SRPSKOM GENERALU SUDIT CE SE ZA ZLOCINE NA KOSOVU

Srpski general Sreten Lukic, kojeg se tereti za sudjelovanje u kampanji masovnog protjerivanja albanskih civila s Kosova tokom 1999., stigao je, poslije visemjesecnog odlaganja, u Hag.

Mada je u nekoliko navrata izjavio kako je isuvise bolestan da bi izdrzao sudjenje, Lukic je 4. travnja/aprila – svega tjedan dana nakon sto mu je u Beogradu obavljena kirurska intervencija na krvnim sudovima – prebacen u pritvorsku jedinicu UN-a.

Lukic se u vrhu policije nasao u vrijeme vladavine bivseg srpskog predsjednika, Slobodana Milosevica. Kasnije je uspio ostati na visokoj funkciji i za vrijeme demokratske vlade, da bi u listopadu/oktobru 2003. Tribunal protiv njega podigao optuznicu.

Zajedno s ostalim srpskim generalima najviseg ranga, Lukica se tereti za masakre i deportacije koje su tokom sukoba na Kosovu navodno pocinile beogradske snage sigurnosti.

Jedini od cetvorice generala koji se do sada dobrovoljno predao jeste Vladimir Lazarevic. On je u veljaci/februaru pred Tribunalom izjavio da se ne osjeca krivim ni po jednoj tocki optuznice.

Lukic je rodjen 1955., u okolini grada Visegrada (istocna Bosna). U srediste paznje dospijeva u lipnju/junu 1998., kada se intenzivira sukob izmedju vladinih snaga sigurnosti i Oslobodilacke vojske Kosova (OVK). Tada je bio na celu kosovskog ogranka Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP), sto je funkcija koju ce obavljati do sljedece godine, odnosno povlacenja srpskih snaga.

Tuzioci tvrde da su tokom trajanja intervencije srpske snage ubijale i zastrasivale albanske civile, kao i da su – u nastojanju da osiguraju srpsku dominaciju – vrsile protjerivanje stanovnistva.

Medju incidentima koji su navedeni u optuznici protiv Lukica i ostalih, spominje se i zloglasni masakr u selu Racak, koji se odigrao 15. sijecnja/januara 1999. i u kojem su – prema tvrdnjama stranih promatraca i lokalnog stanovnistva – srpske snage sigurnosti ubile 45 albanskih civila.

Srpska vlada je tada saopcila da su zrtve bili pripadnici OVK-a, koji su poginuli u oruzanom sukobu.

Medjutim, Vasington Post (Washington Post) je 28. sijecnja/januara 1999. objavio podatke o nizu telefonskih razgovora koje je Lukic obavio s tadasnjim potpredsjednikom vlade Nikolom Sainovicem, a u kojima je bilo rijeci o zataskavanju onoga sto se dogodilo u Racku.

Nakon pada rezima Slobodana Milosevica 5. listopada/oktobra 2000., veliki broj srpskih policijskih rukovodilaca je smijenjen. Lukic pak uziva povjerenje novih demokratskih vlasti, tako da 2001. postaje nacelnik odjeljenja javne sigurnosti, sto je fakticki najvisa funkcija koju u MUP-u moze obavljati uniformirana osoba.

Izvori iz vlasti tvrde da je Lukic na to mjesto postavljen s ciljem zadrzavanja kontrole nad policijskim aparatom, koji je u prethodnom razdoblju predstavljao kicmu Milosevicevog rezima. Racunalo se da je upravo Lukic, kao jedna od najutjecajnijih osoba u srpskoj policiji, najpogodniji za taj polozaj.

Vladi je takodjer bio neophodan iskusan policajac na koga ce se moci osloniti u borbi protiv organiziranog kriminala, koji je u vrijeme Milosevica poprimio najsire razmjere i postao neraskidivo povezan s tajnim sluzbama i ostalim drzavnim institucijama.

S druge strane, Lukicevo postavljenje izazvalo je zestoku kritiku medija i organizacija za zastitu ljudskih prava, ciji su predstavnici odmah ukazali na znacajnu ulogu koju je on odigrao u sukobima na Kosovu.

Nakon sto je Lukic stupio na funkciju, Medjunarodna organizacija za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch) saopcila je da su kadrovskom politikom u MUP-u dovedeni u pitanje vladina privrzenost ljudskim pravima i njen kredibilitet.

Kao sef odjeljenja javne sigurnosti srpske policije, Lukic je predvodio Operaciju Sablja – policijsku akciju uperenu protiv organiziranog kriminala, koja je uslijedila nakon sto je 12. ozujka/marta 2003. ubijen srpski premijer Zoran Djindjic. Bila je to jedna od najvecih operacija te vrste u srpskoj povijesti, i u njoj je uhapseno oko 10.000 ljudi.

Kada je potkraj 2003. protiv Lukica i ostalih bila podignuta optuznica, srpska vlada je odbila izruciti ih Haskom tribunalu, zahtijevajuci da njihov slucaj bude prepusten lokalnom pravosudju.

Lukica je otvoreno podrzao i tadasnji ministar unutrasnjih poslova, Dusan Mihajlovic, koji ga je opisao kao vlastitu “desnu ruku” u reformama policijskog sistema i “heroja” Operacije Sablja.

Lukicevu nesmanjenu popularnost u policijskim redovima potvrdio je i miting koji su u listopadu/oktobru 2003. organizirali ministarstvo i vlada, a na kojem je nekoliko tisuca policajaca pruzilo podrsku generalu.

Ali, cim je 2004. bila formirana nova koaliciona vlast – koju predvodi konzervativna Demokratska stranka Srbije (DSS) – premijer Vojislav Kostunica je, u ocitom nastojanju da preuzme kontrolu nad MUP-om i tajnom sluzbom, zajedno s ostalim policijskim rukovodiocima smijenio i Lukica.

Lukic se pak 30. rujna/septembra prosle godine osobno – u pratnji advokata i policijskih tjelohranitelja – pojavio u beogradskom okruznom sudu, kako bi preuzeo optuznicu koju je protiv njega podigao Haski tribunal.

Izvori bliski generalu tvrde da su ga u namjeri da se preda omeli zdravstveni problemi, premda su lijecnici Tribunala – koji su Lukica u medjuvremenu pregledali u Beogradu – konstatirali da je on u stanju podnijeti sudjenje.

Lukic je inace u srodstvu sa Milanom i (drugim) Sretenom Lukicem, koji su takodjer iz Visegrada, i protiv kojih je u Hagu takodjer podignuta optuznica – za zlocine koje su nad muslimanskim civilima u Bosni pocinili pripadnici srpske paravojne formacije pod nazivom “Beli orlovi”.

Nakon Lukicevog prebacivanja u Hag, na slobodi je ostalo jos 13 bjegunaca, medju kojima i dvojica generala s kojima je on optuzen – Vlastimir Djordjevic i Nebojsa Pavkovic. Srpski ministar unutrasnjih poslova, Dragan Jocic, izjavio je 2. travnja/aprila za beogradsku radio-stanicu B92 da je nalog za Pavkovicevo hapsenje vec izdan i da je potraga za njim u toku.

Daniel Sunter je suradnik IWPR-a iz Beograda.