Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SREBRENICKE IZBJEGLICE PREDALE PETICIJU NIZOZEMSKOJ KRALJICI

Prezivjelim zrtvama bosanskog masakra, koje su zatrazile azil u Nizozemskoj, prijeti deportacija
By Karen Meirik

Iako je oduvijek vazila za tolerantnu zemlju u kojoj su sve izbjeglice – a pogotovo osobe koje tragaju za utocistem od politickog i vjerskog nasilja – dobrodosle, Nizozemska se danas, po svemu sudeci, nalazi pred svojevrsnim radikalnim zaokretom.


Ministrica za imigraciju, Rita Verdonk (Rita Verdonk) – inace clan Stranke slobode i demokracije – nedavno je najavila da vlada u sljedece tri godine namjerava poslati kuci oko 26.000 osoba koja su u Nizozemskoj zatrazile azil.


Medju one kojima predstoji deportacija svrstano je i oko 200 bosanskih Muslimana iz Srebrenice.


Spomenutom vijescu bili su sokirani brojni politicari, humanitarne organizacije, borci za ljudska prava, pa cak i neki predstavnici vojske, s obzirom da su u srpnju/julu 1995. – kada su bosanski Srbi zauzeli srebrenicku “sigurnu zonu” Ujedinjenih naroda – upravo nizozemske snage bile nadlezne za zastitu civilnog stanovnistva. Vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka poginulo je u pokolju koji je uslijedio nakon zauzeca enklave.


“Mi, Nizozemci, trebalo bi da smo sretni zbog cinjenice da su ti ljudi nakon svega sto se dogodilo potrazili utociste bas u nasoj zemlji”, izjavio je bivsi ministar Jan Pronk (Jan Pronk).


Pronk je bio clan vlade koja je nizozemske mirovne trupe poslala u enklavu. Cim je cuo da pripadnici srpskih snaga razdvajaju muskarce od zena i djece, on je – kako kaze – shvatio da predstoji genocid.


Zapravo su nizozemske trupe, a da toga nisu bile svjesne, izvrsile podjelu na one koji ce prezjiveti i na one koji ce biti ubijeni. “Ne mozemo po drugi put vrsiti takav odabir”, rekao je on.


Medjutim, sve je vjerojatnije da ce se upravo to desiti. Oko 200 osoba koje su prezivjele srebrenicki masakr bit ce protjerano, buduci da su u medjuvremenu vec iscrpljene sve zakonske mogucnosti koje su im bile na raspolaganju u cilju ostanka.


Nakon visegodisnjeg iznevjeravanja datih obecanja, ispostavilo se da je politicki pravac za koji se Nizozemska opredijelila – usprkos promjenama koje su se u razdoblju od 2001. do 2003. desavale u vladi – bio u stvari slijepa ulica.


Proteklog su tjedna Srebrenicani povukli mozda i posljednji, ocajnicki potez: uputili su dramaticnu poruku nizozemskoj kraljici, moleci je da sprijeci njihovo izrucenje.


“Zahtjev koji smo uputili kraljici nasa je posljednja nada. Jedino ona moze sprijeciti najgore”, izjavio je Muharem Mehmedovic, jedan od onih koji su bezuspjesno zatrazili azil u Nizozemskoj.


“Strah me je da cu kada odem u Srebrenicu biti u zivotnoj opasnosti – ali sto da radim ukoliko me nizozemska policija prisili da se tamo vratim?”, pita on i nervozno se smijesi.


“Duboko sam povrijedjena cinjenicom da nas ponovo razdvajaju jedne od drugih”, izjavila je Mula Hadzibulic, majka dvoje djece, koja je, poput ostalih Srebrenicana, zatrazila azil. “Isto su nas tako razdvajali i u Potocarima.”


“Povratak ce za mene biti pravi pakao”, nastavlja ona, vidno uzbudjena. “Ostala sam bez 26 svojih rodjaka, ukljucujuci i muza i sestru. A sin me svakoga dana pita: ´Zar moram da se vratim ne mjesto gdje je tata ubijen? Hocu li i ja biti ubijen?´”


Hadzibuliceva, koja u Nizozemskoj boravi vec tri godine, kaze da se nada da je kraljica vidjela televizijske snimke iz Srebrenice i da cita novine: “Ako jeste, ona ce nas razumjeti i pomoci ce nam.”


Dobrovoljna organizacija Politicki komitet Stari most, koja je osnovana na dan pada enklave, pokusava pomoci svim prezivjelim Srebrenicanima u njihovim nastojanjima da se pravnim sredstvima izbore za azil.


Spomenuta organizacija pocela je objedinjavati objedinjuje takve slucajeve jos tokom 2002., smatrajuci da izbjeglice iz Srebrenice imaju bolje izglede da dobiju dozvolu za boravak ukoliko nastupaju kao grupa.


Tako su upravo predstavnici Starog mosta proslog rujna/septembra uspjeli uvjeriti neke clanove parlamenta – one koji su nezadovoljni novom drzavnom politikom i one koji su jos ranije bili zabrinuti zbog Srebrenice – da od Verdonkove zatraze ponovno razmatranje nekih slucajeva.


Zahvaljujuci tim naporima, tada je ukupno sedamnaestoro ljudi dobilo dozvolu boravka. U pitanju su bile cetiri obitelji; za ostale, pak, nije pronadjeno nikakvo rjesenje.


A posto su sve druge mogucnosti iscrpljene, izbjeglice su odlucile obratiti se kraljici.


Aktivista Starog mosta Brem Bregman (Brem Bragman) sacinio je nacrt sluzbene peticije koja je upucena kraljici.


“Na kusnji su nacionalna povijest i cast, jer se ovdje radi o pravdi i milosrdju. Tocnije, o posebnoj odgovornosti koju Nizozemska ima za zrtve iz Srebrenice”, rekao je on.


Nizozemska je vlada tek 2002. i formalno priznala da je, zajedno s Ujedinjenim narodima, “suodgovorna” za ono sto se dogodilo. Ta cinjenica je, stovise, izazvala ostavku vlade Vima Koka (Wim Kok).


U lipnju/junu 2003., Kokov nasljednik Jan Peter Balkenende (Jan Peter Balkenende), priznao je tokom zavrsne politicke rasprave o Srebrenici da Nizozemska snosi “moralnu odgovornost” za srebrenicke zrtve, ali ne i da je “kriva” za sam pad enklave i jezive dogadjaje koji su nakon toga uslijedili.


Imajuci u vidu da se o Srebrenici sve vrijeme raspravljalo na drzavnom nivou, mnogi su iznenadjeni cinjenicom da je vlada podrzala odluku da Srebrenicani koji su zatrazili azil budu protjerani.


Glavna primjedba na racun onih u cije je ime Stari most podnio zahtjev bila je da se radi o osobama koje su u Nizozemsku dosle tek nakon 2000.


Slicna grupa od 350 srebrenickih zrtava – koje su u Nizozemsku stigle ranije – dobila je 2000. dozvolu boravka. Ali, potom su se vrata zatvorila.


Verdonkova je priznala da su sve pridoslice dozivjele traumu – sto je inace jedan od najvaznijih kriterija kojima se Nizozemska rukovodi pri donosenju odluke o davanju azila – ali je i napomenula da je “nizozemska politika [prema potencijalnim azilantima] takva da se insistira [na tome] . . . da je osoba, u principu, napustila zemlju najkasnije sest mjeseci nakon traumaticnog dogadjaja”.


No, bivsi oficir Dacbata (nizozemskog bataljona UN-a) iz Srebrenice, Vim Dijkema (Wim Dijkema), misli drugacije.


“. . . Ljudi koji imaju problem ne traze podrsku tako brzo. Oni se u prvo vrijeme odricu profesionalne pomoci i ne napustaju vlastito okruzenje”, izjavio je on za IWPR, dodajuci kako bi volio i da osobno objasni ministrici kako se on i njegovi vojnici osjecaju nakon sto su prisustvovali onome sto se dogodilo u Srebrenici.


“Bio sam tamo kada je Srebrenica pala; bio je to neopisivo tezak period, poslije cega je takodjer uslijedio period koji nije bio nimalo lak. U vlastitoj sam jedinici mogao vidjeti kako mnogi pate od psihickih smetnji. I kako da onda ne suosjecate sa svim tim ljudima, koji su u takvom stanju proveli nekoliko godina”, izjavio je on.


Dijkema je dodao i da je gnjevan zbog nizozemske imigracione politike. “Pred nama je nekoliko stotina potpuno traumatiziranih ljudi, prema kojima Nizozemska ima posebnu obavezu, a mi ih zelimo izbaciti!”, rekao je on.


Ursi Lambreht (Ursie Lambrechts), poslanica u nizozemskom parlamentu koja je od Verdonkove zatrazila da razmotri prvi zahtjev koji je uputio Stari most, izjavila je da je prvo bila sokirana vladinom odlukom da ne dozvoli Srebrenicanima ostanak u Nizozemskoj.


“Smatram da brojka od sedamnaest ljudi sama po sebi predstavlja neuspjeh”, kaze ona.


Prema njenim rijecima, Verdonkova je tvrdila da su u vecini slucajeva postojale indicije da azilanti nisu savjesni gradjani, da imaju kaznene dosijee, ili da su slicne zahtjeve podneli i u drugim zemljama – sto su okolnosti koje ih diskvalificiraju kada je rijec o davanju dozvole boravka u Nizozemskoj.


“Zaista sam bila sokirana. Ali, vjerujem ministrici. Ona je iskrena, i nikada nisam primijetila da je nekoga pokusavala obmanuti ili prevariti”, izjavila je Lambrehtova.


S druge strane, poslanica Partije zelenih, Marike Fos (Marijke Vos), konstatirala je kako je vrlo razocarana time sto je Lambrehtova, koja je inace clan Liberalnih demokrata (D66), tako olako prihvatila tvrdnje Verdonkove.


“D66 bila je nasa jedina nada. Bez njih nismo dovoljno jaki da se suprotstavimo ministrici”, rekla je Fosova.


Za razliku od Lambrehtove, Fosova ni izbliza nema toliko povjerenja u Verdonkovu. “Smatram da ona zloupotrebljava zakon o tajnosti podataka. Uvijek kad pokusavamo raspraviti o pojedinacnim slucajevima, ministarica se zaklanja iza tog zakona, cak i u onim situacijama kada nam je osoba koja trazi azil osobno dozvolila da ispitamo njen slucaj. Taj zakon sluzi za zastitu ljudi. A ministarica se na njega poziva s ciljem da ljudi ostanu nezasticeni.”


Bregman je pak uvjeren da je sedamnaestoro ljudi kojima je dat azil bilo odabrano nasumce, s obzirom da se – kako tvrdi – njihovi slucajevi ni po cemu ne razlikuju od ostalih.


On takodjer kaze da strahuje za one koji ce biti poslati kuci: “Postoji covjek za koga i njegov lijecnik i savjetnik nizozemske sluzbe za imigraciju i naturalizaciju smatraju da je sklon samoubojstvu. Taj covjek je rekao da ce se u Bosnu vratiti samo u mrtvackom kovcegu, i ja mislim da ga treba shvatiti ozbiljno.”


Bregman dodaje i da je u pitanju tek jedan u nizu slicnih slucajeva: “Tim ljudima su potrebni odmor i sigurnost, kako bi se poceli oporavljati od traume koju su dozivjeli. Nesigurnost samo pogorsava njihovo stanje.”


Ali, osim psiholoskih, postoje i drugi problemi.


Muharem Mehmedovic, na primjer, kaze da bi volio da napusti nizozemski azilantski centar u kojem boravi i vrati se u svoju kucu u Bratuncu. Medjutim, njega je sud bosanskih Srba optuzio da je u selu Kravica 1992. podmetnuo pozar. On pak tvrdi da se u naznaceno vrijeme nalazio u Tuzli, te da nema povjerenja u srpski sud.


“Vrlo bih rado suradjivao s Haskim tribunalom, ali srpskom sudu u Srebrenici – ne vjerujem”, rekao je on.


Mehmedovic je samo jedan od vise tisuca Muslimana koji su, neposredno pred pad enklave, pobjegli u Tuzlu. Od Nizozemske je zatrazio azil cim je saznao da je srpski sud u Srebrenici za njim raspisao potjernicu. Tvrdi da je mislio da ce Niuozemci pokazati suosjecanje.


“Ne mislim da su Nizozemci krivi za ono sto se dogodilo [u Srebrenici], ali – i oni su bili tamo. Zajedno s nama, prezivjeli su tu dramu”, rekao je on.


No, nizozemska se politika vise ne bavi Srebrenicom. Nedavno istrazivanje javnog mnjenja pokazalo je da svega sedam posto nizozemskog stanovnistva smatra da Srebrenica predstavlja vazno pitanje.


Poslanik vladajucih Krscanskih demokrata, Vim van Fesem (Wim van Fessem), izjavio je da podrzava Verdonkovu: “Ministarica je pazljivo razmotrila sve slucajeve. Nakon toga su ih razmotrili i suci iz sluzbe za imigraciju i oni su odbijeni. Dodatno ministricino razmatranje moglo bi se objasniti osjecanjem posebne odgovornosti prema Srebrenici.”


Sasvim su drugacijeg misljenja strucnjaci za ljudska prava.


“Poznat mi je najmanje jedan slucaj u kojem se prema osobi s popisa koji je podnio Stari most postupilo krajnje nemarno”, kaze Sabina Brols (Sabine Breuls), pravnica nizozemskog Instituta za pravnu pomoc, koji pomaze azilantima. “A znam i za mnogo drugih slucajeva u kojima [imigracione vlasti] nisu pokazale nikakvu zainteresiranost.”


Na primjer, iako je UNHCR uputio preporuku vladama da ljude vracaju u maticne zemlje iskljucivo ukoliko je moguc njihov povratak u gradove iz kojih su izbjegli, Verdonkova izgleda smatra da je povratak sam po sebi prihvatljiv nezavisno od sigurnosti.


Sto se nje tice, ljudi s popisa koji je sacinio Stari most mogu otici u Tuzlu, Sarajevo ili bilo koje drugo bosansko mjesto, samo ako to zele.


S druge strane, senator opozicione Krscanske unije Ejmert van Midelkop (Eimert van Middelkoop) izjavio je da suoseca sa Srebrenicanima i da podrzava njihovu peticiju koja je upucena kraljici.


“Godinama tvrdim kako Nizozemska nije samo odgovorna, nego i djelomicno kriva za ono sto se desilo u Srebrenici. Ona nije kriva za sam genocid, ali jeste utoliko sto nije sprijecila da se on dogodi. Mislim da Bregman sasvim opravdano pokusava ublaziti krivicu drzave tako sto insistira na potrebi da nase drustvo svim srcem prihvati te zrtve.”


On medjutim dodaje kako ipak ne namjerava pokrenuti ovo pitanje pred Senatom, jer zna da za to nece imati dovoljnu podrsku.


Stoga ne cudi da grupa Stari most misli da joj je preostalo jos samo to da se obrati kraljici.


I tako se 11. ozujka/marta vise od stotinu srebrenickih zrtava okupilo ispred nizozemske kraljevske palace u Hagu, gdje je peticija, zajedno s barem jednim osobnim pismom, bila predana strazaru.


“Mislim da ce nam kraljica pomoci”, kaze Mehmedovic. “Ja na stvari gledam pozitivno. Kao i ona. Jedan od njenih ljudi nam je jednom prilikom u Tuzli obecao da ce Nizozemska uvijek pomagati ljudima iz Srebrenice.”


Informativna sluzba nizozemske vlade nije zeljela komentirati mogucu sudbinu podnesene peticije.


Bregman je izjavio kako se nada da ce je kraljica razmotriti. “Biblijski Psalam 72 kaze da oni koji vladaju narocito treba da vode racuna o najslabijim pripadnicima drustva”, naveo je on u tekstu peticije.


Takodje je citirao i kraljicinog pokojnog supruga, Princa Klausa (Claus), koji je rekao da ce buducnost biti besmislena ukoliko ne bude pocivala na istinskoj medjunarodnoj solidarnosti.


Pa ipak, kraljicina intervencija se u ovom trenutku ne cini mnogo vjerojatnom. Samo u izuzetnim slucajevima kraljica istupa protiv politickih odluka koje je prethodno donijela parlamentarna vecina.


Bregman pak najavljuje da ce, ukoliko peticija ne bude imala zeljeno djelovanje, biti prinudjen zapoceti i oosbni protest: “Ako bude potrebno, spreman sam da mjesecima spavam u satoru preko puta parlamenta. Samo preko mene mrtvog ti ljudi mogu biti vraceni u Bosnu.”


Karen Meirik izvjestava za IWPR iz Haga.