Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Srbija iskusava strpljenje Haga

Sudjenja za ratne zlocine u Srbiji obustavljena su zbog nedostatka politicke volje i nereformiranosti pravnog sistema
By IWPR ICTY

Goran Stoparic, nekadasnji pripadnik specijalne jedinice srpske policije pod nazivom Skorpioni, izazvao je nervozu pojedinaca i prije nego sto je pred jednim beogradskim sudom poceo svjedocenje protiv svojih nekadasnjih kolega.

Kada se saznalo da Stoparic namjerava svjedociti, kolege su na njega pocele vrsiti pritisak kako bi se predomislio. Neposredno prije nego sto ce se pojaviti na sudu, Stoparica je proslog prosinca/decembra nazvao i njegov bivsi zapovjednik, koji mu je priprijetio da ce nakon njegovog svjedocenja – a zavisno od toga hoce li ce ono biti “patriotsko” ili “izdajnicko” – uslijediti i odgovarajuca nagrada, odnosno kazna.

Stoparic je svjedocio o umijesanosti jednog pripadnika svoje jedinice u pogubljenje 14 albanskih civila u gradu Podujevu. Rijec je o zlocinu koji se odigrao 1999., tokom rata na Kosovu. Neposredno po svjedocenju, Stoparic je stavljen pod policijsku zastitu, dok je sav gnjev javnosti pao na pleca njegovog brata, cija je kuca iscrtana grafitima i kome su bivsi pripadnici Skorpiona u telefonskom razgovoru rekli kako mu je brat “mrtav covjek”.

Stoparic je pod policijskom zastitom na tajnoj lokaciji proveo vise mjeseci. Medjutim, beogradska nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo (FHP) – koja je i sama zasluzna sto je do sudjenja uopce doslo – u svom nedavnom izvjestaju tvrdi da je ono sto je svjedok dozivio ravno psihickoj torturi.

Naposljetku je osobi protiv koje je Stoparic svjedocio bila dosudjena teska zatvorska kazna. Stoparic danas zivi izvan Srbije, u stalnom strahu da ce njegov u medjuvremenu promijenjeni identitet biti otkriven. Na drugoj strani, njegov bivsi zapovjednik i dalje spokojno zivi u svojoj kuci, i to samo zbog toga sto srpske tuzioce ne zanima pitanje zapovjedne odgovornosti za podujevski zlocin.

Podujevski slucaj ilustrira neke od osnovnih problema s kojima se srpski sudovi suocavaju kada pokusavaju suditi za ratne zlocine, pri cemu je potpuno irelevantno u kojem su od nekoliko ratova koje je Srbija povela pocetkom devedesetih ta zlodjela pocinjena.

Nezavisno od toga radi li se o zlocinima pocinjenim u Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu, obrazac je uvijek isti – optuzeni su uglavnom obicni vojnici, dobrovoljci ili rezervisti; svjedoci su malobrojni i preplaseni; a procedura je umnogome manjkava.

Osim toga, takva su sudjenja malobrojna i rijetka. Dok su Bosna i Hrvatska vec osudile na desetine i optuzile vise stotina ljudi, u Srbiji je do sada okoncano svega osam sudjenja za ratne zlocine, dok je broj istraga koje su trenutno u toku vrlo mali.

Ni cetiri godine nakon pada Milosevicevog rezima, “u Srbiji nema politicke volje da se sudi onima koji su pocinili ratne zlocine”, tvrdi Natasa Kandic iz FHP-a.

Kada je o sudjenjima za ratne zlocine rijec, politicka klima u Srbiji nikada nije ni bila pretjerano povoljna. Pa ipak, ona je i dodatno pogorsana, posto je ove godine – nakon odrzanih izbora – formirana konzervativna vlada.

I sam premijer Vojislav Kostunica dosljedni je protivnik Haskog tribunala, iako – barem na rijecima – podrzava sudjenja pred domacim sudovima. Njegova se vlada medjutim suocava sa snaznom ultranacionalistickom opozicijom u vidu Srpske radikalne stranke (SRS), koja ujedno predstavlja i najjacu pojedinacnu snagu u srpskom parlamentu.

SRS se odlucno protivi bilo kakvoj suradnji s Medjunarodnim sudom, dok se lider te partije – Vojislav Seselj – nalazi u Hagu gdje ceka pocetak procesa u kojem ce se i sam naci na optuzenickoj klupi.

Odsustvo bilo kakvog napretka u procesuiranju ratnih zlocina postalo je vise nego ocigledno, i to u vrlo nezgodnom trenutku. Tribunal je, naime, nedavno najavio da bi – u skladu s predvidjenom izlaznom strategijom – odredjen broj sudjenja uskoro trebalo da bude prepusten lokalnim sudovima.

Spomenuta strategija predvidja zatvaranje Tribunala 2010. Stoga se insistira na mogucnosti da neka sudjenja nizeg i srednjeg ranga budu prepustena sudovima na Balkanu – ali samo ukoliko njihovi sudski sistemi pokazu da su sposobni za procesuiranje takvih slucajeva.

Duznosnici Tribunala vec su najavili da ce prvo zatraziti da se odredjeni procesi prepuste Hrvatskoj i Bosni. Glavna tuziteljica Karla del Ponte (Carla del Ponte) prosle je jeseni u svom govoru pred Medjunarodnim sudom saopcila kako razmatra i prepustanje dva slucaja (s ukupno sest optuzenih) Beogradu; medjutim, devet mjeseci nakon toga, izvori iz Tribunala tvrde da ne postoji prakticno nikakva mogucnost da se to i dogodi.

Uzajamno nepovjerenje izmedju Beograda i Haga pocinje poprimati razmjere nalik onima koji su postojale u vrijeme kada je predsjednik bio Slobodan Milosevic – koji je i sam u medjuvremenu postao haski optuzenik.

Del Ponteova je ovog tjedna suradnju Beograda s Tribunalom opisala kao “nepostojecu”. Sudeci po pismu sto ga je predsjedavajuci sudac Teodor Meron (Theodor Meron) u svibnju/maju uputio Glavnoj skupstini UN-a, takva se procjena temelji na citavom nizu faktora, pocev od cinjenice da beogradska vlada odbija predati povjerljivu dokumentaciju, pa do toga da je svjedocima bila uskracivana mogucnost davanja izjava tuzilastvu.

Prvih mjeseci nakon pada Milosevicevog rezima u listopadu/oktobru 2000., beogradska je vlada otpocela proces isporucivanja nekolicine bivsih rukovodilaca Tribunalu. Medju njima se naposlijetku nasao i svrgnuti predsjednik.

Srpskoj su javnosti takvi potezi bili predstavljeni kao neophodni da bi se osigurala financijska pomoc za obnovu zemlje. Usprkos tome, ti su potezi izazvali veliko nezadovoljstvo, a ima nagovjestaja da je i ubojstvo premijera Zorana Djindjica umnogome bilo posljedica njegove opredijeljenosti za suradnju s Hagom.

Novoformirana srpska vlada ne samo da odbija suradjivati, nego ne pokazuje ni previse volje da otpocne domaca sudjenja. Ona se i ne obazire na gomilu dokaza koji su izneseni na sudjenju Milosevicu, niti na masovne grobnice kosovskih Albanaca koje su prije dvije godine bile otkrivene u beogradskom predgradju Batajnici.

Jedini vidljivi napredak bilo je to sto je protekle jeseni pri beogradskom Okruznom sudu formirano vijece Specijalnog suda za ratne zlocine, zaduzeno za procesuiranje takvih optuzbi. Medjutim, proslog je mjeseca portparol tog suda, Bruno Vekaric, u intervjuu za IWPR nagovijestio da sud nailazi na sve veci otpor u svom nastojanju da za potrebe istraga osigura pomoc vojske i policije.

Takvo je opiranje, tvrdi Kandiceva, logicno. “Mnogi srpski vojnici i policajci strahuju da ce te istrage prije ili kasnije dovesti i do njihovog izvodjenja pred sud.”

Pritom, u dosadasnjim slucajevima nije ni bilo optuzenika visokog ranga. “Drzava se ocigledno namjerava ograniciti iskljucivo na sudjenja pociniocima zlocina najnizeg ranga”, kaze Sefko Alomerovic, sef sandzackog Helsinskog odbora za zastitu ljudskih prava.

Alomerovic se i sam pojavio na sudjenju osobi koja je optuzena za kidnapiranje i ubojstvo 17 gradjana Srbije muslimanske nacionalnosti, koji su putovali redovnom zeljeznickom linijom. Pred sudom je pokazan dokument drzavnih zeljeznica (u koji je imao uvid i IWPR) na osnovu kojeg se vidi da su zeljeznicki duznosnici unaprijed znali za otmicu, premda to nikada nije bilo na odgovarajuci nacin istrazeno. “Imena mnogih duznosnika bila su izgovarana po sudnicama, a da drzava tim povodom nije ucinila nista kako bi ih saslusala, a kamoli osudila”, rekao je Alomerovic.

Neki pak tvrde da je to posljedica cinjenice da lokalnim zakonima nije ni regulirano pitanje zapovjedne odgovornosti. Beograd, doduse, jeste potpisnik niza medjunarodnih konvencija koje doticu to pitanje, ali te konvencije zapravo jos uvijek nisu ugradjene u kazneni zakon.

Koordinatorica za informiranje beogradsog ureda Haskog tribunala, Aleksandra Milenov, naglasila je da Tribunal – ukoliko procjeni da zlocini ne bi bili procesuirani na adekvatan nacin – nece prepustiti nijedan slucaj balkanskim sudovima.

“Ali, ukoliko i postoji problem sa zapovjednom odgovornoscu, zlocini kao sto su ´necinjenje´ ili ´suucesnistvo u zlocinu´ nisu sporni cak ni u srpskom zakonodavstvu”, izjavio je Ivan Jovanovic, nacionalni pravni savjetnik za pitanja ratnih zlocina pri misiji OESS-a.

“Da je bilo politicke volje za kaznjavanjem pocinilaca, iz tih je zakona mogao biti izveden i princip zapovjedna odgovornosti”, tvrdi Srdja Popovic, liberalno opredijeljena odvjetnica iz Beograda.

Sudeci po izvjesnim signalima, vlasti su ipak spremne otkloniti barem neke nedostatke srpskog sudskog sistema.

Specijalni zakon o ratnim zlocinima, sacinjen uz pomoc OESS-a, usvojen je u srpskom parlamentu jos u srpnju/julu prosle godine.

Sonja Prostran, glasnogovornica novoformiranog vijeca za ratne zlocine, izjavila je da bi srpski kazneni zakon mogao biti dopunjen odredbama koje se ticu zlocina protiv covjecnosti i zapovjedne odgovornosti – ali da te odredbe ne mogu vaziti i za nedjela koja su pocinjena prije njihovog usvajanja.

A radna grupa koja je nedavno osnovana pri srpskom parlamentu radi na pripremi zakona o zastiti svjedoka. Tim ce se zakonom osigurati jamstva onim ljudima koji bi se – poput Gorana Stoparica – mogli suociti s ozbiljnim prijetnjama zbog svog svjedocenja na sudjenjima za ratne zlocine. Nacrt tog akta trebao bi se naci pred srpskim parlamentom vec krajem lipnja/juna.

Istinska se potreba za takvim zakonom javila tek nakon ubojstva DJindjica, kada je citava optuznica bila dovedena u pitanje zbog toga sto su svjedoci strahovali za vlastitu sigurnost.

Promatraci smatraju da bi zasticenim svjedocima – kao u Stoparicevom slucaju, a zbog straha da ce njihova prebivalista biti otkrivena – trebalo ponuditi prebacivanje na tajne lokacije izvan Srbije. Ilias Cacis (Ilias Chatzis), sef odeljenja OESS-a za pracenje sudskih reformi u Srbiji, u svojoj je izjavi danoj za IWPR insistirao da program zastite svjedoka mora biti “regionalnog” karaktera.

OESS je inace nacinio i nacrt opce strategije reforme srpskog sudstva u cjelini, a njegovi se predstavnici nadaju da ce politicari stvoriti povoljnu klimu za regularno odvijanje sudjenja za ratne zlocine. Medjutim, nisu svi promatraci optimisti: “Sudovi u Srbiji osjecat ce se nesigurnima”, tvrdi Srdja Popovic, “zbog toga sto ce svaki sudac biti svjestan da nema podrsku javnosti za neke od odluka koje ce morati donijeti.”

Milanka Saponja-Hadzic je suradnica IWPR-a iz Beograda. U pisanju ovog izvjestaja sudjelovala je i Ana Uzelac, voditeljica programa IWPR-a u Hagu.