Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Sta se desilo s dokumentacijom o Blaskicu?

Istraga o navodnom prikrivanju dokumenata u slucaju Blaskic mogla bi dovesti i do konacnog razotkrivanja tamne strane hrvatske drzavne politike
By IWPR ICTY

Svega nekoliko dana nakon sto se general bosanskih Hrvata Tihomir Blaskic 2. kolovoza/augusta vratio iz Haga, hrvatski je drzavni tuzilac pokrenuo istragu u vezi s ociglednim prikrivanjem dokumentacije na temelju koje je kazna koja je Blaskicu izrecena – najdramaticnijom odlukom u dosadasnjoj povijesti rada zalbenog vijeca Tribunala – sa prvobitnih 45 smanjena na devet godina.


Ocekuje se da ce tom istragom, koju je javno podrzao i hrvatski predsjednik Stipe Mesic, napokon biti utvrdjena istina o ponasanju najvisih instanci zagrebacke vlasti u vrijeme trajanja rata.


Promatraci vjeruju da bi – ukoliko bude temeljno provedena – spomenuta istraga mogla dovesti i do objelodanjivanja mracne strane hrvatske drzavne politike koja je prema susjednoj Bosni i Hercegovini vodjena u vrijeme dok je u njoj bjesnio rat. Takvo ce suocavanje s istinom prema nekim procjenama ujedno biti i potez od kojeg bi Hrvatska – na svom putu ka evropskim integracijama – mogla imati izvjesne koristi.


“Za hrvatsku je drzavu od najvece moguce vaznosti da pomno istrazi i procesuira ovaj slucaj”, potvrdio je drzavni tuzilac Mladen Bajic u izjavi za IWPR, dodajuci da je njegov ured vec “poduzeo ozbiljne mjere kako bi se u potpunosti rekonstruirao citav slucaj”.


Iznenadni preokret u slucaju Blaskic odigrao se prvenstveno zbog cinjenice da je njegovim braniocima – nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana i smjene vlasti 2000. godine – omogucen uvid i u brojne dokumente koji su, po svemu sudeci, prije toga bili obavijeni velom tajne. Ti su dokumenti postali dostupni javnosti nakon sto je novi predsjednik Stipe Mesic otvorio arhive svoga prethodnika kako bi se izvrsilo preispitivanje kontroverznijih aspekata politike koja je vodjena tokom devedesetih.


Dokumenti su potom bili proslijedjeni Tribunalu, koji ih je prihvatio kao dokaz Blaskiceve nevinosti kada je rijec o izvjesnom broju zlocina za koje je on prethodno bio optuzen, ukljucujuci i najzloglasniju epizodu hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosni – masakr nad vise stotina muslimanskih civila, koji je u selu Ahmici pocinjen 1993.


Dokumentacija pokazuje postojanje paralelnog lanca zapovijedanja koji je, zaobilazeci Blaskica, isao direktno od zagrebacke vlade ka politickom rukovodstvu bosanskih Hrvata i zapovjednicima lokalne vojne policije.


Blaskic je ipak i presudom zalbenog vijeca ponovo proglasen krivim zbog toga sto su pod njegovim zapovjednistvom zatvorenici kopali rovove i bili korisceni kao zivi stit, kao i zbog toga sto nije kaznio niti prijavio one osobe pod vlastitim zapovjednistvom koje su nezakonito pritvorile muslimanske civile.


Osim toga, sadrzaj dokumenata pronadjenih u Tudjmanovoj arhivi i prezentiranih u sudnicama Tribunala takodjer jasno sugerira i da su ti dokumenti bili svjesno prikrivania, te da je to cinio ili pokojni predsjednik osobno, ili netko od njegovih najblizih suradnika, a s ciljem zataskivanja politike etnickog ciscenja koja je provodjena u onom dijelu Bosne koji se nalazio pod kontrolom etnickih Hrvata.


Na osnovu dokumenata objelodanjenih u Hagu jasno je i da su Tudjman i njegova stranka, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), jos tokom devedesetih bili upoznati s imenima stvarnih pocinilaca ahmickog masakra.


U izvjestaju hrvatske obavjestajne sluzbe koji je u velljaci/februaru 1994. upucen Tudjmanu i koji nosi potpis njegovog sina Miroslava – tadasnjeg celnika te sluzbe – stoji da su za masakr ipak odgovorne druge osobe: zapovjednici specijalne antiteroristicke jedinice (poznate pod nazivom “Dzokeri”) i regionalne vojne policije.


Ostali dokumenti koji su u medjuvremenu “procurili” u hrvatsku stampu sugeriraju da su zagrebacke vlasti osobama koje su same smatrale odgovornima za masakr u Ahmicima uputile poziv da dodju u Hrvatsku kako bi im identitet bio promijenjen i kako bi im se pruzila zastita od kaznenog gonjenja.


Dokumenti pokazuju i da su po direktnim naredjenjima Franje Tudjmana, njegovog sina Miroslava i supruge ministra obrane Gojka Suska, Djurdje, pociniteljima zaista bili osigurani novi identiteti, ukljucujuci i falsificirane potvrde o rodjenju, osobi dokumenti i pasosi.


Istraga u vezi sa svim tim dogadjajima pokrenuta je prije vise od pet godina, u vrijeme kada su dokumenti navodno i bila sakriveni. Zapravo je nedavno istekao i zakonski rok tokom kojeg je kaznei postupak morao biti pokrenut. Medjutim, hrvatski zakon dopusta da pod izvjesnim okolnostima rok za optuzbe poput ovih bude produzen i na 10 godina od trenutka kada su kaznena djela pocinjena, tako da su te odredbe u ovom slucaju ocito vec na snazi.


Osim na Miroslava Tudjmana i Djurdju Susak, istraga bi se mogla usredotociti i na citav niz drugih nekadasnjih drzavnih, kao i stranackih duznosnika.


Nedugo nakon sto je zalbeno vijece Tribunala saopcilo svoju spektakularnu presudu, Blaskicev je advokat Anto Nobilo vec upro prstom u bivseg sefa vojne tajne sluzbe i savjetnika Franje Tudjmana za nacionalnu sigurnost, Markicu Rebica, optuzujuci ga za opisano prikrivanje dokumentacije.


Mladen Bajic je za IWPR izjavio da ce predstavnici njegovog ureda “u svakom slucaju tokom istrage razgovarati i s njima dvojicom, kao i s ostalima koji bi mogli raspolagati podacima koji su relevantni za ovaj slucaj”.


Promatraci se nadaju da bi, ukoliko bude adekvatno provedena, istraga mogla pomoci Hrvatskoj u njenoj teznji ka uspostavi evropskih standarda vezanih za politicku transparentnost.


“Jedno od osnovnih gradjanskih prava u svakoj demokratskoj drzavi tice se pristupa cjelokupnoj dokumentaciji ukoliko to ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti; stoga slucaj nestanka i prikrivanja dokumenata koji su se pokazali presudnima za Blaskicevu obranu predstavlja notoran primjer zloupotrebe sluzbenog polozaja onih koji su imali pristup tim dokumentima, ali su se potrudili da ih ucine nedostupnima”, izjavio je za IWPR Zorislav Antun Petrovic – direktor hrvatskog ogranka organizacije “Transparency International” – napominjuci kako se nada da ce Hrvatska imati koristi od “osiguravanja postovanja prava ljudi na pristup informacijama”.


“Ukoliko ljudi koji su za sve ovo odgovorni budu imenovani i ukoliko budu snosili konzekvence, bit ce uspostavljena i nova pravila ponasanja unutar hrvatske drzavne administracije, pa i unutar citavog drustva”, dodao je on.


Berislav Jelinic je izvjestac zagrebackog tjednika Nacional. U pisanju ovog izvjestaja sudjelovala je i Ana Uzelac, voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.