Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

REGIONALNA SARADNJA POMAŽE KAŽNJAVANJU RATNIH ZLOČINACA

Zahvaljujući relativno nezapaženom uspjehu tranzicijske pravde na Balkanu, zvaničnici iz Srbije, Bosne i Hrvatske sarađuju u razmjeni informacija i dokaza.
By IWPR ICTY
U štampi je gotovo neprimijećeno prošao sastanak koji su prošle sedmice u Beogradu održali tužilac za ratne zločine iz Srbije i državni tužilac iz Bosne i Hercegovine.



Ipak, to je još jedan pokazatelj važnog trenda na Balkanu, gdje je posljednjih godina osjetno unaprijeđena saradnja između zvaničnika Srbije, Bosne i Hrvatske, bar kada je riječ o kažnjavanju lica odgovornih za ratne zločine počinjene u žestokim sukobima tokom devedesetih.



Sve donedavno, zajednički rad bivših neprijatelja bio je gotovo nezamisliv. U prošlosti su državni tužioci teškom mukom dolazili do ratnih arhiva drugih država, dok su svjedoci, koji su odlazili u susjedne zemlje kako bi dali iskaz, u nekim slučajevima bili maltretirani i ponižavani od strane lokalnih nacionalista.



Međutim, danas je – prema riječima posmatrača – regionalna saradnja postala temelj tranzicijske pravde na Balkanu.



Saradnja koju na ovom polju ostvaruju Srbija i Hrvatska počiva na sporazumima koje su te zemlje potpisale 2001. i 2005., u cilju jačanja napora u borbi protiv organiziranog kriminala i ratnih zločina. I dok su prvim sporazumom ustanovljeni osnovni principi zajedničkog rada ovih dviju zemalja, drugim je uspostavljen i čvršći okvir unutar kojeg će se ta saradnja odvijati.



Prema odredbama tih sporazuma, od Zagreba i Beograda se zahtijeva da razmenjuju obaveštajne podatke i ostale dokumente i informacije koji mogu pomoći u istragama vezanim za ratne zločine.



S obzirom da su u prošlosti mnogi regionalni sporazumi propali prije nego što su dali bilo kakve rezultate, preovaladavalo je mišljenje da su ovi vidljivi znaci saradnje služili samo tome da se zamažu oči međunarodnoj zajednici.



Tom utisku su doprinijele i okolnosti pod kojima je 2004. potpisan drugi ključni sporazum između Hrvatske i Srbije i Crne Gore (SCG), kojim je predviđena direktna saradnja njihovih tužilaštava. Naime, do ovog je sporazuma došlo na sastanku ekspertskih grupa održanom na jezeru Palić (Srbija), a pod budnim okom Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OESS).



No, uprkos sumnjama, zvaničnici i posmatrači danas tvrde da su postignuti rezultati vrlo impresivni.



„Osnovna svrha tih sporazuma bila je da se osigura brza i efikasna saradnje, naročito kad je u pitanju razmjena obavještajnih podataka, informacija i dokumenata“, izjavila je za IWPR Martina Mihordin, glasnogovornica glavnog državnog tužioca Hrvatske, Mladena Bajića. „Ti ugovori su omogućili tijesnu saradnju dvaju tužilaštava. Rezultati koje smo do sada postigli su izvrsni, a naša komunikacija je svakodnevna.“



Ova vrsta saradnje imala je važnu ulogu u istrazi pokrenutoj u Hrvatskoj o ratnim zločinima koje su 1991. počinili hrvatski borci nad Srbima u gradu Osijeku (istočna Hrvatska). U novembru prošle godine, županijskom državnom tužiocu iz Osijeka bilo je omogućeno da u Beogradu prisustvuje davanju iskaza svjedoka koji danas žive u Srbiji i čija će svjedočenja upotrijebiti i hrvatski tužioci u svojim istragama. Svjedoci su iskaze dali pred sudijom iz Srbije, s tim što je i osiječki tužilac dobio priliku da im postavlja pitanja.



„Bez takve saradnje ratni zločini se ne mogu uspješno procesuirati“, izjavio je za IWPR profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, Ivo Josipović. „Poznato je da se svjedoci često nalaze u jednoj državi, a optuženici – kao i dokazi – u drugoj. Stoga, bez pune kooperativnosti druge države, koja uključuje razmjenu podataka i lociranje svjedoka, nema efikasnog prcesuiranja ratnih zločina.“



To se jasno vidi i na suđenju koje se upravo odvija pred Županijskim sudom u Vukovaru, gdje se sudi sedamnaestorici osumnjičenih za učešće u zločinu izvršenom u oktobru 1991., koji se smatra jednim od najtežih zlodjela počinjenih za vrijeme sukoba u Hrvatskoj. Pripadnici Jugoslovenske Narodne Armije (JNA) navodno su Hrvate iz sela Lovas natjerali da hodaju kroz minsko polje, pri čemu je poginula 21 osoba, a 14 ih je ranjeno.



Glavni okrivljeni u ovom procesu, Miloš Devetak, kao i nekolicina njegovih saoptuženika, živi izvan Hrvatske, pa je zbog njihovog odsustva proces otežan. Osim toga, hrvatski su tužioci bili primorani da se snalaze na različite načine, jer im je bio onemogućen pristup arhivima JNA, koji se nalaze u Srbiji. Suđenje traje već četvrtu godinu, pa se pojavila i zabrinutost da ovakvim tempom nikada neće biti privedeno kraju.



Ali, prošle godine se u taj slučaj uključilo i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije. Visoki zvaničnik vukovarskog suda izjavio je za IWPR kako se očekuje da će ta pomoć biti vrlo dragocjena.



Glasnogovornik beogradskog tužilaštva za ratne zločine, Bruno Vekarić, potvrdio je da i srpska strana izuzetno cijeni takav zajednički rad. „Sud za ratne zločine u Beogradu trenutno procesuira preko 20 takozvanih 'regionalnih predmeta'“, kaže on. „Mnogi od njih su rezultat saradnje između Srbije i Hrvatske.“



Vekarić je posebno izdvojio proces koji je pokrenut nakon što je prošle godine pred haškim Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) emitiran video-snimak ubistva šestorice bosanskih Muslimana iz Srebrenice, koje su počinili pripadnici zloglasne paravojne jedinice Škorpioni. Bivšim pripadnicima Škorpiona se u međuvremenu sudilo u Beogradu i Zagrebu.



Vekarić je takođe ukazao i na „veoma intenzivnu saradnju“ u vezi sa nedavnim suđenjima u Hrvatskoj, na kojima je nekolicina bivših hrvatskih vojnih policajaca osuđena za zlostavljanje zatočenika vojnog zatvora Lora u Splitu, tokom 1992.



Utvrđivanje krivice uslijedilo je nakon što je Vrhovni sud Hrvatske odbacio raniju oslobađajuću presudu. Prvostepeni je postupak bio praćen problemima od kojih je većina otklonjena na ponovljenom suđenju – uključujući i nespremnost svjedoka iz Srbije da daju svoj iskaz.



Osim saradnje između Beograda i Zagreba, hrvatski i srpski zvaničnici uspostavili su i dobar odnos sa uredom javnog tužioca u Sarajevu – tvrde za IWPR sudski glasnogovornici iz sve tri zemlje.



Prema izveštaju Asošijeted presa (Associated Press) o prošlosedmičnom sastanku tužioca za ratne zločine iz Srbije, Vojislava Vukčevića, i bosanskog državnog tužioca, Marinka Jurčevića, njih dvojica su se složila da je saradnja u istragama vezanim za ratne zločine od ključnog značaja. U saopštenju Vukčevićevog ureda navodi se da je Jurčević izrazio zadovoljstvo dosadašnjim naporima da se na slučajevima „visokog rizika“ zajednički radi i u Beogradu i u Sarajevu.



Portparol tužilaštva MKSJ-a, Anton Nikiforov, potvrdio je da je saradnja posljednjih godina unaprijeđena, te da je dostigla takav nivo da je „po našoj procjeni, jako dobra“.



„I mi imamo izvjesnih zasluga za to“, dodao je on, pojasnivši da su zvaničnici Haškog tribunala već duže vrijeme insistirali na većoj kooperativnosti, dovodeći zvaničnike iz zemalja bivše Jugoslavije na razne forume i tako ih povezujući, da bi ih, prije dvije godine, ubijedili da počnu jedni drugima pomagati i nezavisno od Tribunala.



Međutim, priznao je da u ovoj oblasti još uvijek postoje i neka problematična pitanja, navodeći kao primer nespremnost Srbije, i pogotovo Hrvatske, da svoje građane osumnjičene za ratne zločine izruče susjednim zemljama kako bi im se tamo sudilo.



„Ono što nas brine je da će - ako to ne bude riješeno – biti nerazjašnjenih slučajeva za koje niko neće odgovarati“, rekao je on.



Dodao je i da je jedno od mogućih rješenja u takvim situacijama da se dokazni materijal proslijedi zemlji čiji je državljanin okrivljeni, kako bi mu/joj se moglo suditi.



Međudržavna saradnja u domenu tranzicijske pravde na Balkanu nije ograničena samo na razmjenu informacija i dokaza na zvaničnom nivou.



Prošle godine je u Beogradu suđeno osumnjičenima za učešće u zloglasnom masakru koji su pripadnici JNA u novembru 1991. počinili nad ljudima izvedenim iz vukovarske bolnice. Zahvaljujući zajedničkim naporima srpskih i hrvatskih nevladinih organizacija, rođacima žrtava omogućeno je da otputuju u Beograd i tamo prate suđenje. U hrvatskoj je javnosti pozdravljena gesta Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, koji je pokrio troškove tog putovanja.



Osim toga, dvije grupe srpskih novinara su u maju i junu ove godine boravile u Hrvatskoj, kako bi posjetili ured javnog tužioca i lokalne sudove – poput onih u Vukovaru i Splitu, gdje se održavaju suđenja za ratne zločine. Svrha tih obilazaka – od kojih je prvi finansirao OESS, a drugi američka ambasada u Hrvatskoj – bila je ta da se novinarima omogući uvid u to kako proces tranzicijske pravde napreduje s one strane granice.



Očekuje se da će najesen, ponovo uz pomoć OESS-a, i za hrvatske novinare biti organizirano slično putovanje u Srbiju.



Drago Hedl je saradnik IWPR-a iz Osijeka.