Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SLUCAJ MILOSEVIC: SEKSUALNI ZLOCINI PARAVOJNIH JEDINICA

Prema rijecima svjedoka, u njegovom su selu pripadnici srpskih paravojnih jedinica zarobljene ljude primoravali da stupaju u seksualne odnose
By Stacy Sullivan

Kad se 6. svibnja/maja pojavio na sudjenju Slobodanu Milosevicu, svjedok B-1461 – mada ga je cekalo suocenje s bivsim predsjednikom – nije izgledao ljutito, niti uplaseno.


Naprotiv: tridesetpetogodisnji zemljoradnik potpuno je smirenim glasom ispricao sudu kako su pripadnici srpskih trupa u njegovom istocnobosanskom selu okupili sve Muslimane i kako su ih potom zatvorili u obliznji kulturni centar, gdje su ih tukli, boli nozevima i napokon prisiljavali na oralne seksualne odnose.


I dok price o protjerivanjima, silovanjima i ubojstvima predstavljaju gotovo opce mjesto svakog svjedocenja pred Tribunalom za ratne zlocine, iskaz svjedoka B-1461 ne samo da je sokirao vecinu vec pomalo izmorenih promatraca, nego je zbunio i poslovicno hladnokrvnog Milosevica.


Sve do ljeta 1992., B-1461 zivio je u Divicu – ratarskom zaseoku na obali rijeke Drine, koji se nalazi nadomak grada Zvornika. Somenuto mjestasce brojalo je otprilike 300 domacinstava, pretezno muslimanskih.


B-1461 tvrdi da su tog ozujka/marta, neposredno nakon odrzanog referenduma o nezavisnosti Bosne, stanovnici Divica bili u prilici vidjeti pripadnike jugoslavenske vojske kako se ukopavaju sa srpske strane Drine.


Ubrzo su se i u samom gradu pojavile barikade, a otpoceli su i granatiranje i pucnjava – usled cega su rekom zaplovili lesevi. Stoga su zabrinuti seljani formirali svojevrsni krizni stab, odnosno “ad hoc” lokalnu upravu, s ciljem da se u slucaju srpskog napada organizira obrana.


Svjedok je izjavio da su mjestani tada skupili dvadesetak pusaka, od kojih su neke bile privatno vlasnistvo, dok im je ostale “dala opcina”.


Dana 18. travnja/aprila, u Divicu se pojavio jedan srpski funkcionar, koji je od seljana zahtijevao predaju naoruzanja. Posto su to odbili uciniti, osam dana kasnije uslijedio je napad srpskih snaga.


“U selo je upala vojska i od ljudi je trazeno da se okupe ispred dzamije”, rekao je B-1461. Ponovo je svima bilo receno i da predaju naoruzanje, sto su oni tom prilikom i ucinili.


Pripadnici paravojnih jedinica opet su se pojavili tek u svibnju/maju. Tada je mjestanima – uz obrazlozenje da je njihova sigurnost ugrozena – receno da napuste Divic. Vojnici su dovezli 11 autobusa i potom primorali 500 ljudi, zena i djece da su ukrcaju u njih. Objasnili su im da ce ih prebaciti u Olovo, na teritorij pod muslimanskom kontrolom.


Konvoj je, medjutim, usput bio zaustavljen u Han Pijesku – mjestu u kojem se nalazio stab vojske bosanskih Srba. Odande je, zbog borbi koje su tamo vodjene, bio prinudjen vratiti se odakle je posao. Ni sutrasnji odlazak u Tuzlu nije bio moguc zbog naraslih neprijateljstava, tako da su se puni autobusi vratili u Zvornik.


Tada je 174 muskraca odvojeno od zena i djece, da bi potom bilo odvedeno u malu prostoriju koja se nalazila u administrativnoj zgradi sportskog stadiona.


Svjedok je objasnio da je spomenuti prostor bio dovoljan da primi toliki broj ljudi u stojecem, ali ne i u sejdecem ili lezecem polozaju. Zatocenici su na tom mjestu proveli skoro tri dana, a snabdijevanje hranom i vodom bilo je vrlo oskudno.


Iz prostorije je potom u jednom trenutku bilo izvedeno 11 ljudi, za koje je receno da ce zajedno s vojnicima krenuti svojim kucama po oruzje koje nije predano. Svim se tim ljudima gubi svaki trag.


Preostale 163 osobe odvezene su u Celopek. Nakon sto su prinudjeni da predaju svoje osobne karte i ostale dokumente – kao i pertle, novac, nakit i sve drugo sto su imali – bili su pritvoreni u zgradu gradskog kulturnog centra.


B-1461 ispricao je kako su ih tokom citavog sljedeceg mjeseca obilazile grupice ljudi u vojnim uniformama, te kako su ih ti ljudi saslusavali, tukli i mucili. Najredovniji posjetilac bio je Dusan Vuckovic, poznatiji po nadimku “Repic”.


Po rijecima svjedoka, Repic je, zajedno s pripadnicima svoje bande, sadisticki uzivao u premlacivanju i mucenju zatvorenika, pri cemu im je cesto nozem nanosio ozljede po rukama i nogama. I svjedoku B-1461 obje su ruke bile izbodene.


Tokom muslimanskog praznika Bajrama (10-11. lipanj/jun), Repic se pojavio u kulturnom centru i zatrazio od svih oceva i sinova da se popnu na binu. Potom su bili prinudjeni da se svuku, a onda i da stupe u oralni seksualni odnos.


“Najpre su to ocevi cinili sinovima, a zatim sinovi ocevima”, rekao je svjedok. “Bili smo primorani da sve to promatramo.”


Nakon nekog vremena, Repic je nasumice odabrao jos nekoliko ljudi i prisilio ih na medjusobni oralni seks.


U izlaganju koje je zaprepastilo sve u sudnici, B-1461 je – naizgled bez ikakvih emocija – opisao kako su Repic i ostali primoravali zatvorenike da jedni drugima grizu genitalije.


“Zatrazili su od jednog covjeka da pokaze penis koji je odgrizao, a onda ga i prisilili da ga proguta”, rekao je B-1461. “Prisiljavali su ljude da jedni drugima u analni otvor guraju drsku metle.”


Takodje na Bajram, Repic je od nekolicine ljudi zahtijevao da se potuku. B-1461 opisao je kako je i njegovom ocu bilo naredjeno da se tuce s jednim covjekom. A kada su oni odbili udariti jedan drugog, Repicevi ljudi su im naredili da tuku ostale zatvorenike.


Svjedokov je susjed tom prilikom bio toliko tesko povredjen, da je pao u komu i napokon umro. Svjedokov otac je pak prezivio, ali je prilikom sljedeceg napada i on bio ubijen.


“Mislim da je to bilo 28. lipnja/juna, na Vidovdan”, izjavio je B-1461, aludirajuci na proslavu godisnjice Kosovske bitke, u kojoj su srpske snage bile porazene od osvajacke vojske Otomanske imperije.


Repic je u kulturni centar stigao oko cetiri sata popodne, zahtijevajuci od zatocenika da kazu nesto o svemu tome. Buduci da su svi sutili, taj vojnik je otvorio vatru, ubivsi nekolicinu i ranivsi veliki broj ljudi. B-1461 svog oca je kasnije pronasao medju mrtvima.


Prezivjeli zatvorenici prebaceni su u Zvornik, da bi potom – polovinom lipnja/jula – bili premjesteni u logor Batkovic.


Tokom svjedokovog jednogodisnjeg boravka, taj su logor obilazili i predstavnici Medjunarodnog komiteta Crvenog kriza, koji su zatvoreninike snabdijevali najosnovnijim potrepstinama. Svjedok tvrdi i da su neposredno prije tih posjeta svi zatocenici stariji od 60 ili mladji od sest godina bili odvodjeni i skrivani, te da su u logor bili vracani tek po odlasku humanitarnih radnika.


Premda su u Batkovicu uvjeti bili bolji nego u Celopeku, zatvorenici su i u tom logoru zlostavljani. Premlacivanja i saslusanja bili su redovni. Srecom, svjedok je bio oslobodjen prilikom jedne razmjene zatvorenika.


Tokom unakrsnog ispitivanja, Milosevic je svjedoka zapitao zna li da je Repic poznati zlocinac koga su u medjuvremenu kaznile i same srpske vlasti.


A kada je svjedok odgovorio da je jos dok je boravio u Batkovicu cuo za to, Milosevic je na njega osuo paljbu: “Uopce nije bitno gdje ste to culi. Jeset li toga svjesni? Zelim vas obavijestiti da su vlasti u Srbiji, cim su saznale za zlocine, uhvatile pocinioce i kaznile ih.”


Nakon toga se bivsi srpski predsjednik obratio i sucu Ricardu Meju (Richard May), rekavsi mu: “Tim ljudima je vec sudjeno za ratne zlocine, tako da meni nije jasno zbog cega ovaj svjedok uopce dolazi svjedociti protiv mene.”


Sudac Mej upitao je nakon toga Milosevica ima li ili nema namjeru ispitati svjedoka.


Milosevic je odgovorio da ima, zapitavsi potom svjedoka o clanstvu u muslimanskoj Stranci demokratske akcije (SDA), o tome je li poznavao opcinske celnike u Zvorniku i sjeca li se ishoda prvih visestranackih izbora u Jugoslaviji. B-1461 je uzvratio da o svemu tome ne zna zapravo nista.


Sudac Mej tada je prekinuo Milosevica, zahtijevajuci da se usredotoci na postavljanje pitanja koja imaju veze sa onim o cemu je govorio svjedok.


Okrivljeni je odgovorio: “Ja i srpske vlasti smo ih [osobe odgovorne za zlocine koje je opisao svjedok] prije deset godina kaznili. Ono sto se dogodilo zaista je bolesno – toliko da se svakoj normalnoj osobi od toga prevrce zeludac – ali ja u vezi s tim nemam nikakvih pitanja.”


Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.