Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SRBI UMORNI OD EPSKOG SUĐENJA MILOŠEVIĆU

Trenutno su za praćenje suđenja zainteresirane samo najlojalnije pristalice bivšeg predsjednika.
By Ana Uzelac
Usprkos tome što je okrivljeni više od deset godina imao svu vlast – upravljajući zemljom koja je sudjelovala u tri okrutna rata, kojima je tokom devedesetih izmijenjen izgled regije – ljudi u Beogradu ovih dana gotovo da i ne primjećuju suđenje bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, koje je upravo ušlo u petu godinu trajanja.



Stanovnici srpske prijestolnice protekle su tjedne bili zaokupljeni uzbudljivijim pitanjima: mogućim hapšenjem još jedne osobe osumnjičene za ratne zločine – neuhvatljivog generala bosanskih Srba, Ratka Mladića; mogućnošću da parlament, ukoliko pregovori o konačnom statusu Kosova (koji počinju sljedećeg tjedna) budu okončani odlukom o nezavisnosti, proglasi „okupaciju“ Kosova; problemom validne većine na predstojećem crnogorskom referendumu; kao i ptičjom gripom.



Pored toliko mnogo briga, čini se da nitko nije sklon gubiti vrijeme u razmišljanjima o suđenju čiji je tok ionako nejasan.



Bivši srpski lider je u Haškom tribunalu već proveo više od četiri godine, braneći se samostalno od optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje je navodno počinio tokom deset godina svoje vladavine. Bosanska optužnica tereti ga i po najtežoj optužbi – za genocid.



Suđenje se odvija tri dana tjedno, a sva zasjedanja još uvijek bivaju integralno prenošena preko beogradske Televizije B92. Pauze pritom popunjavaju gosti svojim komentarima i objašnjenjima. Čitava stvar podsjeća na nogometne prenose, s gotovo nerazumljivim ekspertima koji pričom prekidaju akciju.



No, za razliku od nogometa, Miloševićevo suđenje uglavnom prate srpske domaćice i umirovljenici – kao jedine dvije društvene skupine koje prijepodnevne sate redovno provode kod kuće i koje predstavljaju glavne stupove podrške Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije (SPS) i radikalnoj nacionalističkoj opoziciji.



Tek poneki od rafiniranijih štampanih medija s manjom nakladom suđenje prati analitički – i uglavnom kritički. A neusporedivo glasniji visokotiražni beogradski tabloidi usredotočuju se na atraktivnije aspekte slučaja – problematična svjedočenja, rijetke incidente u sudnici, te stvarne ili izmišljene zdravstvene probleme.



Stavovi o suđenju toliko su rigidni da je i razmjena mišljenja postala gotovo nemoguća. Većina je načelno neprijateljski nastrojena prema Haškom sudu – premda pritom nije nužno naklonjena Miloševiću.



Razmišljanja se kreću u rasponu od ksenofobičnih teorija zavjere do široko rasprostranjene teze da predugo suđenje predstavlja prepreku političkom oporavku države. U stvari, mnogi vjeruju da epski razmjeri i neprekidno televizijsko pokrivanje samo dodatno pridonose kolektivnom osjećanju poniženja, potiču ogorčene rasprave o ratu i jačaju nacionaliste.



Atmosfera u Srbiji utoliko je doista nalik onoj koja je vladala tokom posljednjih godina pod Miloševićem – javne rasprave krcate su kolektivnim samosažaljenjem, agresivnim nacionalizmom i populizmom koji podilazi najnižim političkim instinktima glasača.



Pa ipak, nije sve isto kao u vrijeme Miloševića. Zahvaljujući istrajnom radu nekolicine posvećenih medija i nevladinih organizacija, koje sistematski rade na osvjetljavanju bliže prošlosti, Srbija se lagano okreće zločinima počinjenim tokom devedesetih. Tome je u značajnoj mjeri protekle godine pridonijelo i suđenje Miloševiću: kada je u sudnici emitiran video-zapis pogubljenja šestorice srebreničkih Muslimana – koje su izvršili pripadnici srpske paravojne formacije pod nazivom Škorpioni – pojavilo se, prvi put po okončanju rata, i istinsko moralno zgražanje.



Rezultat svega toga je da danas malo tko poriče da su se zločini koji se spominju u optužnici protiv Miloševića zaista i dogodili.



Resantiman sada uglavnom proistječe iz konteksta i tumačenja.



Gledano u cjelini, smisao triju međusobno povezanih optužnica nije samo u tome da se navedu zločini koje je navodno počinio okrivljeni, nego i da se dokaže da su minuli ratovi vođeni u sklopu jedinstvenog projekta stvaranja nove srpske države na ruševinama bivše Jugoslavije.



Naravno, teško da će opisivanje čitavog jednog desetljeća novije srpske povijesti terminima kakav je „zajednički zločinački poduhvat“ biti prihvatljivo nekome tko je vjerovao da Miloševićev režim samo brani srpsku braću širom Jugoslavije. Stoga spomenuti pristup biva odbačen kao „politizacija“ pravde.



Čini se da su mnogi skloniji kraćem suđenju koje bi se usredotočilo na utvrđivanje Miloševićeve krivice za neke od zločina, zanemarujući širi kontekst – što je pristup koji je u velikoj mjeri usvojilo tužilaštvo na suđenju bivšem iračkom diktatoru Sadamu Huseinu (Saddam Hussein).



Međutim, tek ukoliko bude učinjen napor da se zločini koji su počinjeni u vrijeme dok je Milošević bio na vlasti u potpunosti opišu, kontekstualiziraju i objasne, dugo trajanje postupka moglo bi se ispostaviti i kao najsnažnija potvrda njegove opravdanosti.



Suđenje ne govori samo o tome što se dešavalo pojedinim žrtvama, nego i čitavim zajednicama čije se etničke i socijalne strukture neprekidno i nasilno mijenjaju. Ono pruža pouzdan uvid u političke i društvene mehanizme koji zločine čine mogućim, ako ne i neizbježnim.



Šira slika koju nude Miloševićeve optužnice također služi i kao podsjećanje – tužioci ukazuju, ako ne poimenično na svakog ubijenog ili nestalog, a ono makar na činjenicu njihove smrti ili nestanka; pokušavaju očuvati uspomene na nestale zajednice; kao i pokazati na koji su način političke odluke odredile sudbinu žrtava.



Na taj način, suđenje se pretvorilo i u arhivu svega onoga što je nestalo s bivšom Jugoslavijom i što bi tek trebalo biti ponovo uspostavljeno: dostojanstvo žrtava, identitet zajednica i vladavina prava.



Ali, sve se to dešava unutar izuzetno složenog pravnog sustava, koji počiva na preglomaznom mehanizmu općeg prava, kojim se okrivljenom jamči maksimalna pravednost postupka – ali i pruža preveliki prostor za političke tirade i manipulaciju. Kombinacija ambiciozno sročenih optužnica i kabastog pravnog sistema zaista je suđenje učinila dugim, složenim i podložnim neprijatnom riziku neuspjeha.



Poslije četiri godine, posve je jasno da su mnoge stvari u vezi sa suđenjem mogle biti urađene na bolji ili makar elegantniji način. Ali, ništa od toga ne bi promijenilo osnovnu i u suštini „nesvarljivu“ poruku tužilaštva: da je način na koji se Miloševićev režim tokom devedesetih upustio u obranu – stvarnih ili izmišljenih – srpskih nacionalnih interesa po svojoj prirodi bio zločinački. I da su milijuni ljudi olako pristali da mu poklone povjerenje i slijede ga.



Izloženo neprestanim (prijateljskim, kao i neprijateljskim) kritikama, suđenje Miloševiću kazuje složenu, iznijansiranu i u suštini tragičnu priču o mračnom dobu u povijesti jedne nacije. Istina, četiri godine djeluju kao jezivo dug period za njeno iznošenje. Ali to je tek dio vremena koje će biti potrebno da ta priča bude saslušana.



Ana Uzelac je suđenje Miloševiću pratila kao voditeljica projekta IWPR-a u Hagu. Trenutno radi na novoj međunarodnoj inicijativi za ukidanje sudskog imuniteta.