na te tri lokacije manje važno od onoga što se desilo drugdje.
Janet Anderson je direktorica programa međunarodne pravde IWPR-a u Hagu.
Nakon što je postupak počeo, stiče se utisak da će cijeli slučaj biti pod snažnim uticajem zlosretnog suđenja bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, koje je prijevremeno okončano njegovom smrću u pritvoru, u martu mjesecu ove godine.
Ovo novo suđenje je prvo na kojem će, otkako je postupak protiv Miloševića priveden kraju, biti riječi o aktivnostima srpskih i jugoslovenskih snaga sigurnosti na Kosovu.
To je takođe i prvo suđenje na kojem su sudije iskoristile nova ovlaštenja koja im stoje na raspolaganju – da tužiocima nalože da skrate svoj dokazni postupak, kako bi se ubrzalo suđenje. Ovo proširenje sudijskih ovlaštenja uslijedilo je nakon žestokih kritika zbog činjenice da suđenje Miloševiću nije privedeno kraju na prirodan način, i to uprkos tome što je, u trenutku njegove smrti, trajalo već više od četiri godine.
Među šestoricom okrivljenih u ovom slučaju su trojica generala srpske policije i Vojske Jugoslavije (VJ), koji su optuženi 2003. – Sreten Lukić, Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević. Njima će se suditi zajedno sa trojicom optuženika iz 2001. – bivšim načelnikom generalštaba VJ-a Dragoljubom Ojdanićem, bivšim srpskim predsjednikom Milanom Milutinovićem i bivšim potpredsjednikom jugoslovenske vlade, Nikolom Šainovićem.
Svi oni se terete po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj za kršenje zakona i običaja ratovanja, a u vezi sa masovnim protjerivanjima i masakrima koje su, tokom kampanje terora protiv kosovskih Albanaca, u periodu od januara do juna 1999., navodno počinile snage pod njihovom kontrolom.
Tužioci tvrde da je čak 800,000 Albanaca bilo protjerano iz svojih domova na Kosovu – što je više od trećine cjelokupnog stanovništva.
Svi okrivljeni su izjavili da nisu krivi.
UVODNE RIJEČI
Glavni tužilac Tomas Hanis (Thomas Hannis) otvorio je sudski proces tako što je srpsku akciju na Kosovu opisao kao „masovni i sistematski napad“ na civilno stanovništvo, što je stvorilo „atmosferu terora“.
„Dokazi će pokazati da su šestorica okrivljenih, zajedno sa [pokojnim jugoslovenskim predsjednikom] Slobodanom Miloševićem, bili izvršioci zajedničkog zločinačkog poduhvata . . . čiji je cilj bio da se osigura nastavak srpske kontrole nad pokrajinom“, produžio je on.
Potom je opisao kako je Milošević, na sastanku održanom u oktobru 1998., predstavnicima NATO-a rekao da će „rješenje“ za Kosovo biti pronađeno početkom naredne godine, kao i da će „to rješenje biti isto kao u Drenici 1945/46. – kad smo ih sve skupili i pobili“.
Iakon se podrobniji navodi protiv šestorice okrivljenih odnose na događaje počev od 1999., tužilac je u svom predprocesnom saopštenju jasno stavio do znanja da su ovi navodni zločini samo „posljednje poglavlje“ u eskalaciji nasilja sa ciljem učvršćivanja kontrole nad pokrajinom, uprkos sve izraženijim zahtjevima za njenu nezavisnost.
Hanis je rekao da su mnogi kosovski Albanci jednostavno bili privedeni, ukrcani u vozove i poslani na granicu. On je u sudu prikazao video-snimke na kojima se vide ljudi koji hodaju šinama, kao i oni koje prevoze traktorima ili vozovima.
Takođe je pokušao da preduhitri mogući argument odbrane, za kojim je posezao i Milošević, da je stvarni uzrok egzodusa bilo NATO-bombardovanje Jugoslavije, koje je počelo 1999. kao reakcija na situaciju na Kosovu.
Tužilac je opisao kako su snage pridružene policiji odlazile u gradove i sela, silovale mještane, spaljivale im domove i prisiljavale stanovništvo na odlazak. Sve je to, kako je rekao, stvaralo „atmosferu straha“, koja se potom prenosila i na okolna sela, potičući ljude da odu ne bi li izbjegli istu sudbinu.
Tužilac je takođe odbacio navode da su srpske i jugoslovenske snage sigurnosti na Kosovu bile angažirane samo kao pratnja albanskim izbjeglicama do mjesta na kojem će biti bezbjedni. On je obećao da će predočiti dokaze koji pokazuju da su pomenute snage prisiljavale izbjeglice da na granici predaju lična dokumenta i registarske tablice traktora, kako bi se spriječio njihov povratak.
Hanis je iznio i detalje vezane za brojne zločine koji su opisani u optužnici protiv šestorice. U vezi onog koji se dogodio u Suvoj Reci, prikazao je i video-zapis spaljenog kafića, u koji su pripadnici snaga sigurnosti navodno doveli, a potom ustrijelili i ubili eksplozijama najmanje 44 civila, uključujući i petnaestoro dece.
U dokazni postupak, rekao je on, biće uključeno i svedočenje jedne žene koja je preživjela taj zločin.
Hanis je takođe ukratko ispričao kako su tijela ubijenih prebačena sa onih mjesta na Kosovu gdje su prvobitno bila ukopana na druge lokacije, u nastojanju da se prikriju tragovi zločina. To je, po njegovim riječima, podrazumijevalo i prebacivanje velikog broja leševa u masovnu grobnicu koja se nalazi nadomak Beograda, na terenu centra za obuku jedne elitne srpske anti-terorističke jedinice.
Tužilac je takođe konstatirao da okrivljeni u ovom slučaju nisu kaznili snage pod svojom komandom za zločine počinjene na Kosovu. Neki od dokaza za to, rekao je, zasnivaju se na materijalu pribavljenom od svjedoka odbrane iz slučaja Milošević. Taj materijal je, prema tvrdnjama tužioca, pokazao da su preko 90 procenata svih kažnjenih zločina činili manji disciplinski prekršaji, a da niko nije bio kažnjen za ubistvo ili silovanje.
Povremene i malobrojne istrage ozbiljnijih incidenata bile su, po Hanisovim riječima, površne i vođene sa ciljem da se svjetskoj javnosti pokaže kako vlasti pokušavaju preduzeti nešto po tom pitanju.
„Mi ćemo pokazati da se zločini nisu samo tolerirali, nego su za njih izdavana naređenja“, rekao je on.
Tužilac je najavio da će se u dokaznom postupku pojaviti i izvjestan broj svjedoka-insajdera, uključujući i srpske pripadnike VJ-a i policije, koji će svjedočiti „uz različit stepen protivljenja“. Neki od njih, tvrdi on, to čine nerado jer se boje da će dobiti etiketu izdajnika, dok su drugi i sami bili umiješani u zločine.
„Neki će biti vrlo neprijateljski nastrojeni prema tužilaštvu“, upozorio je on, dodavši da se nada da će sudije, kada na red budu došla njihova svjedočenja, biti u stanju da odvoje žito od kukolja.
Hanis se dotakao i pitanja zbog čega su se ti zločini uopšte desili. Istakao je da je Kosovo bilo presudno za politički opstanak Miloševića i njegovih saradnika.
Iako je priznao da tužilaštvo ne raspolaže „dokumentima koji bi direktno ukazali“ na plan o „konačnom rješenju“ za Kosovo, Hanis je naglasio: „To je bio plan koji je dirigovan odozgo.“
Takođe je insistirao na tome da tako veliki broj ubijenih Albanaca nije rezultat kolateralne štete, već svjesnog pokušaja da se „naruši etnička ravnoteža na Kosovu“.
Dokaz za to, rekao je on, je pored ostalog i koordiniranost samih napada, činjenica da je među ubijenima toliko žena, djece i staraca, napori da se zločini prikriju, te oduzimanje ličnih dokumenata. Takođe je rekao i kako su na to ukazivale i brojne Miloševićeve izjave, kao i činjenica da su oni koji se s njim nisu slagali ostajali bez posla.
Čim je Hanis završio svoje izlaganje, riječ je uzeo Ojdanić, koji je iskoristio svoje pravo da se obrati sudu i bez polaganja zakletve.
Opisujući svoju vojnu karijeru, on je naglasio da je bio profesionalni vojnik, koji je svom narodu vjerno služio 42 godine. Rekao je i da je u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji (JNA) – nacionalnoj vojsci iz perioda prije raspada Jugoslavije početkom devedesetih – obučavao oficire iz svih etničkih grupa.
Kada je Jugoslavija počela da se raspada, on je za sebe rekao da „vidjevši da je došlo do pogoršanja u međunacinalnim odnosima, ni jednog trenutka nisam vjerovao da bih trebao stati na nečiju stranu“.
Ojdanić je optužbe protiv sebe nazvao „neopravdanima“, naglasivši da se takvi navodi mogu odnositi samo na ljudsko biće bez časti.
Takođe je rekao da je, zajedno sa ostalima, odlučno zastupao rješavanje problema na Kosovu diplomatskim putem. U slučaju da to ne bude moguće, dodao je, rezervni je plan bio da se Jugoslavija sačuva svim raspoloživim sredstvima.
Po njegovim riječima, zbog prirode samih sukoba na Kosovu, teško je bilo razlikovati front od pozadine, a civile od boraca.
„Sve što sam činio bilo je usmjereno protiv OVK-a [Oslobodilačka vojska Kosova, u čiji su sastav ulazili albanski pobunjenici koji su se zalagali za nezavisnost], a onda i protiv NATO-agresije“, rekao je on. „Nisam kriv ni po jednoj tački optužnice.“
Poričući postojanje bilo kakvog plana o protjerivanju Albanaca sa Kosova, Ojdanić je dodao: „Da je postojao . . . ja bih mu se suprotstavio.“
VEZA SA MILOŠEVIĆEM
Čak i u ovako ranoj fazi, jasno je da je ovo suđenje očigledno povezano sa procesom protiv Miloševića.
Milutinović i Šainović su zapravo i optuženi zajedno sa Miloševićem, prije no što je bilo odlučeno da će mu se suditi odvojeno.
Bivši jugoslovenski predsjednik se u optužnici i predprocesnom podnesku tužilaštva neprekidno pominje kao učesnik u takozvanom zajedničkom zločinačkom poduhvatu u kojem su navodno sudjelovala i šestorica optuženika.
U vijeću koje vodi ovaj slučaj nalazi se čak i jedan od sudija koji su sudili Miloševiću – sudija Ijen Bonomi (Iain Bonomy).
Džudit Armata (Judith Armatta), koja je suđenje Miloševiću pratila za potrebe Koalicije za međunarodnu pravdu (Coalition for International Justice), izjavila je za IWPR da će dokazni postupak tužilaštva vjerovatno primijeniti pouke iz tog procesa. „Već su imali jednu probu, tako da bi ovoga puta trebali imati bolju ideju o tome šta se može, a šta ne, koji su svjedoci dobri, a koji nisu“, rekla je ona.
Portparol tužilaštva, Anton Nikiforov, potvrdio je da će mnogi dokazi koji su korišteni na suđenju Miloševiću biti upotrijebljeni i u ovom procesu, premda je dodao i da „nekim svjedocima nismo bili zadovoljni i nećemo ih koristiti“.
Vjerovatno će biti sličnosti i u strategijama dokaznih postupaka odbrane. Armata je za IWPR izjavila kako vjeruje da će okrivljeni pribjegavati istoj taktici kao i Milošević: tvrditi da su kosovski Albanci zapravo bježali od NATO-bombardiranja; isticati da su vlasti samo posegnule za legitimnim pravom države da upotrebom sile zaustavi terorizam; izjavljivati da su civili stradali u unakrsnoj vatri, ili od strane NATO-a, ili u pojedinačnim incidentima; te insistirati na tome da je sukobe zapravo izazvala OVK, kao i da je ona počinila barem neke masakre, sa ciljem da izazove međunarodnu intervenciju u vlastitu korist.
Posmatrači kažu da su mali izgledi da će okrivljeni, u nastojanju da umanje vlastitu ulogu, pokušati da krivicu pripišu Miloševiću. Svi oni važe za osobe lojalne Miloševiću, što je djelimično pokazalo i pojavljivanje njih trojice – Šainovića, Ojdanića i Pavkovića – na Miloševićevoj sahrani u Srbiji ove godine, čime su ne samo izazvali burne reakcije, već i prekršili pravila kojima se određuje privremeni boravak izvan pritvora do početka suđenja.
STROGOST SUDIJA PREMA TUŽILAŠTVU
Sudije su iskoristile svoja nova ovlaštenja i reducirale dokazni postupak optužbe, zbog zabrinutosti da bi u protivnom suđenje moglo potrajati više od dvije godine. Naposlijetku su odlučile i da tri navodna incidenta – ubistva u Račku, Padalištu i zatvoru Dubrava – ne trebaju biti obuhvaćena sudskim postupkom.
Naglašavajući da je najavljeni cilj tužilaštva da dokaže „etničku manipulaciju ili modifikaciju kosovskog stanovništva putem deportacije, prisilnog izmiještanja i ostalih vidova progona, uključujući i ubijanje kosovskih Albanaca“, sudije su istakle da „za razliku od ostalih gubilišta, nijedno od [ova] tri mjesta nije povezano sa onim što tužilaštvo naziva ’mjestima deportacije’“.
Sudije su takođe primijetile da se „nijedno od ta tri mjesta ne nalazi u nekoj od 13 opština koje je tužilaštvo navelo kao one na koje će se usredsrediti u svom dokaznom postupku“.
Tužioci su se oštro usprotivilo tome što su sudije iskoristile to svoje ovlaštenje, tvrdeći da su oni sami u najboljoj poziciji da odrede šta treba biti dio njihovog dokaznog postupka. Nikiforov je za IWPR potvrdio da će tužilaštvo zatražiti dozvolu da se žali na sudijsku odluku.
No, čak su i postojećom odlukom sudije ostavile mogućnost da dokazi koji se tiču spomenutih triju lokacija „eventualno budu odobreni“ ukoliko oni sami procijene da je to neophodno.
Takođe su smjesta naglasili i da njihova odluka nipošto ne bi trebala biti protumačena kao stav da je ono što se desilo na te tri lokacije manje važno od onoga što se desilo drugdje.
Janet Anderson je direktorica programa međunarodne pravde IWPR-a u Hagu.
