Srpski Princ pretenduje na nacionalnu ulogu

Mali su izgledi za restauraciju monarhije, ali princ Aleksandar postaje sve trazenija javna licnost.

Srpski Princ pretenduje na nacionalnu ulogu

Mali su izgledi za restauraciju monarhije, ali princ Aleksandar postaje sve trazenija javna licnost.

Monday, 21 February, 2005

Na dnu prilaza kraljevskoj rezidenciji u Beogradu, vojnici armije Srbije i Crne Gore cuvaju coveka koji bi zeleo da njihovu drzavu ponovo pretvori u kraljevstvo.


To je neobican aranzman. Aleksandar Karadjordjevic nema nikakav zvanican status u Srbiji. On stanuje u misterioznoj i veoma balkanskoj nicijoj zemlji – ni kao obican gradjanin niti kao sef drzave, vec nesto izmedju.


Sin poslednjeg krunisanog vladara Jugoslavije svakako nije tek obican gradjanin. Na nedavnoj proslavi dvestotegodisnjice moderne srpske drzave je iz mase odjekivao slogan "Hocemo kralja" medju politicarima i pravoslavnim velikodostojnicima koji su se okupili u Orascu da bi otkrili kip Aleksandrovog prethodnika, Djordja Petrovica, ili Karadjordja, vodju ustanka iz 1804. godine protiv Turaka u kome je Srbija povratila nezavisnost.


Na toj proslavi, princ nije ignorisao olujne oblake sto su se nadvili nad zemljom koju je njegov cukun cukundeda oslobodio. S obzirom na jacanje ekstremnih nacionalista u srpskoj politici, Aleksandar je vatreno branio "evropsku" Srbiju koja bi branila "jednakost svih gradjana bez obzira na njihovu versku ili etnicku pripadnost."


Uocljivi su bili ljutiti izrazi lica nekih zvanicnika jer te reci nisu bile muzike za svacije usi. Ipak, princ je uvek odbijao da zaobilazi prepreke na putu popularnosti tako sto bi prigrlio onu vrstu demagoskog nacionalizma koji su mnogi politicari i neki clanove njegove sopstvene porodice koristili na tragican nacin, sa poraznim rezultatima.


Sada kad zivi u Beogradu, Aleksandar je izjavio za IWPR da bi nakon "godina ludila" pod Slobodanom Milosevicem Srbija jos uvek mogla da se oklizne na putu od autoritarnog nacionalizma ka pravom pluralizmu.


Ekonomski problemi zemlje ga jos vise zabrinjavaju. "Zabrinut sam zbog toga sto ni politicari niti gradjani ne shvataju sta je potrebno", kaze on. "Znatno zaostajemo – pogledajte Sloveniju i Madjarsku. Reforme su teske. Drzava mora da funkcionise. Kicma svake ekonomije je preduzetnicka drzava, ali ovde... (uzdise)."


"Nova radna mesta su vazna", dodaje on. "Kako podici zivotni standard gradjana – to je veliki zadatak. Da biste ucinili to, neophodne su vam nepopularne stvari kao sto su porezi, ali to najpre morate objasniti ljudima."


Aleksandrov povratak u Beograd posle Milosevicevog pada 2000. godine je bio poput price iz bajki ili americkih filmova o dalekim evropskim kraljevskim porodicama koje je sudbina rasula po svetu.


Nakon sto su Titovi komunisti prognali kraljevsku porodicu iz jugoslovenske istorije 1945. godine, Aleksandar nikada nije ni sanjao da ce jednog dana setati po prostranoj radnoj sobi koju je njegov pradeda kralj Aleksandar I koristio; birati tomove knjiga u koznom povezu iz kraljevske biblioteke (koju su, nazalost, opljackali komunisti); ili prolaziti terasama na kojima se njegov otac kralj Petar II igrao kao dete, pre nego sto ga je egzil u inostranstvu osudio na dozivotno lutanje po svetu.


Njegovo ushicenje cinjenicom da je u sopstvenom domu – makar to bio dom koji nije video do svojih srednjih godina – ocito je dok pokazuje na crvene zvezde koje su po Titovom naredjenju naslikane preko kraljevskog grba u jednoj od soba u prizemlju.


Princ Aleksandar je tek kada je pao Berlinski zid shvatio da se ukazuje istorijska prilika, ali je Englesku napustio da bi se preselio u drzavu koju je njegov predak uspostavio, kojom je njegov otac vladao i gde bi i on, takodje, jednog dana kraljevao posle pada Milosevicevog rezima.


Zvanicnici grada Beograda su mu ustupili rezidenciju bez mnogo pompe. "Rekli su: 'Evo kljuceva – i to je to!", priseca se on, smejuci se. Ipak, mada armija cuva rezidenciju, bilo kakva slicnost sa Bakingemskom palatom tu prestaje. Ne postoji sistem u okviru koga drzava, kao u Britaniji, daje svoj doprinos pokrivanju troskova kraljevske porodice.


Aleksandar je koristio svoju privatnu ustedjevinu da bi uredio prostorije, zaposlio dvorane i unajmio sumare da uklone 600 mrtvih stabala sa poseda. Ima jos mnogo toga sto treba obnoviti – ukljucujuci divnu, potamnelu Pusenovu sliku u predsoblju.


Ko pokriva troskove bi bilo akademsko pitanje kada bi postao sef drzave, ali buduci aranzmani drzave Srbije u tom pogledu su i dalje neizvesni. Poverenje javnosti u politicare se nalazi na najnizoj tacki, ali vecina ne vidi pravi odgovor u monarhiji.


U istrazivanju javnog mnenja ciji su rezultati nedavno objavljeni u magazinu "Reporter" samo je 1,3 odsto ispitanika navelo princa Aleksandra kao "potencijalnog spasioca Srbije". Ali, cak je i Bog zabelezio slab rezultat – samo 2,5 odsto pri cemu niko nije dobio vise od 8 odsto. Istina je da ljudi ne znaju kome da veruju.


"Zalazem za parlamentarnu monarhiju kao resenje koja bi funkcionisala veoma dobro," kaze princ. "Mislim na ustavnu, ne politicku, ulogu. Neophodan nam je sistem u kome sef drzave nije clan nijedne stranke, te bi mogao da bude zizna tacka sistema."


"Kada ce se to desiti, to vec nije vazno", smatra princ. Ljudi "moraju da shvate sta je parlamentarna republika pre nego sto shvate sta je monarhija."


Svojim posetama mestima u unutrasnjosti zemlje i prijemima u palati, Aleksandar je pridobio naklonost sarolike grupe saveznika u rasponu od nacionalistickih politicara kao sto je Vuk Draskovic do muftije u Novom Pazaru, grada na jugozapadu Srbije pretezno naseljenom muslimanskim zivljem. "On je dobar covek", priseca se princ svog susreta sa muftijom – sto je neobicno opazanje u islamofobicnoj Srbiji.


Ipak, mnogima izvan monarhistickog sredista Sumadije, on je i dalje nedovoljno poznata licnost. "On pripada nama i mi njemu", rekao je Sinisa, fotograf iz Zrenjanina. Ali Vlada iz Beograda je s podsmehom rekao: "On je poput vanzemaljca koji je upravo sleteo u Srbiju." "Vise me zanima njegov sin", priznala je jedna devojka, misleci na 24-godisnjeg princa Petra, koji lici na svog pradedu.


Restauracija monarhije je malo verovatna u ovom trenutku, ali princ Aleksandar je, u medjuvremenu, bez fanfara, usao u zivot srpske nacije. Bio je tamo prosle nedelje medju zvanicnicima koji su polagali vence povodom godisnjice ubistva bivseg predsednika vlade Zorana Djindjica.


Citaoci dnevnog lista "Danas" su vec sledeceg dana mozda procitali najnoviji clanak na temu – monarhija protiv republike. On mozda nije preuzeo vodecu ulogu, ali je glava kraljevske porodice Karadjordjevic vec postao vazan akter na nestabilnoj i, ponekad, opasnoj politickoj sceni Srbije.


Markus Taner je urednik/instruktor obuke IWPR-a u Beogradu.


Frontline Updates
Support local journalists