SREBRENIČKE SCENE IZ PAKLA
Holandski oficir opisuje strahote kojima je prisustvovao u Srebrenici nakon što su tu enklavu zauzeli Srbi.
SREBRENIČKE SCENE IZ PAKLA
Holandski oficir opisuje strahote kojima je prisustvovao u Srebrenici nakon što su tu enklavu zauzeli Srbi.
Potpukovnik Vinsentius Egbers (Vincentius Egbers) govorio je ove sedmice pred sudijama koje vode postupak za Srebrenicu o haosu koji je uslijedio nedugo pošto je „sigurna zona“ UN-a 11. jula 1995. pala u ruke Srba.
Pad te enklave – nakon kojeg je oko 8,000 muškaraca i dječaka pogubljeno, dok je približno 30,000 žena i djece prisilno deportovano od strane snaga bosanskih Srba – predstavlja možda najstrašnije poglavlje u ratovima na Balkanu, koje su sudije Tribunala, tužioci, kao i brojni svjedoci na suđenjima vezanim za Srebrenicu opisali kao „scene iz pakla“.
Sedmorica optuženika – bivši oficiri vojske bosanskih Srba: Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Radivoje Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević; kao i bivši policijski zvaničnik, Ljubomir Borovčanin – terete se za ratne zločine vezane za događaje u Srebrenici. Optužnice protiv petorice – Popovića, Beare Nikolića, Pandurevića i Borovčanina – sadrže i optužbe koje se tiču genocida.
U optužnici koja je protiv njih podignuta opisuje se zajednički zločinački poduhvat „ubijanja vojno sposobnih Muslimana“ iz Srebrenice, u kojem su – zajedno sa odbjeglim vojnim komandantom, generalom Ratkom „Mladićem i ostalima“ – sudjelovali Popović, Beara, Nikolić, Pandurević i Borovčanin.
Takođe se navodi kako je „8. marta predsjednik Karadžić izdao . . . naredbu o odvođenju muslimanskog stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa“.
„11. i 12. jula 1995.“, kaže se u optužnici, „srebreničku enklavu zauzele su jedinice VRS-a [Vojska Republike Srpske] i MUP-a [Ministarstvo unutrašnjih poslova], nakon čega je sproveden plan o odvođenju muslimanskog stanovništva iz Srebrenice, kao i plan da se pobiju vojno sposobni muškarci“.
Do 1. novembra 1995., stoji dalje u optužnici, „cjelokupno muslimansko stanovništvo bilo je odvedeno ili je pobjeglo iz Žepe i Srebrenice, dok je preko 7,000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice ubijeno od strane snaga VRS-a i MUP-a“.
Egbers je prethodno već svjedočio u dva slučaja koji su se ticali Srebrenice – na suđenjima generalu bosanskih Srba Radislavu Krstiću (2000.), te komandantu Vidoju Blagojeviću (2004.). U vrijeme na koje se optužnica odnosi bio je oficir holandskih mirovnih trupa.
Nakon što su 11. jula enklavu zauzele snage bosanskih Srba, Egbers je učestvovao u transportu izbjeglica iz same Srebrenice u bazu UN-a u Potočarima.
Odatle su ih pak deportovale vojne i policijske snage bosanskih Srba, i to pod nadzorom trupa UN-a, kojima je, po riječima svjedoka, bilo naređeno da im u tome pomognu.
Stotine izbjeglica, od kojih su mnoge bile slabe i bespomoćne, okupile su se oko štaba UN-a u Srebrenici po nepodnošljivoj popodnevnoj vrućini, zahtijevajući da uđu u vozila UN-a i odu u Potočare – rekao je svjedok.
„Jedna majka mi je predala svoju bebu. Bilo je i mentalno oboljelih . . . ljudi su nosili jedni druge na tom putu za Potočare“, rekao je on.
Egbers je pomogao da se civili smjeste u oklopna patrolna vozila i krenu na sjever, ka Potočarima.
Dok ih je vozio, bili su gađani granatama sa položaja koje su držali bosanski Srbi, zbog čega su izbjeglice – po riječima svjedoka – bile „veoma, veoma uplašene“.
U Potočare su stigli tokom popodneva, a narednog dana – 12. jula – stigla je i kolona UN-ovih autobusa, u koje su izbjeglice ukrcane i potom odvezene u pravcu koje Egbersu nije bio poznat.
„Naređeno mi je da pratim autobuse i izvještavam o tome šta se događa“, rekao je on.
Svjedok je opisao kako je, u pratnji Mladića i televizijske ekipe, otišao sa prvim konvojem žena i djece; rekao je i kako je nastojao da osigura da konvoj adekvatno štite trupe UN-a.
„Pokušali smo postići to da u svakom autobusu bude po jedan vojnik, ali nam je bilo dozvoljeno da pošaljemo samo jedno vozilo kao pratnju svim tim autobusima UN-a“, kazao je on.
Konvoj je prošao kroz selo Bratunac, koje je bilo pod srpskom kontrolom, i gdje je svjedok – kako je rekao – vidio slavlje u punom jeku.
„Mnogo ljudi je pilo, vikalo, urlalo. To je bilo jako čudno. Bili smo usred krize, a tu se ipak slavilo.“
Nakon što je konvoj izašao iz sela, Egbers je vidio stotine vojnika koji su u razmacima od dvadesetak metara stajali na putu između Bratunca i Konjevića.
Neki od tih vojnika su pucali u pravcu šume, ali Egbers – kako je rekao – nije čuo da im iko uzvraća.
Na pitanje tužioca o tome kojoj su vojsci pripadale te trupe, svjedok je odgovorio da nije siguran, ali je opisao kako je u blizini bilo parkirano „jedno vozilo koje je sa strane imalo ogromnu vučju glavu“.
Rekao je da misli kako je to vozilo pripadalo „Drinskim vukovima“, odnosno formacijama bosanskih Srba kojima je komandovao Krstić.
Potom je konvoj, po Egbersovim riječima, na barikadi u Konjeviću skrenuo ka jugu.
Uslijedio je jeziv opis onoga čemu je svjedok, kako kaže, prisustvovao.
„Vidio sam neke ljude kako, sa rukama na vratu, hodaju pokraj puta. Vidio sam fudbalsko igralište na desnoj strani. Vidio sam Bošnjake na tom igralištu. Bili su na koljenima, a ruke su im bile na vratu.“
Na pitanje tužioca koliko ljudi je tamo vidio, odgovorio je: „Bilo ih je između 100 i 200.“
„U tom trenutku su svuda okolo bili bosanski Srbi, a oko ljudi na fudbalskom igralištu je takođe bilo ljudi. Mora da su to bili pripadnici VRS-a“, nastavio je svjedok.
Tužilac je od Egbersa zatražio da opiše kako Bošnjaci bili odjeveni.
„To su bili civili. Njihove su se stvari nalazile na gomili u blizini fudbalskog igrališta – torbe koje su nosili“, rekao je on.
Na fotografiji koju mu je pokazalo tužilaštvo, Egbers je prepoznao fudbalsko igralište o kojem je govorio. Ono se nalazi pokraj puta ka Novoj Kasabi – selu zapadno od Srebrenice, koje je u optužnici navedeno kao mjesto gdje je pogubljeno preko 130 Bošnjaka.
Svjedok je u nastavku opisao kako je konvoj produžio dalje, prije nego što je stigao na svoje odredište, „usred šume“, na kojem su izbjeglice izvedene iz autobusa.
„Ženama i djeci je bilo drago što me vide“, rekao je Egbers. „Mislili su da će ih ubiti.“
„Načinili su ovaj pokret“, rekao je on, da bi potom brzo prešao kažiprstom po vratu.
Izbjeglice su zatim „u konvoju UN-a upućene na bošnjačka područja“ u blizini.
Egbers je drugi oficir holandskih mirovnih trupa koji je svjedočio ove sedmice.
Sudsko vijeće je saslušalo i majora Roberta Frenkena (Robert Franken), koji je u vrijeme pada enklave bio zamjenik komandanta Holandskog bataljona UN-a.
Bilo je to četvrto Frenkenovo pojavljivanje pred Tribunalom, jer je on prethodno već svjedočio na suđenju Krstiću (2000.), bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću (2003.), kao i Blagojeviću (2004.).
Ovaj holandski oficir je i ove sedmice opisao kako se u julu 1995. misija UN-a u Srebrenici promijenila i nije više bila odbrana enklave, već zaštita oko 30,000 izbjeglica u logoru u Potočarima.
Tada je, nakon što su Srebrenicu 11. jula zauzele snage bosanskih Srba, mirovnim trupama UN-a bilo naređeno da pomažu pri evakuaciji izbjeglica u Potočarima – rekao je Frenken.
Suđenje se nastavlja slijedeće sedmice.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
Pad te enklave – nakon kojeg je oko 8,000 muškaraca i dječaka pogubljeno, dok je približno 30,000 žena i djece prisilno deportovano od strane snaga bosanskih Srba – predstavlja možda najstrašnije poglavlje u ratovima na Balkanu, koje su sudije Tribunala, tužioci, kao i brojni svjedoci na suđenjima vezanim za Srebrenicu opisali kao „scene iz pakla“.
Sedmorica optuženika – bivši oficiri vojske bosanskih Srba: Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Radivoje Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević; kao i bivši policijski zvaničnik, Ljubomir Borovčanin – terete se za ratne zločine vezane za događaje u Srebrenici. Optužnice protiv petorice – Popovića, Beare Nikolića, Pandurevića i Borovčanina – sadrže i optužbe koje se tiču genocida.
U optužnici koja je protiv njih podignuta opisuje se zajednički zločinački poduhvat „ubijanja vojno sposobnih Muslimana“ iz Srebrenice, u kojem su – zajedno sa odbjeglim vojnim komandantom, generalom Ratkom „Mladićem i ostalima“ – sudjelovali Popović, Beara, Nikolić, Pandurević i Borovčanin.
Takođe se navodi kako je „8. marta predsjednik Karadžić izdao . . . naredbu o odvođenju muslimanskog stanovništva iz enklava Srebrenica i Žepa“.
„11. i 12. jula 1995.“, kaže se u optužnici, „srebreničku enklavu zauzele su jedinice VRS-a [Vojska Republike Srpske] i MUP-a [Ministarstvo unutrašnjih poslova], nakon čega je sproveden plan o odvođenju muslimanskog stanovništva iz Srebrenice, kao i plan da se pobiju vojno sposobni muškarci“.
Do 1. novembra 1995., stoji dalje u optužnici, „cjelokupno muslimansko stanovništvo bilo je odvedeno ili je pobjeglo iz Žepe i Srebrenice, dok je preko 7,000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice ubijeno od strane snaga VRS-a i MUP-a“.
Egbers je prethodno već svjedočio u dva slučaja koji su se ticali Srebrenice – na suđenjima generalu bosanskih Srba Radislavu Krstiću (2000.), te komandantu Vidoju Blagojeviću (2004.). U vrijeme na koje se optužnica odnosi bio je oficir holandskih mirovnih trupa.
Nakon što su 11. jula enklavu zauzele snage bosanskih Srba, Egbers je učestvovao u transportu izbjeglica iz same Srebrenice u bazu UN-a u Potočarima.
Odatle su ih pak deportovale vojne i policijske snage bosanskih Srba, i to pod nadzorom trupa UN-a, kojima je, po riječima svjedoka, bilo naređeno da im u tome pomognu.
Stotine izbjeglica, od kojih su mnoge bile slabe i bespomoćne, okupile su se oko štaba UN-a u Srebrenici po nepodnošljivoj popodnevnoj vrućini, zahtijevajući da uđu u vozila UN-a i odu u Potočare – rekao je svjedok.
„Jedna majka mi je predala svoju bebu. Bilo je i mentalno oboljelih . . . ljudi su nosili jedni druge na tom putu za Potočare“, rekao je on.
Egbers je pomogao da se civili smjeste u oklopna patrolna vozila i krenu na sjever, ka Potočarima.
Dok ih je vozio, bili su gađani granatama sa položaja koje su držali bosanski Srbi, zbog čega su izbjeglice – po riječima svjedoka – bile „veoma, veoma uplašene“.
U Potočare su stigli tokom popodneva, a narednog dana – 12. jula – stigla je i kolona UN-ovih autobusa, u koje su izbjeglice ukrcane i potom odvezene u pravcu koje Egbersu nije bio poznat.
„Naređeno mi je da pratim autobuse i izvještavam o tome šta se događa“, rekao je on.
Svjedok je opisao kako je, u pratnji Mladića i televizijske ekipe, otišao sa prvim konvojem žena i djece; rekao je i kako je nastojao da osigura da konvoj adekvatno štite trupe UN-a.
„Pokušali smo postići to da u svakom autobusu bude po jedan vojnik, ali nam je bilo dozvoljeno da pošaljemo samo jedno vozilo kao pratnju svim tim autobusima UN-a“, kazao je on.
Konvoj je prošao kroz selo Bratunac, koje je bilo pod srpskom kontrolom, i gdje je svjedok – kako je rekao – vidio slavlje u punom jeku.
„Mnogo ljudi je pilo, vikalo, urlalo. To je bilo jako čudno. Bili smo usred krize, a tu se ipak slavilo.“
Nakon što je konvoj izašao iz sela, Egbers je vidio stotine vojnika koji su u razmacima od dvadesetak metara stajali na putu između Bratunca i Konjevića.
Neki od tih vojnika su pucali u pravcu šume, ali Egbers – kako je rekao – nije čuo da im iko uzvraća.
Na pitanje tužioca o tome kojoj su vojsci pripadale te trupe, svjedok je odgovorio da nije siguran, ali je opisao kako je u blizini bilo parkirano „jedno vozilo koje je sa strane imalo ogromnu vučju glavu“.
Rekao je da misli kako je to vozilo pripadalo „Drinskim vukovima“, odnosno formacijama bosanskih Srba kojima je komandovao Krstić.
Potom je konvoj, po Egbersovim riječima, na barikadi u Konjeviću skrenuo ka jugu.
Uslijedio je jeziv opis onoga čemu je svjedok, kako kaže, prisustvovao.
„Vidio sam neke ljude kako, sa rukama na vratu, hodaju pokraj puta. Vidio sam fudbalsko igralište na desnoj strani. Vidio sam Bošnjake na tom igralištu. Bili su na koljenima, a ruke su im bile na vratu.“
Na pitanje tužioca koliko ljudi je tamo vidio, odgovorio je: „Bilo ih je između 100 i 200.“
„U tom trenutku su svuda okolo bili bosanski Srbi, a oko ljudi na fudbalskom igralištu je takođe bilo ljudi. Mora da su to bili pripadnici VRS-a“, nastavio je svjedok.
Tužilac je od Egbersa zatražio da opiše kako Bošnjaci bili odjeveni.
„To su bili civili. Njihove su se stvari nalazile na gomili u blizini fudbalskog igrališta – torbe koje su nosili“, rekao je on.
Na fotografiji koju mu je pokazalo tužilaštvo, Egbers je prepoznao fudbalsko igralište o kojem je govorio. Ono se nalazi pokraj puta ka Novoj Kasabi – selu zapadno od Srebrenice, koje je u optužnici navedeno kao mjesto gdje je pogubljeno preko 130 Bošnjaka.
Svjedok je u nastavku opisao kako je konvoj produžio dalje, prije nego što je stigao na svoje odredište, „usred šume“, na kojem su izbjeglice izvedene iz autobusa.
„Ženama i djeci je bilo drago što me vide“, rekao je Egbers. „Mislili su da će ih ubiti.“
„Načinili su ovaj pokret“, rekao je on, da bi potom brzo prešao kažiprstom po vratu.
Izbjeglice su zatim „u konvoju UN-a upućene na bošnjačka područja“ u blizini.
Egbers je drugi oficir holandskih mirovnih trupa koji je svjedočio ove sedmice.
Sudsko vijeće je saslušalo i majora Roberta Frenkena (Robert Franken), koji je u vrijeme pada enklave bio zamjenik komandanta Holandskog bataljona UN-a.
Bilo je to četvrto Frenkenovo pojavljivanje pred Tribunalom, jer je on prethodno već svjedočio na suđenju Krstiću (2000.), bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću (2003.), kao i Blagojeviću (2004.).
Ovaj holandski oficir je i ove sedmice opisao kako se u julu 1995. misija UN-a u Srebrenici promijenila i nije više bila odbrana enklave, već zaštita oko 30,000 izbjeglica u logoru u Potočarima.
Tada je, nakon što su Srebrenicu 11. jula zauzele snage bosanskih Srba, mirovnim trupama UN-a bilo naređeno da pomažu pri evakuaciji izbjeglica u Potočarima – rekao je Frenken.
Suđenje se nastavlja slijedeće sedmice.
Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
