Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SFOR i hapsenje optuzenika

Logisticki problemi i odsustvo politicke volje sprijecili su SFOR da uhapsi haske bjegunce
By Hugh Griffiths

Mirovne trupe za Bosnu (SFOR), kojima je rukovodio NATO, predale su ovog tjedna duznost snagama Evropske Unije. No, jedan od kljucnih zadataka SFOR-ove misije – hapsenje osoba osumnjicenih za ratne zlocine – jos uvijek nije ostvaren.


Vise od desetljeca nakon sto su optuznice protiv njih objavljene, veliki broj haskih bjegunaca jos uvijek se nalazi na slobodi, pri cemu se za neke od njih vjeruje da su utociste uspjele pronaci u susjednoj Srbiji.


Od pocetka svoje misije, SFOR je za devet godina uhapsio ukupno 28 optuzenika. Trojica su poginula pri hapsenju. Cak trinaestorica optuzenika jos uvijek se nalaze na slobodi: medju njima su i dvojica optuzenika najviseg ranga, bivsi politicki lider bosanskih Srba (Radovan Karadzic) i bivsi zapovjednik njihove vojske (Ratko Mladic). Njih se dvojicu po velikom broju pojedinacnih optuzbi tereti za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid.


Cinjenicu da ni SFOR nije uspio uhapsiti Karadzica i Mladica, kriticari vide kao jedan od najvecih propusta medjunarodnih mirovnih trupa.


Kao osnovni razlozi za taj neuspeh mogli bi se navesti logisticki problemi i odsustvo politicke volje kod vlada onih zemalja cije su jedinice bile u sastavu SFOR-a.


Duznosnici SFOR-a, medjutim, godinama su naglasavali da njihov primarni zadatak jest ocuvanje mira – a ne hvatanje osoba osumnjicenih za ratne zlocine, koje je, kako su govorili, u nadleznosti sigurnosnih sluzbi Bosne i Hercegovine.


Osvrcuci se na minulo razdoblje, odlazeci zapovjednik – americki brigadni general Stiven Suk (Steven Schook) – rekao je 23. studenoga/novembra britanskim novinarima kako je u stvari “veoma ponosan” na SFOR-ov izvjestaj o hapsenjima.


Neke pojedinosti iz tog izvjestaja zaista ostavljaju bolji utisak od ostalih – premda se hvatanje posljednjeg optuzenika visokog ranga odigralo prije vise od cetiri godine, kada je uhapsen politicar koji je bio Karadziceva desna ruka, bivsi clan bosanskog predsjednistva Momcilo Krajisnik. On je u travnju/aprilu 2000. uhvacen doslovce u pidzami, da bi odmah nakon nocnog prepada bio prebacen u Hag.


Prije sest godina, u prosincu/decembru 1998., trupe saveza uhapsile su bivseg generala bosanskih Srba, Radislava Krstica, koji je kasnije osudjen na 35 godina zatvora zbog uloge koju je 1995. odigrao u masakru pocinjenom nad srebrenickim Muslimanima.


Sljedece vazno hapsenje bilo je hvatanje Radoslava Brdjanina, ratnog lidera bosanskih Srba za podrucje Bosanske krajine. Akcija je izvrsena u srpnju/julu 1999., a optuzeniku je za zlocine protiv covjecnosti nedavno izrecena kazna od 25 godina zatvora.


No, usprkos spomenutih uspjeha, kriticari tvrde da je vecina uhapsenih ipak pripadala nizoj ili srednjoj kategoriji optuzenika, te da ih je bilo relativno lako uhvatiti, buduci da uzivaju mnogo manji obim zastite od optuzenika viseg ranga.


“Od ukupno 28 optuzenika, 18 su 'sitne ribe' bez ikakve mreze podrske”, izjavio je Antonio Prlenda, vojni analiticar sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje.


Smatra se da dvojica najtrazenijih bosanskih Srba, Karadzic i Mladic, ipak raspolazu veoma razvijenom mrezom za podrsku u Republici Srpskoj (RS), koja obuhvata i mnoge politicare i oficire sigurnosti koji ih financiraju i pruzaju im zastitu.


Obojica su pred Tribunalom optuzeni davne 1995., dakle jos u godini potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je bosanski rat napokon bio priveden kraju.


Prve poratne godine Karadzic je fakticki i dalje bio na vlasti, posto je i sluzbeno jos uvijek bio nadlezan, kako za srpski dio Bosne, tako i za vlastitu politicku partiju. Mladic se pak odmah povukao, premda je u sljedecih nekoliko godina koristio svaku priliku da se pojavi na skijanju ili obiteljskim slavljima.


“Najvaznija stvar [u to vrijeme] bila je potvrda Dejtonskog sporazuma odrzavanjem prvih poratnih izbora u rujnu/septembru 1996.”, izjavio je za IWPR dr Dzejms Gau (James Gow), direktor medjunarodnog programa za mir i sigurnost Kraljevskog koledza u Londonu. “Zbog toga su hapsenja izostala.”


Karadzic se iz javnog zivota sluzbeno povukao u ljeto 1996., nakon sporazuma koji je postignut s bivsim pomocnikom americkog drzavnog tajnika, Ricardom Holbrukom (Richard Holbrook), i tadasnjim predsjednikom Srbije, Slobodanom Milosevicem, kome se u Hagu trenutno sudi za ratne zlocine.


Od tada je proteklo vec mnogo godina, a Karadzic je jos uvijek na slobodi. Prema nekim glasinama, on se s Holbrukom nagodio tako da su mu SAD obecale da mu nece biti sudjeno pred Tribunalom: medjutim, i americki diplomat i Vasington u vise su navrata odbacili takve pretpostavke.


Postojala su i nagadjanja da bivseg lidera bosanskih Srba pokusava zastititi Francuska: mediji su cak izvjestavali kako su francuski oficiri Karadzica pravovremeno obavjestavali o akcijama koje ce biti poduzimane – sto je Pariz takodjer demantirao.


Glasine i teorije zavjere sire se zato sto je izostao napredak kada je rijec o hvatanju najtrazenijih haskih bjegunaca.


S druge pak strane, nki analiticari ukazuju i na to da su nastojanja da se uhvate bjegunci Karadzicevog i Mladicevog kalibra prakticno neostvariva uslijed veoma ozbiljnih logistickih problema.


“Problem koji neki kriticari previdjaju sastoji se u tome sto su za pokretanje uspjesne operacije hapsenja neophodni precizni planovi i mnogo znanja”, kaze Gau. “Najvaznije je 24 sata unaprijed biti upoznat s lokacijom na kojoj se nalazi osumnjiceni i okruzenjem unutar kojeg ce ekipa za hapsenje djelovati.”


Slicno tvrdi i dr Rejcel Ker (Rachel Kerr), ekspertkinja za medjunarodno pravo pri Kraljevskom koledzu u Londonu i poznavateljica procedure hapsenja.


“Iako je moguce utvrditi gdje je Karadzic boravio juce, znatno je teze otkriti gdje ce se nalaziti sutra ili prekosutra, sto je neophodno da bi se isplanirala operacija”, izjavila je ona za IWPR.


Analiticari tvrde da je izostanku hapsenja pridonio i nedostatak koordinacije izmedju zemalja-clanica NATO-a s jedne, Tribunala s druge, te samog SFOR-a s trece strane.


“Mudrija i bolja koordinacija, te veca odlucnost jedinica koje izvrsavaju zadatak hapsenja osumnjicenih osoba, zasigurno bi urodile i znatno boljim rezultatima”, izjavio je za IWPR profesor Tom Galager (Tom Gallager), predsjedavajuci mirovnih i studija etnickih sukoba pri sveucilistu Bredford.


U stvari, suradnja i razmjena podataka izmedju Tribunala i SFOR-a imali su svoje uspone i padove.


Frapantan primjer koji to potvrdjuje dogodio se 1997., kada su nizozemske trupe SFOR-a odbile uhapsiti optuzenog bosanskog Hrvata, Miroslava Brala, koji se namjeravao predati na ugovorenom mjestu. Za razliku od Brala, vojnici SFOR-a nisu bili upoznati s cinjenicom da su tuzioci protiv njega podigli tajnu optuznicu.


Premda je ova suradnja vremenom postajala sve bolja, i premda je veliki broj ljudi za koje se smatra da su Karadzicevi najblizi suradnici ove godine uhapsen u nizu akcija kojima je mreza za podrsku znacajno uzdrmana, glavna tuziteljica Haskog tribunala Karla del Ponte (Carla del Ponte) niposto nije zadovoljna ucinkom NATO-a.


“NATO nas je snazno podrzavao u prikupljanju dokaza na terenu”, izjavila je ona nedavno za BBC. “Ali bi uvijek, uvijek rekli kako ne raspolazu mandatom za pronalazenje bjegunaca.”


Drugi glavni razlog koji se navodi kao objasnjenje neuspjeha u hapsenju najznacajnijih optuzenika jest upadljivo odsustvo medjunarodne politicke volje.


U posljednje tri godine, fokus paznje medjunarodnih faktora preselio se s Balkana kao potencijalnog izvora nestabilnosti – pa samim tim i sa haskih bjegunaca visokog ranga – na borbu protiv militantnih islamista.


“Ukoliko razgovarate s onima iz Dauning strita ili s Jelisejskih polja, oni ce vam jednostavno reci da Karadzic ili Mladic vise ne predstavljaju tu vrstu prijetnje kakve su bliskoistocne teroristicke grupe”, izjavio je vojni analiticar Pol Biver (Paul Beaver). “Politicki interes danas vise nije vezan za Bosnu, i specijalne jedinice ce zajedno sa sigurnosnim aparatom biti premjestene na mjesta gdje postoji izrazenija opasnost od terorizma, odnosno gdje se vodi ono sto Amerikanci nazivaju ratom protiv terora.”


Gau smatra da se SFOR-ov izvjestaj utoliko moze smatrati povoljnim: “Na skali od jedan do deset, dao bih im sedmicu kada je rijec o problemu osumnjicenih osoba”, rekao je on. “Ne bi bilo pravedno usredotocitise iskljucivo na Karadzica i ignorirati ostala hapsenja, koja je SFOR uspjesno obavio.”


Drugi pak analiticari misle sasvim drugacije i tvrde da upravo cinjenica da Karadzic nije uhapsen predstavlja kocnicu politickog napretka citave Bosne.


Oni isticu da je u vladi bosanskih Srba utjecaj ekstremista jos uvijek veliki, te da to usporava reformske procese.


“Zbog toga sto Karadzic nije uhvacen, on je i dalje glavni arbitar medju rukovodiocima bosanskih Srba”, kaze Dzejms Lajon (James Lyon), direktor beogradskog Ureda Medjunarodne krizne grupe. “Okolnost da jos uvijek nije uhapsen negativno se odrazava na zbivanja u regiji – na pitanja kao sto su povratak izbjeglica, reforma policijskih snaga i organizirani kriminal.”


Biver smatra da do promjene situacije nece doci ni nakon sto je SFOR predao duznost EUFOR-u (tj. evropskim snagama sigurnosti), koji je odgovornost za odrzanje mira preuzeo 2. prosinca/decembra.


“Snaga EUFOR-a je otprilike podjednaka SFOR-ovoj i ne cini se da ce s njegovim dolaskom, barem kada je rijec o Karadzicu, doci do bilo kakvih promjena”, rekao je on. “Mislim da ni EUFOR nije u stanju uciniti ono sto je potrebno, mada bih volio da se u tom pogledu varam.”


I EUFOR je, poput SFOR-a, vec naglasio da su za hapsenja haskih optuzenika nadlezne lokalne vlasti. “Odgovornost za hvatanje ratnih zlocinaca prije svega lezi na bosanskim vlastima”, rekao je zapovjednik EUFOR-a, brigadni general Dejvid Liki (David Leakey), dodajuci medjutim i da ce im EUFOR “ponuditi operativnu i obavjestajnu podrsku gdje god to bude potrebno”.


Hugh Griffits je suradnik IWPR-a za Balkan.