Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SJEDINJENE DRŽAVE NEMAJU DOVOLJNO POVERJENJA U SUDOVE NA BALKANU

Američki zvaničnici su uvjereni da lokalno sudstvo ne bi trebalo suditi Karadžiću i Mladiću.
By IWPR ICTY
Američki ambasador za ratne zločine kaže da bi bjeguncima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, ukoliko budu uhvaćeni nakon zatvaranja Haškog tribunala, trebalo suditi pred nekim međunarodnim sudom.



Klint Vilijamson (Clint Williamson) je za sarajevski list Dnevni avaz nedavno izjavio kako, ukoliko Tribunal doista bude zatvoren 2010. (kao što je planirano), mora biti osnovano neko „novo međunarodno tijelo“ pred kojim bi bilo suđeno navedenim optuženicima. Dodao je i da bi bilo „apsolutno neprihvatljivo“ da se Karadžiću i Mladiću sudi u Beogradu.



Time je pritisak koji se vrši na Tribunal sa ciljem da sva suđenja budu okončana do 2008., a žalbeni postupci 2010. godine, poprimio i dodatnu dimenziju. Vilijamson je rekao i da, ako Karadžić i Mladić budu uhapšeni tokom 2009., „moramo biti fleksibilni i dopustiti Tribunalu da im sudi“.



Ako se pak ova optimistička hipoteza ne ostvari, odnosno ako Tribunal bude zatvoren prije hapšenja Karadžića i Mladića, tada „moramo pronaći neko tijelo u okviru međunarodnog pravosudnog sistema koje će im suditi“, kazao je Vilijamson.



Predstavnica za štampu tužilaštva Tribunala, Olga Kavran, izjavila je za IWPR da Karadžiću i Mladiću mora biti suđeno pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te da „ne trebamo zatvoriti svoja vrata sve dok se to ne desi. “



Kavranova kaže kako „treba proći još nekoliko godina kako bi sva šestorica odbjeglih optuženika MKSJ-a bila uhvaćena“, te tvrdi da „njima ne može biti suđeno pred lokalnim sudovima“.



Američki je ambasador rekao i da je njegova zemlja za svaki slučaj već stupila u pregovore sa vladama nekih zemalja i međunarodnom zajednicom o tome koje bi institucije mogle naslijediti Tribunal.



Prvi stalni svjetski sud za ratne zločine – Međunarodni krivični sud (MKS), koji se takođe nalazi u Hagu – izgleda kao najlogičniji izbor kada je riječ o zamjeni za „ad hoc“ tribunale za Ruandu i Jugoslaviju, koji su mu prethodili.



Međutim, tužioci tog suda nadležni su isključivo za zločine počinjene nakon što je on 2002. osnovan. Drugi problem je to što SAD ne podržavaju MKS.



Specijalni pomoćnik američkog ambasadora za ratne zločine, Metju Levin (Matthew Lavine), izjavio je za IWPR kako SAD, u dogovoru sa ostalim vladama i samim „ad hoc“ tribunalima, predviđaju da će „preostali rezervni kapaciteti“ MKSJ-a, sa „malim, stalnim sekretarijatom“, nastaviti da postoje i nakon 2010.



Levin je objasnio da bi MKSJ sa MKS-om mogao postići sporazum o korištenju njegovih objekata, baš kao što je i sa Specijalnim sudom za Sijera Leone (SSSL) dogovoreno da suđenje Čarlsu Tejloru (Charles Taylor) bude održano u Hagu, a ne u Fritaunu, gdje je sjedište SSSL-a.



Važno je da bude uspostavljen međunarodni mehanizam koji bi se mogao „uvijek iskoristiti za suđenje bjeguncima“, te da se pošalje poruka da oni ne mogu „izbjeći pravdu, niti nadživjeti Tribunal“ – rekao je Levin.



I drugi se slažu da je to jedino moguće rješenje za MKSJ nakon 2010.



Tako je direktor Irskog centra za ljudska prava, Vilijam A. Šabas (William A. Schabas), izjavio da će Tribunal morati nastaviti da postoji u nekom obliku, kako bi pitanja kao što su pritvaranje okrivljenih bila rješavana i nakon 2010.



On je rekao i kako se ne može isključiti ni to da će se jednog dana pojaviti novi svjedoci, koji će kategorično tvrditi da se neki osuđenik tokom devedesetih, u vrijeme kada su zlodjela počinjena, nije ni nalazio u Jugoslaviji; dodao je i da statut MKSJ-a „omogućava da slučajevi koji se iznova razmatraju budu okončani bez ikakvih vremenskih ograničenja“.



Stoga kostur MKSJ-a mora ostati u pripravnosti za nova suđenja i nakon što Tribunal bude zatvoren, uključujući i izvjestan broj sudija koji bi se u kratkom roku mogli okupiti u sudnici koju bi im ustupio MKS, kako bi se bavili novim dokazima ili problemima prijevremenog oslobađanja.



Druga mogućnost je „univerzalna jurisdikcija“.



Tročlano bi sudsko vijeće MKSJ-a slučajeve moglo slati sudovima na teritoriji na kojoj su zločini počinjeni (npr. u Bosnu); sudovima zemalja u kojima su okrivljeni uhapšeni; ili čak u zemlje mimo bivše Jugoslavije, poput Norveške ili Kanade.



Te sudije bi razmatrale i „težinu navedenih zločina i stepen odgovornosti optuženika“, što bi, po Šabasovom mišljenju, moglo biti iskorišteno i kao argument protiv prepuštanja važnijih okrivljenika nacionalnim sudovima.



Levina pak brine to što, budući da balkanski sudovi ne praktikuju izručenje, „ne postoji način da se osumnjičenom sudi u Bosni“ ako je, recimo, uhvaćen u Srbiji.



Međutim, Šabas tvrdi da sudije mogu i izmijeniti pravila, objašnjavajući kako „nije u pitanju izbor između novog međunarodnog tribunala i bosanskih sudova“, pošto Karadžiću i Mladiću može biti suđeno i pred nacionalnim sudovima zemalja kao što su Belgija i Holandija.



Ovo je naizgled šamar u lice sudovima u bivšoj Jugoslaviji – pogotovo Vijeću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, kao i Vijeću za ratne zločine u Sarajevu – koji su veoma angažovani oko suđenja optuženicima nižeg ranga.



No, nekolko međunarodnih advokata poručuju im da ne budu obeshrabreni.



Stjuart Elsford (Stuart Alsford) iz Međunarodne advokatske komore izjavio je za IWPR da u svijetu postoji „veoma mali broj nacionalnih sudova“ koji bi mogli procesuirati tako složene slučajeve.



Ima neke ironije u tome što se od zemalja u kojima je tek nedavno okončan dugogodišnji sukob traži da procesuiraju slučajeve teških ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a iz istog im je razloga neophodno pružiti i međunarodnu pomoć.



Čak je i pokušaj Iraka da organizira lokalno suđenje Sadamu Huseinu (Saddam Hussein) iziskivao ogromnu pomoć SAD-a i čitavog niza međunarodnih organizacija. Pa ipak, i pored toga, na račun pravednosti cijelog procesa upućene su brojne kritike.



Elsford je dodao i kako bi, u slučaju da međunarodna zajednica bude u stanju pripremiti paket podrške nacionalnim sudovima – poput onih u Iraku ili Kambodži – to trebala biti i njena prva briga nakon što MKSJ prestane s radom.



U skladu s tim, SAD su već 2003. srpskom sudstvu donirale četiri miliona dolara da preuredi stari vojni sud, u kojem je danas smješteno Veće za ratne zločine, kao i sumu od 870,000 dolara za nabavku elektronske opreme.



SAD su obezbijedile i sredstva za osnivanje jedinice za podršku žrtvama, a u decembru 2006. su beogradskom sudu uputile pomoć u iznosu od 50,000 dolara, namijenjenu nabavci audio opreme za novu, petu sudnicu.



Elsford kaže da su suđenja optuženicima za ratne zločine pred domaćim sudovima „budućnost“, te da predstavljaju suštinu „komplementarnosti“, odnosno principa na kojem počiva međunarodno pravo i koji podrazumijeva prevashodnu nadležnost nacionalnog sudskog sistema za takve slučajeve.



Elsford, međutim, priznaje i da mora postojati sistem koji će se baviti onim slučajevima koji premašuju moći nacionalnih sudova, ali i dodaje da se tada postavlja pitanje u kojem trenutku treba intervenirati i pomoći nekoj zemlji, tj. proslijediti slučaj negdje drugo.



Novinar beogradskog nedjeljnog magazina Vreme, Dejan Anastasijević, izjavio je za IWPR kako Amerikanci insistiraju na suđenjima u Hagu zbog toga što su Karadžić i Mladić „velike ribe“, prevelike za lokalno sudstvo. Međutim, on kaže i da vlada SAD-a podržava lokalna suđenja optuženicima nižeg ranga, kao i istrage koje provode lokalni sudovi.



Portparol ureda državnog tužilaštva u Sarajevu, Boris Grubešić, izjavio je za IWPR da je bosanski sud „sposoban da sudi Karadžiću i Mladiću“, te da je „to i dokazao procesuiranjem 50 osoba u okviru 27 slučajeva ratnih zločina“.



Ali, on dodaje i da je načelan stav Sarajeva da ovoj dvojici „treba suditi pred Haškim tribunalom“, jer se radi o tako visoko rangiranim zvaničnicima Republike Srpske iz perioda bosanskog rata.



Levin je za IWPR rekao i da je, ukoliko su lokalni sudovi sposobni i voljni da preuzmu slučajeve, principijelno govoreći „uvijek bolje“ da osumnjičeni budu procesuirani u tim zemljama, pošto se radi o „najboljem putu ka pomirenju“.



Kazao je i da SAD imaju poverjenja u nacionalne sudove, te da je u novembru 2006. pred bosanskim sudom uspješno i prema „ vrlo visokim standardima“ okončan slučaj Radovana Stankovića, koji je tom sudu proslijeđen od strane MKSJ-a. Stankoviću je izrečena zatvorska kazna u trajanju od 16 godina.



Levin je ukazao i na slučaj Ovčara, odnosno zločin koji su hrvatski Srbi u novembru 1991. počinili nad Hrvatima u Vukovaru. Četrnaest bivših pripadnika vukovarske Teritorijalne odbrane (TO) optuženo je za učešće u ubistvu preko 200 hrvatskih pacijenata i civila, koji su izvedeni iz vukovarske bolnice nakon što je ovaj grad zauzela jugoslovenska vojska.



Levin kaže da taj slučaj predstavlja „značajan dokaz da su Srbi u stanju suditi vlastitim osumnjičenicima u Srbiji“.



Sih četrnaest teritorijalaca je proglašeno krivim u decembru 2005. pred Vijećem za ratne zločine beogradskog Okružnog suda, ali je Vrhovni sud Srbije godinu dana kasnije poništio tu presudu i naložio novo suđenje.



SAD, koje su bile uvjerene da se suđenje odvijalo po pravilima, izrazile su razočarenje ovakvim razvojem događaja.



„Ima razloga za sumnju da je ovo bila politička odluka“, rekao je Levin.



Amerikance brine to što bi se ista stvar mogla desiti i u Karadžićevom ili Mladićevom slučaju ako bi im se sudilo lokalno, kao i to što bi pristalice osumnjičenih mogle vršiti politički pritisak, čime bi u velikoj mjeri bio ugrožen slučaj koji je u tom smislu veoma osjetljiv.



Elsford je za IWPR izjavio i da Karadžić i Mladić uživaju „ogromnu podršku, zahvaljujući kojoj izbjegavaju hapšenje“, ali i da izazivaju „zgražanje“ nad onim što se dogodilo, te da su optuženi za smrt više stotina hiljada ljudi. Stoga bi suđenja pred nacionalnim sudovima „mogla da izazovu probleme svih vrsta“, rekao je on.



Čini se da je to bio i ključni argument za odluku koju su u junu 2005. donijeli tužioci Tribunala, a kojom su odustali od svog ranijeg prijedloga da suđenje „vukovarskoj trojci“ Hag prepusti lokalnim sudovima u Hrvatskoj ili Srbiji.



Bivšim oficirima jugoslovenske vojske, Veselinu Šljivančaninu, Miletu Mrkšiću i Miroslavu Radiću, trenutno se sudi zbog komandovanja i nadzora nad vojnicima koji su - zajedno sa onima kojima se sudi u Beogradu - ubile 200 Hrvata na farmi Ovčara (nadomak Vukovara).



U izvještaju kojim se obratila sudijama da bi im objasnila svoju odluku, glavna tužiteljica Tribunala, Karla del Ponte (Carla del Ponte), rekla je da se tokom razgovora sa hrvatskim i srpskim vlastima pojavilo „nekoliko mogućih problema“.



U julu 2005., sudsko vijeće odlučilo je da vukovarski slučaj nije pogodan za prepuštanje nacionalnim sudovima, jer se radi o oficirima visokog ranga koji su optuženi za veoma teške zločine, i jer u samom regionu njihov slučaj izaziva vrlo jake emocije.



Stoga je suđenje vukovarskoj trojci u oktobru 2005. otpočelo u Hagu.



Levin je ponovio kako SAD vjeruju u lokalno sudstvo, ali da zbog političkog značaja Karadžiča i Mladića lokalni sudovi nisu rješenje – djelimično i zbog toga što bi ovim optuženicima na suđenju u Beogradu moglo biti pruženo „više povjerenja, pa i prilika da iskrive činjenice iz prošlosti“.



Budući da krivični tribunali neće biti ponovo osnivani – zbog visokih troškova i postojanja novog stalnog suda, tj. MKS-a – suđenja preostalim jugoslovenskim osumnjičenicima biće kombinacija nekog kostura MKSJ-a pri MKS-u i procesa pred domaćim sudovima.



Elsford je izjavio da bi Vijeće sigurnosti čak moglo imenovati bivše sudije MKSJ-a koje bi bile zadužene za lokalno procesuiranje slučaja, čime bi se stvorio hibridni sistem nalik SSSL-u.



Takođe, vrijedi napomenuti da je Tribunal optužio 161 osobu, ali da je u periodu od 1992. do 1999., za vrijeme sukoba i razaranja bivše Jugoslavije, izvršen ogroman broj zločina.



Kavranova je za IWPR izjavila kako lokalni sudovi tek treba da obave ono što je u njihovoj nadležnosti, koja je „komplementarna Tribunalovoj“.



Ona je rekla da će MKSJ suditi onima koji su najodgovorniji, ali da postoje „stotine, ako ne i hiljade pojedinaca kojima se mora suditi za počinjene zločine, tako da će lokalni sudovi imati mnogo šansi da dokažu da su u stanju procesuirati te zločine“.



Katy Glassborow i Aleksandar Roknić izvještavaju za IWPR iz Haga.