Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SLUCAJ KRAJISNIK: SVJEDOCENJE KONTROVERZNOG SVJEDOKA

Sudjenje nekadasnjem visokom funkcionaru bosanskih Srba nastavljeno je saslusanjem svjedoka koji je prethodno bio okarakteriziran kao nepouzdan
By Ana Uzelac

Na sudjenju Momcilu Krajisniku - bivsem visokom funkcioneru bosanskih Srba - drugi je tjedan protekao u znaku pojavljivanja kontroverznog svjedoka ciji je iskaz navodno trebao potvrditi optuzenikovu umijesanost u ratne zlocine pocinjene u istocnoj Bosni.


Po svemu sudeci, Miroslav Deronjic - koji je tokom 1992. bio vodeci politicar grada Bratunca i koji je, kao uostalom i Krajisnik, bio u rukovodstvu Srpske demokratske stranke (SDS) - bit ce i jedan od kljucnih svjedoka optuzbe. Njega je tuzilastvo ocito pozvalo u sklopu nastojanja da dokaze Krajisnikovu odgovornost za kampanju etnickog ciscenja i masovnih pogubljenja koja je u Bosni vodjena tokom proljeca i ljeta 1992.


Deronjic je u rujnu/septembru 2003. priznao krivicu za jedan dio te kampanje - zlocine protiv covjecnosti koji su se u svibnju/maju 1992. odigrali u muslimanskom selu Glogova. Tuzilastvo je zauzvrat obecalo da ce sudu preporuciti da se Deronjicu izrekne blaza kazna, ne duza od deset godina.


S obzirom da presuda u slucaju Deronjic jos uvijek nije saopcena, Krajisnikova je obrana tu cinjenicu pokusala iskoristiti kao argument protiv pojavljivanja ovog svjedoka. Jedan od branilaca je ukazao da bi Deronjic mogao pasti u iskusenje da posredstvom vlastitog svjedocenja pokusa utjecati na presudu koja ce mu tek biti izrecena.


Medjutim, predsjedavajuci sudac Alfons Ori (Alphons Orie) odlucio je da se Deronjicu ipak pruzi prilika da svjedoci.


A kada se 10. veljace/februara konacno pojavio na sudu, Deronjic je podrobno govorio na koji je nacin na opcinskom nivou bila sprovodjena politika koju su kreirali visoki funkcionari bosanskih Srba i koja je na kraju i dovela do progona i ubijanja muslimanskih civila.


U vrijeme kada su pocinjeni zlocini za koje je optuzen, Krajisnik je obavljao nekoliko veoma vaznih funkcija: bio je predsjednik parlamenta bosanskih Srba, clan bosanskog predsjednistva, a nalazio se i u Glavnom odboru SDS-a.


Deronjic je pak bio rukovodilac bratunackog ogranka iste partije, te je tako predstavljao veoma vaznu kariku u partijskom lancu zapovijedanja, bez koje nije bilo ni moguce sprovodjenje odluka donesenih na visem nivou.


Predodzba o toj komandnoj strukturi pocela se nazirati u sudnici tokom podrobnog i povremeno zamornog saslusanja svjedoka, za vrijeme kojeg je Krajisnikov ugladjeni i uporni branilac - britanski advokat Nikolas Stjuart (Nicholas Stewart) - na racun optuzbe veoma cesto iznosio prigovore.


Tokom prva dva dana svjedocenja, Deronjic je govorio kako su rukovodiocima opcinskih odbora krajem 1991. bile proslijedjene tajne direktive SDS-a koje su se ticale stvaranja paralelnih struktura s ciljem kasnijeg uspostavljanja kontrole nad onim dijelovima Bosne gdje su Srbi bili vecina.


Svjedok se prisjetio nekoliko sastanaka partijskog rukovodstva, na kojima su sasvim jasno i precizno bili formulirani principi politike stvaranja etnicki cistih srpskih teritorija, ukljucujuci i uputstva o nacinu na koji bi se srpsko stanovnistvo trebalo organizirati zavisno od toga nalazi li se na pojedinom podrucju u vecini ili manjini.


Jos je upecatljivija bila Deronjiceva prica o nacinu na koji je tada izvrseno naoruzavanje bosanskih Srba. To pogotovo vazi za njegovo svjedocenje iz prve ruke o sastanku koji je krajem travnja/aprila 1992. u Beogradu odrzan s direktorom jugoslavenske carine Mihaljem Kertesom, a na kojem se raspravljalo o detaljima vezanim za proces naoruzavanja. Nakon spomenutog sastanka, Deronjic je istog dana bio odveden u jedno beogradsko vojno skladiste, gdje mu je i pokazano oruzje koje je trebalo da bude upotrijebljeno u predstojecem ratu.


Njegovo se svjedocenje, medjutim, nije i neposredno ticalo Krajisnika, posto u to vrijeme gotovo da nije ni postojao nikakav osobni kontakt izmedju svjedoka i optuzenog. Njih su se dvojica cesce poceli sastajati tek 1993., u vrijeme kada zapocinje Deronjicev nagli politicki uspon. Ti su se sastanci odigravali dakle u periodu koji nije obuhvacen Krajisnikovom optuznicom, koja se odnosi na zlocine pocinjene do 30. prosinca/decembra 1992.


Deronjicevo je pojavljivanje pred sudom ozivjelo i neke stare nedoumice. Njegovo svjedocenje predstavlja jednu od najpotpunijih i najpodrobnijih slika politickog mehanizma koji je doveo do etnickog ciscenja. A taj bi se tip iskaza mogao pokazati kao presudan na sudjenjima politickim liderima poput Krajisnika.


Pouzdanost Deronjicevog svjedocenja je - medjutim - vec bila dovodjena u pitanje na drugim sudjenjima. On je jednom cak priznao da nije govorio istinu i da se pri svjedocenju oslanjao na saznanja koja je stekao posrednim putem, od osoba koje zajedno s njim borave u haskoj pritvorskoj jedinici.


Zbog toga je i na ovom sudjenju sudac Ori upozorio Deronjica na sankcije koje slijede zbog eventualnog laznog svjedocenja.


Takodje je ukazivano i na mogucnost da Deronjic zapravo svjedoci u zamjenu za garancije da njemu samom nece biti sudjeno za masakr koji se 1995. odigrao u Srebrenici, a na koji se odnosi veci dio njegove sluzbene pisane izjave, date na 70 kucanih stranica. Inace, rijec je o dokumentu koji je vec koriscen u drugim procesima i koji se, recimo, na sudjenju bivsem srpskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu pokazao kao prilicno kompromitirajuci.


Cini se da je Deronjiceva zabrinutost da bi svjedocenje moglo dovesti u pitanje njegovu osobnu poziciju potvrdjena pored ostalog i time sto je njegov advokat zatrazio da prisustvuje saslusanju. Sudsko vijece je poslije kraceg razmatranja odlucilo da to dozvoli, ali samo pod uvjetom da svjedok ne pokusava uspostaviti ni vizualni kontakt sa svojim advokatom.


Na pocetku saslusanja svjedoka, tuzilac Mark Hermon (Mark Harmon) jos jednom je obecao Deronjicu da ovo svjedocenje nece biti upotrijebljeno protiv njega u slucaju Glogova - u kojem je on vec priznao vlastitu krivicu - ali se pritom uzdrzao od slicnog obecanja koje bi se odnosilo na bilo koji drugi dogadjaj ili period.


Jedina direktna veza svjedoka s Krajisnikom koja je potvrdjena proteklog tjedna ticala se u javnosti vec poznatog dokumenta koji govori o "sest strateskih ciljeva". Njega je skupstina bosanskih Srba usvojila u svibnju/maju 1992., nakon cega ga je Krajisnik, kao predsjednik te skupstine i osobno potpisao.


Tim je dokumentom za glavni cilj Srba bilo proglaseno "odvajanje od drugih naroda u Bosni". Ostalih pet ciljeva odnosili su se na uspostavljanje koridora i granica kojima bi Srbima bilo omoguceno zivjeti na kompaktnoj teritoriji, koja bi potom bila pripojena Srbiji. A jedan od tih koridora trebao je prolaziti duz rijeke Drine, pokraj koje se nalazi i opcina Bratunac.


Proslog tjedna pred Tribunalom su svjedocile i dvije zrtve te srpske kampanje, ali tako sto je tuzilastvo prilozilo njihovu pisanu izjavu, dok ih je obrana tek ovlas unakrsno ispitala.


Prvi od njih bio je Suad Dzafic, seljak iz bratunackog sela Vitkovci, koji je prezivio masovno pogubljenje 32 nenaoruzana Muslimana koje se u svibnu/maju 1992. odigralo u selu Nova Kasaba. Njegovo je svjedocenje - ukljucujuci i dramatican iskaz o ponasanju i motivima srpskih paravojnih jedinica koje su u to vrijeme djelovale u istocnoj Bosni - vec poznato Tribunalu, buduci da se on vec pojavljivao na nekim drugim sudjenjima.


Posto je sud nastavio saslusavati Deronjica, cini se da ce njegovo svjedocenje ipak moci biti upotrijebljeno kao dokaz da je Krajisnik bio umijesan u zbivanja na terenu.


Svjedocenje ce biti nastavljeno ovog tjedna.


Ana Uzelac izvjestava za IWPR iz Haga.