SLUČAJ MARTIĆ: TUŽIOCI ZAVRŠILI DOKAZNI POSTUPAK

Dokazni postupak protiv bivšeg lidera pobunjeničkih srpskih vlasti u Hrvatskoj, Milana Martića, tužioci su ove nedjelje priveli kraju iskazima svjedoka o granatiranju Zagreba, koje su početkom maja 1995. navodno izvele Martićeve snage.



U optužnici protiv Martića navodi se da je napad na Zagreb izveden u znak odmazde za Operaciju Bljesak, odnosno nakon što je hrvatska vojska porazila srpske snage u zapadnoj Slavoniji. U granatiranju Zagreba je poginulo sedmoro, a ranjeno oko 200 ljudi.



Rakete sa bojevim glavama „kasetnih bombi“ navodno su pale u sam centar glavnog grada Hrvatske, u središte trgovačke zone.



Navodi vezani za ovaj napad sadržani su u pet od ukupno 19 tačaka optužnice, kojom se Martić tereti za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.



Ostale optužbe tiču se njegove navodne odgovornosti za pritvaranje, mučenje, progon, ubijanje i deportaciju civila, kao i pljačku i uništavanje sela na područjima Hrvatske i Bosanske Krajine, u periodu od avgusta 1991. do avgusta 1995.



„Sve do tog trenutka, Zagreb je bio relativno bezbjedan i miran grad“, izjavila je Raseljka Grmoja na ovosedmičnom svjedočenju o srpskom granatiranju hrvatske prijestonice. Svjedokinja, koja je u to vrijeme pohađala drugi razred srednje škole, potom je dodala: „Od tada se više nisam osećala sigurno.“



Grmoja je opisala kako je jedna granata eksplodirala u neposrednoj blizini njene škole, zbog čega su popucala prozorska okna na zgradi, a komadići stakla njoj upali u oko.



Tokom unakrsnog ispitivanja, Grmoja je izjavila da se njena škola bila udaljena 15 minuta hoda od najbližeg vojnog objekta.



Slijedeća svjedokinja, Mina Žunac, opisala je deset operacija kojima je bila podvrgnuta nakon što su je u šetnji gradskim jezgrom pogodile metalne kuglice i geleri.



Grmoja i Žunac govorile su i o psihičkoj traumi koju su pretrpjele zbog onoga što su doživjele.



Martićevo suđenje počelo je polovinom januara ove godine, da bi ubrzo bilo zasjenjeno smrću jednog od najznačajnijih svjedoka optužbe – Milana Babića, bivšeg bliskog saradnika okrivljenog. Nakon što je priznao krivicu za zločine počinjene u vrijeme dok je, početkom devedesetih, bio politički vođa hrvatskih Srba, Babić je pristao i da sarađuje s tužilaštvom, kojem je osigurao važno insajdersko svedočenje.



U martu je počinio samoubistvo u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu, gdje je stigao sa izdržavanja kazne u inostranstvu kako bi svjedočio protiv Martića. U vrijeme kad je umro, u toku je bilo njegovo unakrsno ispitivnje od strane Martićevih advokata.



Nakon što je u ranoj fazi rata predvodio oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj, Martić je kasnije u borbi za vlast porazio Babića i postao predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK).



U svom svjedočenju, Babić je sudu rekao kako je Martić kao lider oružane pobune prvi posegnuo za silom kako bi isprovocirao hrvatskog neprijatelja, te kako je u sukob uvukao i Jugoslovensku Narodnu Armiju (JNA), koja je pomagala srpskoj strani.



Nakon Babićevog samoubistva, ubrzo je uslijedila i smrt bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je u istom pritvorskom centru doživio srčani udar.



Čak i mimo Babićevog svedočenja na Martićevom suđenju, postupci protiv ove trojice okrivljenih bili su usko vezani. Babić se kao svjedok optužbe 2002. pojavio i na suđenju Miloševiću, a očekivalo se da će se Martić na istom suđenju pojaviti kao svjedok odbrane.



Nakon Miloševićeve smrti, Martić nije bio u stanju da dođe u sudnicu, jer je, prema riječima ljekara, prolazio kroz „privremenu psihološku krizu“. Problemi ove vrste pojavili su se i u maju.



U međuvremenu su Martićevi advokati nastojali da se izbore za isključivanje Babićevog svjedočenja iz dokaznog materijala protiv njihovog klijenta, ukazujući na to da zbog smrti svjedoka nisu stigli privesti kraju unakrsno ispitivanje.



Sudsko vijeće se nije složilo s tezom da čitavo Babićevo svedočenje zbog toga nije validno, ali je odbrani dozvoljeno da se žali na tu odluku. Priznajući važnost pitanja koja se odnose na Babićevo svjedočenje, sudije su konstatovale argumente odbrane da je to i „najvažniji dokaz“ protiv njihovog klijenta. Odbrana smatra da bi se - ukoliko žalbeno vijeće bude odlučilo da isključi taj dokaz kasnije, nakon izricanja presude – tužioci mogli osjetiti ponukanim da ponovo otvore slučaj.



Tužilaštvo, s druge strane, tvrdi da je Babićevo svjedočenje „potvrđeno ostalim dokazima“. Takođe je podvuklo da su se sudije saglasile s tim da, kada budu utvrđivale Martićevu krivicu, u obzir uzmu samo one dijelove Babićevog svedočenja koji su na taj način potkrijepljeni.



Žalbeno vijeće još uvek nije i formalno saslušalo argumente dviju strana o ovoj stvari.



U međuvremenu, Martićevi advokati su zatražili da im se, zbog lakšeg formuliranja žalbe, na raspolaganje stavi i materijal koji je prikupljen tokom interne istrage o Babićevoj smrti. Uvid u izjave koje se odnose na Babićevo mentalno stanje mogao bi im pomoći – kako kažu – da formuliraju argumente u vezi sa pouzdanošću i kredibilnošću njegovog svjedočenja.



Među svjedocima optužbe bio je i Piter Galbrajt (Peter Galbraith), koji je u periodu od 1993. do 1998. bio ambasador Sjedinjenih Država u Hrvatskoj. On je svjedočio o tome kako je Martić odbio da prihvati mirovni plan koji je američki ambasador, zajedno sa svojim ruskim kolegom, pokušao da mu predstavi početkom 1995., i koji je predviđao široku autonomiju za srpsko stanovništvo u Krajini.



Iste godine su hrvatske snage izvele i Operaciju Oluja, tokom koje je više desetina hiljada Srba iz Krajine napustilo svoje domove. Da je Martić prihvatio pomenuti plan, po Galbrajtovim riječima, ne bi ni bilo Oluje, srpsko stanovništvo bi još uvijek bilo u Krajini, a ni on vjerovatno ne bi sad odgovarao za ratne zločine.



Tužioci tvrde da Martić – koji je u periodu od 1991. do 1995. u RSK-u obavljao više rukovodećih funkcija – snosi komandnu odgovornost za postupke brojnih oružanih formacija koje su djelovale na tom području. Među njima je i policijska jedinica poznata pod nazivom „Martićevci“, kao i snage teritorijalne odbrane koje se terete za mučenja, nebrojena ubistva i silovanja.



Svjedoci su detaljno opisali brutalne napade na sela Saborsko i Škabrnja, u kojima je polovinom novembra 1991. smrtno stradalo barem 67 osoba, među kojima i veliki broj staraca. Tužilaštvo smatra da je ta zlodjela, u sklopu kampanje etničkog čišćenja nesrpskih civila sa područja Krajine, nadzirao lično Martić. On je u to vrijeme bio ministar unutrašnjih poslova u tvorevini pod nazivom Srpska Autonomna Oblast (SAO) Krajina.



Čitav niz svjedoka takođe je pred sudom opisao surovost srpskih policijskih snaga – uključujući i Martićevce – koje su se navodno nalazile pod kontrolom optuženog. Jedan svjedok, koji je zajedno sa preko 100 Hrvata uhapšen 1991., opisao je kako su ga u zatvorskom objektu u Kninu tukli i mučili policajci za koje je nadležan bio Martić.



Osim toga, pred sudom su izneseni i dokazi da su razne vojne i policijske snage sa područja RSK-a (Hrvatska) bile tijesno povezane sa ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije, kao i sa policijskim službama Republike Srpske (RS) u Bosni.



Sudije su utvrdile precizan raspored odvijanja dokaznog postupka odbrane, koji bi trebao početi prije nego što polovinom jula nastupi ljetnja pauza u radu Tribunala.



U međuvremenu, odbrani će, prema standardnoj proceduri, biti pružena prilika da ukaže na one tačke optužnice za koje tužioci po njenom mišljenju nisu uspjeli da ponude odgovarajuće dokaze. U slučaju da odbrana na tom polju bude uspješna, takve optužbe će biti odmah odbačene, pa ih se neće morati pobijati dokazima.



O podnescima te vrste sudije će se izjasniti 3. jula.



Konferencija koja prethodi dokaznom postupku odbrane zakazana je za 7. juli, dok će Martićevi advokati početi s iznošenjem dokaza 11. jula.



Janet Anderson je direktorica programa međunarodne pravde IWPR-a u Hagu.