Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

RAZLICITE KAZNE ZA SREBRENICU

Razlicite kazne koje su izrecene za srebrenicki masakr mozda odrazavaju razlicite procjene karaktera optuzenika i stupnja njihove suradnje s tuzilastvom
By Stacy Sullivan

Nakon sto je ovog tjedna sudsko vijece izreklo presudu bivsem oficiru vojske bosanskih Srba, Draganu Obrenovicu, osjecanje olaksanja je u haskoj sudnici bilo vidljivo na svim stranama: i kod obrane, i kod optuzenog, ali i kod optuzbe.


Dana 10. prosinca/decembra, sud je nekadasnjeg nacelnika staba i zamjenika zapovjednika Zvornicke brigade, starog 40 godina, osudio na 17 godina zatvora zbog uloge koju je u srpnju/julu 1995. odigrao u srebrenickom masakru. Ta presuda je u skladu s prijedlogom optuzbe, koja je - u sklopu dogovora o priznanju krivice koji je s Obrenovicem proljetos postigla - preporucila sudu da optuzenom izrekne zatvorsku kaznu u trajanju od 15 do 20 godina.


No, samo tjedan ranije, isto sudsko vijece osudilo je Momira Nikolica - takodjer oficira, optuzenog za isti zlocin - na 27 godina zatvora, i to usprkos cinjenici da je i on priznao krivicu i da su tuzioci i u njegovom slucaju preporucili izricanje kazne koja ne bi bila kraca od 15, ali ni duza od 20 godina.


Ta je odlulka - s obzirom da su se suci pri njenom usvajanju po prvi put oglusili o prijedlog tuzilastva i optuzenom ipak izrekle tezu kaznu - sokirala sve u sudnici. Nakon toga su mnogi povjerovali da i Obrenovica ceka slicna sudbina.


Obojici se sudilo za zlocine protiv covjecnosti, krsenje zakona i pravila ratovanja, te suucesnistvo u genocidu. Takodjer, obojica su prvobitno izjavila da nisu znali za masakr i izjasnili se kao nevini. A onda su, u razmaku od svega nekoliko dana, obojica priznala krivicu.


U zamjenu za to priznanje, te pristanak na suradnju s tuzilastvom i svjedocenje protiv ostalih oficira koji su sudjelovali u planiranju i vrsenju istog zlodjela, tuzioci su povukli najteze optuzbe i pristali na zahtjev za izricanjem kazni u trajanju od 15 do 20 godina.


Priznanja su predstavljala svojevrsni presedan, tako da je sudsko vijece u oba slucaja potvrdilo da su optuzenici dali znacajan doprinos ustanovljavanju istine i unapredjenju procesa pomirenja. Osim toga, obojica okrivljenih su se - kako se barem cinilo - iskreno pokajali. Napokon, proveli su po nekoliko dana svjedoceci protiv ostalih oficira vojske bosanskih Srba koji su, poput njih samih, optuzeni za Srebrenicu.


Pa, kako se onda moglo dogoditi da isto sudsko vijece, koje je Nikolica osudilo na 27 godina, Obrenovicu izrekne deset godina kracu kaznu?


Cini se da se ta razlika ne odnosi na stupanj umijesanosti u zlocin, nego na sudsku procjenu karaktera dvojice optuzenika i obima njihove suradnje s tuzilastvom.


U presudi izrecenoj Nikolicu, sudsko vijece je zakljucilo da je on odigrao "vrlo aktivnu - a mozda i presudnu - ulogu u tome da operacija bude izvedena i da, njegovim rijecima kazano, bude ´uspjesna´".


Nasuprot tome, suci su konstatirali da Obrenovic "nije planirao operaciju ubijanja", niti u njoj neposredno sudjelovao. U njegovom se slucaju, prema njihovim rijecima, zlocin sastojao u tome sto je on nekolicini ljudi koji su se nalazili pod njegovim zapovjednistvom dopustio da sudjeluju u ubojstvima, pri cemu je sa svim tim dogadjajima i sam bio upoznat.


Osim toga, sudsko vijece je - cini se - posumnjalo u Nikolicev integritet. Premda su ga opisale kao osobu koja je prije rata bila "uvazeni pripadnik zajednice", i premda su ukazale na to da njegova suradnja s tuzilastvom predstavlja olaksavajucu okolnost, suci su ukazali i na cinjenicu da je on lagao tuzilastvu, odnosno da je - prije no sto je njegova izmjena iskaza usvojena - priznao krivicu i za zlocin koji nije pocinio. Dodali su i da je tokom svjedocenja povremeno bivao "dvosmislen", te da zapravo nije bio "sasvim predusretljiv".


Stoga su suci zakljucili da, iako Nikolicevi izrazi pokajanja i spremnost na suradnju predstavljaju olaksavajuce okolnosti, same te okolnosti ipak ne mogu imati i "odlucujuci znacaj".


Za Obrenovica su suci rekli da dokazi koji su izneseni pred sudom pokazuju da se radi o covjeku izuzetnog karaktera, koji je "bezrezervno i potpuno" prihvatio vlastitu odgovornost za zlocine pocinjene u Srebrenici. Istakli su i da je on - svjedoceci protiv svojih nekadasnjih suboraca i odgovarajuci jasno i precizno na pitanja koja su mu tim povodom bila postavljana - sudu osigurao "istinito svjedocenje i podrobne podatke", te da otuda njegova suradnja s Tribunalom predstavlja "znacajnu olaksavajucu okolnost".


Za razliku od Nikolica, koji je tokom citanja presude briznuo u plac, Obrenovic je - dok je slusao odluku suda - mirno pognuo glavu. Cinilo se da osjeca zahvalnost.


Nedugo posto su ga strazari izveli iz sudnice Tribunala, tuzioci su prisli braniocima kako bi se s njima rukovali.


I jedni i drugi su, nema nikakve sumnje, osjetili veliko olaksanje.


Stacy Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.