Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Srbi kao zrtve “fundamentalizma”

Nekadasnji pripadnici mirovne misije UN-a govorili su na sudjenju Milosevicu o “zrtvama” hrvatske, muslimanske i albanske agresije
By

Bivsi jugoslavenski predsjednik Slobodan Milosevic vratio se ovoga tjedna u hasku sudnicu i nastavio s dokaznim postupkom obrane na najznacajnijem sudskom postupku koji je za optuzbu za ratne zlocine pokrenut jos od Drugog svjetskog rata.


Dvoje Francuza, koji su u regiji boravili kao pripadnici mirovne misije UN-a, iznijeli su u svojim svjedocenjima – nakon sto je sudjenje nastavljeno poslije praznicne pauze – jedno osobeno vidjenje ratova koji su na Balkanu vodjeni proteklog desetljeca.


Tokom dvodnevnog svjedocenja, francuska bolnicarka Iv Krepen (Eve Crepin) i njen suprug, bivsi vojni lijecnik Patrik Bario (Patrick Barriot), govorili su o Srbima iz bivse Jugoslavije kao o zrtvama Hrvata, bosanskih Muslimana i kosovskih Albanaca, insistirajuci na tome da je ponasanje srpske strane u balkanskim ratovima predstavljalo “legitimnu samoobranu”.


Oni su bosanske Muslimane optuzili za ubijanje vojnika UN-a i civilnog stanovnistva, a s ciljem izazivanja sazaljenja medjunarodne zajednice; negirali su da se u Srebrenici 1995. desio genocid nad bosanskim Muslimanima; napokon, samu Bosnu opisali su kao leglo islamskog fundamentalizma koje je pored ostalog pruzilo utociste i Mohamedu Ati (Mohammad Atta), jednom od sudionika napada na Sjedinjene Drzave 11. rujna/septembra.


Krepenova i Bario smatraju i da su zapadni politicari, mediji i nevladine organizacije svjesno previdjali ovakvu “realnost”, napominjuci da i sudjenje Milosevicu takodjer minimizira nepravde kojima su Srbi bili izlozeni tokom devedesetih.


No, buduci da svjedoci nisu ponudili nikakve opipljivije dokaze za svoje nerijetko senzacionalne tvrdnje, sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) bio je prinudjen upozoriti Milosevica da je ovotjedno svjedocenje “pocelo liciti na razgovor uz solju caja na terasi”, te da kao takvo postaje beznacajno za sudski proces.


Bivsi jugoslavenski predsjednik se, medjutim, nije previse obazirao na te primjedbe, vec je nastavio primjenjivati istu strategiju ispitivanja. Stovise, u tome je pokazao toliko poleta i nedostatka strpljenja da je u vise navrata izmamio i ostre sudacke prijekore.


Krepenova i Bario su sudu ispricali kako su se polovinom 1994. odlucili angazirati u pruzanju pomoci onim dijelovima Hrvatske koji su se nalazili pod kontrolom Srba i kojima – po njihovom misljenju – ostale medjunarodne organizacije nisu posvetile dovoljno paznje.


Mada je u to vrijeme jos uvijek bio pripadnik francuske vojske, Bario je bio ukljucen u civilne sigurnosne formacije. Svjedoci su svaka tri ili cetiri mjeseca po nekoliko tjedana volontirali na terenu.


Sve do 1995., njih dvoje su radili u gradskoj bolnici u Glini, da bi kasnije presli u Bosnu, pa na Kosovo. U Srbiji su boravili i za vrijeme NATO-vih zracnih napada, tokom 1999.


Svjedoci su ispricali kako su se tokom svog boravka u “srpskim” dijelovima Hrvatske susretali iskljucivo s iscrpljenim i prestrasenim srpskim stanovnistvom, koje je zivjelo u sjenci nadolazece hrvatske ofanzive i strahu od nove erupcije onog nasilja cije su zrtve, tokom Drugog svjetskog rata, bili njihovi preci.


Srbi su, po rijecima svjedoka, branili svoja ognjista i vlastite “etnicke teritorije”, pri cemu su s lokalnim hrvatskim stanovnistvom zivjeli u miru i slozi.


Svjedoci su opsirno govorili i o hrvatskim ofanzivama Bljesak i Oluja, koje su u svibnju/maju, odnosno kolovozu/avgustu 1995., dovele do masovnog protjerivanja vecine Srba iz regije. Konstatirali su i da je medjunarodna zajednica ignorirala srpska stradanja.


Milosevic je izrazio nadu da ce njihova svjedocenja opovrgnuti onaj dio optuznice u kojem ga se tereti za zlocinacko udruzivanje sa srpskim rukovodstvom u Hrvatskoj, a u cilju protjerivanja nesrpskog stanovnistva i kasnijeg prikljucivanja tih teritorija matici Srbiji.


Medjutim, zlocini za koje je Milosevic optuzen odigrali su se 1991. i 1992. – mnogo prije no sto su svjedoci uopce doputovali u regiju. U okviru posebnog sudjenja pred Haskim tribunalom, prosle godine lider hrvatskih Srba Milan Babic priznao je krivicu za progon Hrvata i tadasnje nastojanje da se stvore etnicki homogene srpske teritorije.


Pa ipak, najkontroverzniji segmenti ovotjednih svjedocenja ticali su se onoga sto se desavalo u Bosni.


Svjedoci su potvrdili da su u Bosni boravili 1995., obilazeci srpske izbjeglice i pomazuci jednoj francuskoj televizijskoj ekipi da uradi intervjue s Radovanom Karadzicem i Ratkom Mladicem – srpskim liderima optuzenim za ratne zlocine i najtrazenijim haskim bjeguncima.


Bario je jos uvijek bio vojna osoba, tako da je imao kontakte s izvjesnim pripadnicima francuske vojske, ali i sigurnosnim strukturama na terenu.


On tvrdi da je Bosna u to vrijeme predstavljala srediste islamske teroristicke mreze, ciji su pripadnici bili u vezi s organizacijama poput alzirske Oruzane islamisticke grupe (GIA), pa i Al-Kaide.


Svjedok smatra i da je vladajuca partija bosanskih Muslimana, na cijem je celu bio tadasnji predsjednik drzave Alija Izetbegovic, sluzila za “koordinaciju”, kao i da je u spomenutu mrezu bio ukljucen i Mohamed Ata.


Svoje tvrdnje Bario je pokusao potkrepiti jednim dokumentom iz rujna/septembra 2001., u kojem bosansko ministarstvo unutrasnjih poslova obavijestava vladu o nalogu Interpola da se provjeri je li tokom 1999. Ata boravio u jednom bosanskom selu nadomak Maglaja. Potonja istraga, medjutim, nije imala nikakvih rezultata.


Bario je takodjer insistirao i na tome da su Muslimani na podrucju Sarajeva sistematski napadali vojnike UN-a, kao i da su cak organizirali i tri masakra nad civilima kako bi za njih okrivili Srbe i tako osigurali politicku i vojnu pomoc inozemstva. Prema njegovim rijecima, dvije trecine od ukupno 56 Francuza – koliko ih je ubijeno u Bosni – zapravo je poginulo od vatre iz muslimanskih snajpera.


Milosevic je uporno isticao kako je Barioovo svjedocenje potvrdilo da su Srbi u Bosni bili prinudjeni branit se od “islamskog fundamentalizma”. Pa ipak, svjedok nije bio u stanju obrazloziti porijeklo tih tvrdnji, niti predociti dokumente kojima bi ih dokazao.


Umjesto toga, on je od suda zatrazio da ima povjerenja u njegov dobar glas i cinjenicu da je – kao bivsi francuski oficir i netko tko jos uvijek aktivno sudjeluje u borbi koju ta zemlja vodi protiv terorizma – ipak bio u prilici ostvariti izvjesne kontakte i doci do spomenutih podataka.


Bario je opsirno govorio i o svom sastanku sa zapovjenikom vojske bosanskih Srba, posto se sa Mladicem susreo u rujnu/septembru 1995., svega dva mjeseca nakon srebrenickog masakra.


Prema njegovim rijecima, Mladic je tom prilikom negirao da je poslije pada “zasticene zone” UN-a uslijedilo bilo kakvo sistematsko nasilje prema muslimanskim zarobljenicima. Naprotiv, najvise stotinjak Muslimana bilo je ubijeno “iz osvete”, dok je ostalih nekoliko tisuca ubijeno u “bici” koja se navodno odigrala u noci nakon sto je, 11. srpnja/jula 1995., pala srebrenicka enklava.


Svjedok je pred sudom potvrdio i da je Mladic tada negirao da mu bilo kakva naredjenja stizu iz Beograda – odnosno, da mu ih salje Milosevic.


Predsjedavajuci sudac je nakon toga podsjetio bivseg jugoslavenskog predsjednika kako u svako doba moze “pozvati generala Mladica da dodje i svjedoci” u njegovu korist.


“Ukoliko ga planirate uhapsiti, svakako cu to uciniti”, osorno je uzvratio Milosevic.


Francuski su svjedoci govorili i o svom radu u jednoj kosovskoj bolnici tokom ljeta 1998. Bilo je to godinu dana prije vojne intervencije NATO-a i masovnog protjerivanja Albanaca koje je nakon toga uslijedilo. I tamo su, kako kazu, nailazili samo na preplasene Srbe i – agresivne Albance.


U bolnici u Peci – gdje su radili – bilo je “vise albanskih bolnicarki i lijecnika nego srpskih”. Svjedoci su takodjer izjavili da su pacijenti o kojima su se njih dvoje starali bili prije svega Srbi koje su ranili albanski gerilci, kao i Albanci koje je njihova vlastita zajednica kaznila zbog toga sto su bili lojalni Srbima, ili cak samo prijateljski nastrojeni prema njima.


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.