Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

RAZMOTREN UČINAK TUŽILACA MKS-A

Tri godine nakon što su počeli s radom, dosadašnji rezultati rada tužilaca MKS-a razmotreni su na velikoj javnoj raspravi.
By IWPR ICTY
Nevladine organizacije, grupe za pritisak, novinari i nekoliko tužilaca MKS-a sudjelovali su u raspravi koja je protekle sedmice vođena o učinku tužilaštva tokom protekle tri godine otkako je sud osnovan, kao i o izazovima sa kojima se tužioci suočavaju.



Rasprava je – pod predsjedavanjem šefa Ureda tužilaštva (Office of the Prosecutor, OTP) Luisa Morena-Okampa (Luis Moreno-Ocampo) – održana 26. septembra i njome su bila obuhvaćena pitanja kao što su nadležnost suda; sprovođenje istraga u ratnim uslovima; te izvršavanje naloga za hapšenje.



U izvještaju sačinjenom uoči samog skupa, OTP je skicirao dosadašnje pouke i strategiju za naredne tri godine.



Počev od ljeta 2003., OTP je primio tri uputnice (zahtjeve za istragu) – iz Ugande, Demokratske Republike Kongo (DRK), te Centralnoafričke Republike (CAR).



Sud je za sada uspio uhapsiti samo jedni osobu – Tomasa Lubangu (Thomas Lubanga) iz DRK-a – dok nalozi koji su prije godinu dana izdati za hapšenje petorice pripadnika Božje vojske otpora (Lord's Resistance Army, LRA) iz Ugande tek treba da budu realizirani.



Jedan od članova „petorke iz LRA-e“ – Raska Lukvija (Raska Lukwiya) – ubijen je u borbama prije dva mjeseca, a vlada Ugande je u međuvremenu otpočela mirovne pregovore s pobunjeničkom snagama, pokušavajući da – nezavisno od postupka koji se vodi pred MKS-om – okonča nasilje, što bi naposlijetku čak moglo rezultirati i ponudom amnestije.



IZAZOVI



Jedan od najčešćih prigovora sa kojima se OTP do sada suočavao bio je taj da se svi postupci odnose na Afriku, u kojoj tužilaštvo vodi „fokusirane“ istrage navodnih ratnih zločina.



Kristofer Hol (Christopher Hall) iz Amnesti Internešenela (Amnesty International) rekao je da će, ukoliko se istrage budu vodile samo na jednom kontinentu, i to isključivo protiv pripadnika oružanih grupa, a ne i vlada, nastati „ozbiljan problem“; dodao je i da „pravda mora biti poštovana i pri samom odabiru slučajeva“.



Priznajući da su slučajevi koji su odabrani za istragu doprinijeli „problematičnoj percepciji o geografski utemeljenjoj strategiji tužilaštva“, OTP u izvještaju odlučno tvrdi da „regionalna ravnoteža nije kriterij za odabir slučajeva“, te da su najteži zločini sa kojima su se do sada suočili dogodili u Africi.



U izvještaju se kaže da će istragama i optužnicama koje uslijede OTP „pokriti čitav spektar kriminalnih djela“ i da će zločini biti birani tako da „predstavljaju primjer“ koji odražava najteže počinjene zločine i glavne tipove viktimizacije.



Međutim, brojni pripadnici grupa za pritisak, koji su prisustvovali javnoj raspravi, ističu da trenutnom strategijom OTP-a ipak nije obuhvaćen cijeli spektar kriminlnih djela, ukazujući na to da se osumnjičeniku za ratne zločine, Tomasu Lubangi, sudi samo zbog toga što je navodno regrutirao djecu kako bi se borila na strani njegovih pobunjenika.



Oni tvrde da je Lubanga odgovoran za organiziranje niza zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, te izražavaju zabrinutost što se to ignorira, iako je OTP obećao da će u kasnijoj fazi ponovo razmotriti sadržaj optužnice.



TEŽINA ZLOČINA ILI EKSPEDITIVNOST?



Dobivši priliku da se obrate publici i OTP-u, predstavnici nevladinih organizacija izrazili su zabrinutost u vezi trogodišnje aktivnosti tužilaštva. Marijana Gec (Mariana Goetz) iz međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava žrtava torture (REDRESS) rekla je da OTP testu „težine“ pribjegava kao testu „ekspeditivnosti“ – tako što se usredsređuje samo na najteže zločine kako bi se suđenja što brže okončala uz sigurne presude.



Neke organizacije napominju da bi izdavanje naloga za hapšenje pripadnika isključivo jedne od strana u etničkom sukobu – poput LRA-e u Ugandi, ili Lubange iz Unije Patriota Konga (UPK) u DRK-u – moglo doprinijeti dodatnom raspirivanju neprijateljstava.



Međutim, u izveštaju OTP-a naglašava se da je djelatnost MKS-a komplementarna onim naporima koje pojedine zemlje čine u pravcu kažnjavanja ratnih zločina, kao i da „treba ohrabrivati nacionalne postupke protiv ostalih počinilaca“.



I pored toga, neke organizacije za zaštitu ljudskih prava smatraju da je otvaranje ostalih istraga i slučajeva kojima su obuhvaćeni pripadnici svih strana u etničkim sukobima ključno, te da u protivnom OTP neće biti smatran nepristrasnim.



Izvršni direktor Međunarodne federacije za ljudska prava (International Federation for Human Rights, FIDH), Antoan Bernar (Antoine Bernard), rekao je kako je najurgentnije da to bude učinjeno u DRK-u, gdje je za sada jedino Lubanga optužen. On je naglasio da je „neophodno obznaniti da će biti procesa i protiv drugih pojedinaca, inače će doći do gubitka povjerenja u OTP“.



Rekao je i da bi to izazvalo lančani efekat gubitka povjerenja u nevladine organizacije, organizacije za zaštitu ljudskih prava i novinare koji se zalažu za pravdu u DRK-u.



Džeraldin Matioli (Geraldine Mattioli) iz Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Watch, HRW) dodala je da bi bilo kakvo gonjenje Džandžavid pobunjenika od strane MKS-a moglo imati „veoma jak efekat“ u regiji Darfur u Sudanu, gdje OTP trenutno nije u mogućnosti da djeluje zbog nasilja i nesaradnje sudanskih vlasti.



I pored toga, u izvještaju OTP-a naglašava se nepristrasnost tužilaštva, te ponavlja kako su situacije i slučajevi na kojima se radi rangirani po težini. U izvještaju se navodi i da je 2003. ugandska vlada o situaciji sa LRA-om izvijestila OTP, koji je potom obavestio vladu da će, zbog nepristrasnosti, „prosljeđivanje shvatiti kao da se ono odnosi na sve zločine počinjene na sjeveru Ugande“.



ČUDAN POLOŽAJ TRIBUNALA ZA RATNE ZLOČINE



Za razliku od zemlje koja procesuira zločin koji su počinili njeni građani, međunarodni tribunali za ratne zločine – kakvi cu MKS i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) – nalaze se u neobičnom položaju. I oni se bave osumnjičenima za ratne zločine, ali bez podrške ministarstva za vanjske poslove, ministarstva pravde ili policije.



Međutim, za razliku od MKS-a, MKSJ počiva na Povelji Ujedinjenih nacija i ima pravo da od bilo koje države zahtijeva punu saradnju.



Portparol Ureda tužilaštva MKSJ-a, Anton Nikiforov, izjavio je za IWPR da „nam naša povelja daje preimućstvo i veću mogućnost da državu prisilimo na saradnju“. Objasnio je i da MKS nije UN, već ugovorna organizacija, dok MKSJ predstavlja krivični tribunal UN-a.



Za razliku od MKS-a, MKSJ može preuzeti bilo koji slučaj iz bilo koje zemlje koja je tokom devedesetih bila zahvaćena jugoslovenskim sukobom, i istražiti ga „bez ikakvih ograničenja“.



No, Nikiforov je objasnio kako se čak ni te ovlasti ne mogu primijeniti na neke države, ili šefove država koji odlučno odbijaju saradnju – kao što je to bio slučaj sa Slobodanom Miloševićem, bivšim predsjednikom Srbije kome se, u trenutku kada je u martu ove godine umro, sudilo pred MKSJ-om.



Predstavnici Ureda tužilaštva MKSJ-a rekli su Vijeću sigurnosti UN-a da Milošević nije bio u potpunosti kooperativan u istragama, i da su – pošto se Vijeće sigurnosti nije moglo dogovoriti o sankcijama – njihovi napori da se Milošević navede na saradnju bili neuspješni.



A kada je riječ o MKS-u, pravo na istragu uvijek ima država u kojoj su ratni zločini počinjeni. Tek ako je zemlja „nevoljna ili nesposobna“ da istraži i kazni svoje slučajeve, na scenu stupa taj sud.



Stoga MKS veruje da će zemlje u kojima se vrše istrage sarađivati s istražiteljima i pomoći da se, nakon što budu objavljeni, izvrše nalozi za hapšenje.



PROBLEMI OKO PRIVOĐENJA



U izvještaju OTP-a se o omogućavanju da se osumnjičeni uhapse govori kao o „najkritičnijem i najtežem pitanju sistema“, pošto zemlje u kojima sud djeluje „često imaju poteškoća pri sprovođenju naloga za hapšenje“.



Ovo prije svega zato što nasilje i dalje traje u Kongu, Ugandi i Darfuru – odnosno, u zemljama koje razjedaju višegodišnji etnički sukobi.



Zamjenik tužioca MKSJ-a, Dejvid Tolbert (David Tolbert), u raspravi o OTP-u saopštio je kako za MKS najveći izazov predstavlja obezbjeđivanje saradnje države pri hvatanju osumnjičenih.



On je rekao da su OTP-u neophodne pouzdane informacije o boravištima osumnjičenih i “precizni podaci kako bi se moglo pristupiti diplomatskim pregovorima“.



Tolbert kaže da je MKSJ bio u povoljnijem položaju utoliko što je u pregovarima sa nekim zemljama Istočne Evrope o državnoj podršci pri sprovođenju naloga za hapšenje osumnjičenih za ratne zločine imao na raspolaganju „mamac“ pristupa Evropskoj Uniji.



Međutim, takvav mamac ne postoji kada je riječ o Ugandi, DRK-u i Sudanu, u kojima civilno stanovništvo – čiji značajan dio živi u logorima za interno raseljena lica – očajnički žele da vide kraj nasilju.



Uganda čak pribjegava mirovnim pregovorima u južnom Sudanu, umjesto da sačeka da se izvrše nalozi za hapšenje – za koje lokalno stanovništvo ne vjeruje da će se uopšte dogoditi bez učešća neke vrste policijskih snaga MKS-a.



SLIJEDEĆI KORAK – POKRETANJE NOVIH ISTRAGA



Operativni načelnik istražnog odjeljenja OTP-a, Mišel de Smedt (Michel de Smedt) izjavio je kako u naredne tri godine tužilaštvo namjerava da još intenzivnije sarađuje sa pojedinim zemljama radi što efikasnijih istraga protiv osumnjičenih.



On kaže da OTP planira poboljšati saradnju sa žrtvama; „ekspeditivno“ privesti kraju dva suđenja za ratne zločine; kao i sprovesti šest novih istraga u vezi sa situacijama u kojima su počinjeni, ili se još uvek čine, ratni zločini. Smedt predviđa da će suđenja u prosjeku trajati oko 15, a žalbeni postupci devet meseci.



ŽRTVE I SVJEDOCI



OTP priznaje da mora da pronaći nove načine saradnje sa žrtvama – pogotovo kada je riječ o djeci i ljudima koji su bili izloženi seksualnim zločinima – kako prilikom iznošenja svog mišljenja ne bi bili izloženi riziku.



Razgovori sa žrtvama seksualnog nasilja iziskuju posebno obučene istražitelje, a možda i pojačane mjere zaštite. Brigid Inder iz Ženske inicijative za pravdu među polovima rekla je kako OTP do sada nije adekvatno istražio polno motivirane zločine, čime se „šalje jasna poruka da i dalje mogu ostati nekažnjeni“.



Zbog toga OTP planira da pruži ruku žrtvama i zaštiti ih, kako uspostavljanjem čvrstih odnosa sa posrednicima, kao što su pojedine grupe unutar zajednica, tako i stvaranjem onoga što glavni tužilac naziva „odnosima poštovanja“ sa zemljama poput Sudana, jer je to „jedina stvar koju možemo učiniti kako bismo zaštitili žrtve“.



Na primjer, OTP se oslanja na to da će zemlja u kojoj se vrši istraga obezbijediti dozvole za putovanja i vize zaštićenim svedocima koji iz sigurnosnih razloga moraju napustiti zemlju. U stvari, u nekoliko slučajeva u kojima učestvuje OTP, zaštita žrtava i svjedoka navođeni su kao jedan od razloga za kašnjenje istraga i predprocesnih saslušanja.



I pored toga, u izvještaju OTP-a tvrdi se da je tužilaštvo naučilo kako da pristupi mogućim svjedocima, a da ih ne izlaže riziku: kako da pronalazi bezbjedna mjesta za razgovorč te kako da ih prebacuje na sugurne lokacije bez nepotrebnog privlačenja pažnje.



POZIV ZA PRUŽANJE PODRŠKE



Smedt je rekao da OTP u naredne tri godine namjerava proširiti saradnju sa UN-om, Afričkom Unijom i EU-om, jer „dokazivanje krivične odgovornosti nije stvar istražitelja, nego saradnje i podrške države i stanja na terenu“.



U stvari, Smedt je bio toliko otvoren da je kazao kako „ukoliko ne postoji podrška u pristupu sigurnosnim pitanjima, ured nije u stanju da vrši istrage“.



Glavni tužilac je potom otišao još dalje, pozivajući nevladine organizacije da nastave sa obukom u sudovima širom Afrike, pružanjem podrške svjedocima i žrtvama, pa čak i prikupljanjem dokaza, pošto „ne možemo iznijeti slučaj bez dokaza“.



Publici se obratio slijedećim riječima: „Želim da pojačam vaš angažman kako biste mi pomogli da pribavim dokaze o polnom nasilju. Da bismo povećali učešće žrtava, mi vas pozivamo da nam pomognete.“



Katy Glassborow izvještava za IWPR iz Haga.