SJEDINJENE DRŽAVE STAJALE IZA SMJENE LIDERA BOSANSKIH HRVATA

Bivši američki ambasador svjedoči o ulozi Sjedinjenih Država pri zauzdavanju hrvatske paravojske u ratom podijeljenoj Bosni.

SJEDINJENE DRŽAVE STAJALE IZA SMJENE LIDERA BOSANSKIH HRVATA

Bivši američki ambasador svjedoči o ulozi Sjedinjenih Država pri zauzdavanju hrvatske paravojske u ratom podijeljenoj Bosni.

Thursday, 28 September, 2006
Bivši ambasador Sjedinjenih Država u Hrvatskoj otkrio je ove sedmice da je samo zahvaljujući američkom pritisku došlo do smjene dvojice vođa bosanskih Hrvata iz perioda bošnjačko-hrvatskog sukoba (1992-94.), do kojeg je došlo u sklopu šireg rata u Bosni.



Govoreći na suđenju šestorici bivših zvaničnika bosanskih Hrvata za ratne zločine, bivši ambasador Piter Galbrajt (Peter Galbraith) potvrdio je da je njegova vlada izvršila pritisak na hrvatske vlasti sa ciljem da obezbijedi odlazak Slobodana Praljka, vojnog komandanta Hrvatskog vijeća obrane (HVO), i Matea Bobana, tadašnjeg predsjednika ratnog entiteta Herceg-Bosna.



Šestorica okrivljenih – Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – bili su politički i vojni rukovodioci u Herceg-Bosni. Terete se za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući i progon, pritvaranje i protjerivanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine tokom žestokog hrvatsko-bošnjačkog konflikta okončanog prije 12 godina.



Takođe se terete da su sudjelovali u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog potčinjavanja, trajnog raseljavanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata“ iz onih dijelova Bosne koji su bili proglašeni dijelovima Herceg-Bosne, te „pripajanja tih oblasti Velikoj Hrvatskoj“.



U optužnici se među ostalim učesnicima zajedničkog zločinačkog poduhvata pominju i bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bivši hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, te Mate Boban, koji je bio predsjednik Herceg-Bosne. Sva trojica su u međuvremenu preminula.



Galbrajt je ove sedmice posvjedočio kako je, ubrzo po preuzimanju dužnosti ambasadora u Zagrebu u junu 1993., bio upoznat s izvještajima o zlodjelima koja su snage HVO-a počinile nad Bošnjacima u Bosni, te da je počeo vršiti pritisak na Tuđmana, Šuška i hrvatskog ministra inostranih poslova Matu Granića da preduzmu mjere protiv HVO-a.



Bivši diplomata – koji je već svjedočio i na suđenjima pokojnom jugoslovenskom predsjedniku, Slobodanu Miloševiću, kao i srpskom lideru u Hrvatskoj, Milanu Martiću – objasnio je kako je zajedno s vladom SAD-a „došao do zaključka da nećemo postići željene rezultate sve dok je na čelu HVO-a Praljak i dok je Boban predsjednik Herceg-Bosne“.



Galbrajt je objasnio da pod „rezultatima“ podrazumijeva obezbjeđivanje prolaska humanitarnih konvoja kroz Bosnu, zatvaranje zatočeničkih logora HVO-a, te okončanje granatiranja istočnog Mostara, kao i čitavog hrvatsko-bošnjačkog sukoba.



Galbrajt se prisjetio kako je na sastancima s Tuđmanom, Šuškom i Granićem „pokušao da osigura uklanjanje“ Bobana i Praljka sa njihovih funkcija, i da je jasno davao do znanja da je vlada SAD „skeptična da će doći do bilo kakvog napretka sve dok su oni na tim položajima“.



Te rasprave su ubrzo urodile plodom, rekao je on, kada je „vlada Hrvatske obezbijedila njihov odlazak“. Praljak je smijenjen u novembru 1993., dok se Boban povukao u februaru 1994.



Galbrajt je potom objasnio kako ga je u decembru 1993. Granić pitao da li Bobanu može biti izdata viza za „duži odmor u SAD-u“.



Pokazalo se da vizu nije moguće dobiti, jer se Boban u sistemu pogranične kontrole SAD-a vodio kao lice osumnjičeno za ratne zločine. Umjesto toga, ambasador mu je obezbijedio australsku vizu.



„Sjećam se da sam kazao kako se nadam da je u pitanju karta u jednom pravcu“, rekao je on.



A kada je jedan od sudija zatražio da mu precizno kaže ko je isposlovao Bobanov odlazak, Galbrajt je potvrdio da je on bio „sklonjen naređenjem ili odlukom Franje Tuđmana, predsjednika Hrvatske“.



Galbrajt je posvjedočio i da je, nakon što je Boban udaljen, američki pritisak na zagrebačke vlasti rezultirao sprovođenjem „čistke“ u kojoj su smijenjeni svi zapovjednici HVO-a i 70 posto članova vlade.



Time je, po njegovim riječima, „stvoren ambijent“ u kojem je Hrvatska prihvatala mirovne prijedloge, što je i dovelo do Vašingtonskog sporazuma – mirovnog dogovora koji je u martu 1994. postignut između bosanske vlade i bosanskih Hrvata i kojim je stvorena Federacija Bosna i Hercegovina.



Prethodno je Galbrajt posvjedočio i da je za vrijeme trajanja sukoba Tuđman bio i predsjednik herceg-bosanskog entiteta taman toliko koliko i Republike Hrvatske, te da je imao potpunu kontrolu, kako nad HVO-om, tako i nad redovnom hrvatskom vojskom.



„Mislim da je svaki diplomata, izuzev onih potpuno nesvjesnih zbivanja oko sebe, shvatao da Tuđman i Šušak kontrolišu entitet bosanskih Hrvata i HVO“, rekao je on.



Tokom 1993. – prve godine koju je proveo na dužnosti ambasadora – Galbrajt je, prema vlastitoj tvrdnji, „pokušavao da utiče na Tuđmana“, pa je njemu i Šušku često izražavao zabrinutost zbog onoga što se dešava u Hrvatskoj. Njegove su se brige ticale HVO-a i njihove blokade humanitarnih konvoja u Bosni, pritvaranja Bošnjaka u zatvorske logore u kojima su se dešavala silovanja i prisilan rad, te granatiranja istočnog Mostara.



Na pitanje o tome kakve su bile Tuđmanove reakcije na pokretanje teme zločina, Galbrajt je rekao da bi predsjednik ponekad konstatirao kako se „dešavaju strašne stvari, ali da i druga strana čini isto“, ili bi rekao kako će pokušati da učini nešto po tom pitanju, tvrdeći da je rukovodstvo HVO-a „van kontrole“.



Svjedok je ponudio i fascinantan uvid u Tuđmanov um i njegovu opsesiju stvaranjem nečega što je Galbrajt nazvao „velikom velikom Hrvatskom“, i to komadanjem i pripajanjem delova susjedne Bosne.



Tuđman je „smatrao da BIH [Bosna i Hercegovina] ne može ili ne treba da postoji kao suverena nezavisna država i da povelik dio bosanske teritorije treba da postane teritorija Hrvatske“, rekao je Galbrajt.



Svjedok je rekao i da hrvatski lider nikada nije odustao od te opsesije, kao i da je pokušavao da ga pridobije na svoju stranu, iako je znao kako je stav SAD-a da svi moraju prihvatiti „granice [bivših jugoslovenskih] država kakve su imale 1991.“, kada se zemlja raspala.



Galbrajta je prvi unakrsno ispitao Praljak, koji se brani samostalno.



Bivši pozorišni režiser, koji zbog izuzetno gustih sijedih dlaka na licu nosi nadimak „Brada“, izveo je unakrsno ispitivanje na dramatičan način. U podrugljivom tonu, on je Galbrajta pohvalio zbog „velike rječitosti“, da bi potom zahtijevao da mu kaže na temelju kojih podataka je zaključio da je Praljak, kao nekadašnji lider HVO-a, „činio loše stvari“.



Galbrajt je jednostavno odgovorio: „Bili ste komandant HVO-a.“ Potom je prešao na spisak zlodjela za koja je navodno odgovoran HVO, uključujući blokadu prolaska humanitarnih konvoja u Bosnu, granatiranje istočnog Mostara, ubijanje velikog broja bošnjačkih civila, kao i pritvaranje i ostale nehumane postupke.



„U logorima HVO-a dešavala su se silovanja, a za to ste vi bili nadležni“, zaključio je on.



Suđenje se nastavlja.



Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.
Frontline Updates
Support local journalists