Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

RATNI ZLOCINI ZASENJUJU USPOMENE NA POBEDU

Pristalice otvorene rasprave o ratnim zlocinima pocinjenim tokom operacije "Oluja" suocavaju se sa otporom javnosti, koja se ove akcije priseca sa bezrezervnim odobravanjem.
By Drago Hedl

Deset godina nakon hrvatske vojne operacije "Oluja" u kojoj je zauzet Knin i okolna podrucja u kojima su hrvatski Srbi proglasili sopstvenu drzavu, ova vojna akcija jos uvek izaziva kontroverze.


U Hrvatskoj se 5. avgust 1995. godine slavi kao Dan pobede i domovinske zahvalnosti, a vecina Hrvata ovaj dogadjaj smatra briljantnom vojnom operacijom.


Medjutim, ratni zlocini, koji su se dogodili za vreme i posle akcije, i cinjenica da je protiv generala Ante Gotovine, koji je komandovao hrvatskim trupama, kasnije hasko tuzilastvo podiglo optuznicu sada opterecuju uspomene na ovu vojnu operaciju.


Slucaj Gotovina, koji je u bekstvu od 2001. godine, postao je teski kamen oko vrata za Hrvatsku, usporavajuci njen napredak ka prijemu u clanstvo Evropske unije.


Prema podacima Hrvatskog helsinskog komiteta za ljudska prava, vise od 400 Srba je ubijeno i preko 22.000 kuca spaljeno za vreme i posle operacije "Oluja".


Ne postoji saglasnost oko tacnog broja etnickih Srba koji su izbegli iz svojih kuca, a brojke koje se pominju se krecu od 150.000 do 300.000 – zavisno od izvora iz koga poticu podaci. U optuznici Haskog tribunala protiv Gotovine se navodi da je izbeglo 150 do 200 hiljada ljudi.


Hrvatske vlasti ne negiraju vise da je bilo ratnih zlocina, ali tvrde da su ih pocinile otpadnicke grupe koje nisu bile organizovane niti ovlascene za preduzimanje takvih akcija.


Mate Granic, hrvatski ministar inostranih poslova u doba kada se odigrala "Oluja", tvrdi u svojim memoarima, koji ce uskoro izaci iz stampe, da je ispitivano oko 3.000 ljudi. Nema zvanicnih podataka o tome koliko je njih tacno kaznjeno.


"Nema sumnje da su stvari otrgle kontroli posle operacije "Oluja", sto je ukaljalo inace briljantnu vojnu pobedu", pise Granic u svojoj knjizi.


Rasprava o ratnim zlocinima pocinjenim tokom 1995. godine je jos uvek nepopularna tema u Hrvatskoj – deset godina nakon sto su se oni dogodili.


Veliki deo stanovnistva, a pogotovo ratni veterani, cesto kvalifikuju pokusaje da se pokrene pitanje ovih ratnih zlocina kao "ocrnjivanje domovinskog rata".


Postoje, naravno, i oni koji prave razliku izmedju zlocina i sire vojne operacije, ukljucujuci poslanika u parlamentu Damira Kajina, jednog od prvih pojedinaca koji su javno progovorili o njima.


"Zlocini koji su se dogodili posle operacije "Oluja" su se dogodili i ne mozemo ih zanemariti, ali oni ne ponistavaju legitimnost vojne akcije", kaze on. "Te zlocine treba osuditi."


Znatno veci teret za Hrvatsku je haska optuznica protiv Gotovine, u kojoj se vojna operacija "Oluja" opisuje kao "zajednicki zlocinacki poduhvat".


U optuznici se navodi da je Gotovina, zajedno sa drugim pojedincima, ukljucujuci Ivana Cermaka, Mladena Markaca i pokojnog bivseg predsednika Franju Tudjmana, uzeo ucesca u zajednickom zlocinackom poduhvatu ciji je cilj bio da se srpsko stanovnistvo trajno nasilno ukloni iz oblasti Krajine.


Potom se kaze da je to ucinjeno kroz aktivnosti koje su podrazumevale pljacku, nanosenje stete i trajno unistavanje srpske imovine s ciljem da se zastrase i da se spreci povratak njihovim domovima.


Opis operacije "Oluja" kao zajednickog zlocinackog poduhvata duboko pogadja hrvatskog premijera Ivu Sanadera, cija je vlada to nazvala "potpuno neprihvatljivim".


Sanader, koji se zalaze za saradnju sa Haskim tribunalom kao jedinim nacinom da se ubrza pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji, morao je da savlada unutrasnji otpor grupa ratnih veterana i delova sopstvene stranke, Hrvatske demokratske zajednice, HDZ, u cijem je clanstvu puno tvrdokornih nacionalista.


Pravni strucnjaci, ukljucujuci profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu i socijalistickog poslanika u parlamentu, Iva Josipovica, brane operaciju "Oluja" kao legitimnu vojnu operaciju prema medjunarodnom pravu.


"Nema sumnje da je hrvatska strana pocinila ratne zlocine za vreme domovinskog rata i operacije "Oluja", a Haski tribunal ih je okvalifikovao kao ozbiljna krivicna dela", kaze Josipovic.


"Ali to se ne moze porediti sa srebrenickim masakrom u kome je ubijeno 8.000 ljudi, a to je nesto sto neki ljudi pokusavaju da urade".


Srbi koji su ostali u Hrvatskoj ne misle tako. "Nama smeta cinjenica da se srpske zrtve nikad ne spominju na proslavama kojima se obelezava operacija "Oluja" ", kaze Vojislav Stanimirovic, predsednik Samostalne demokratske srpske stranke, SDSS, i poslanik u hrvatskom Saboru.


"Oni koji proslavljaju taj dogadjaj pominju samo briljantnu i velicanstvenu pobedu, koju mi ne negiramo, ali tvrdimo da bi, zarad istine, trebalo takodje pomenuti srpske civilne zrtve".


Hrvatski parlament je trebalo da usvoji specijalnu deklaraciju o znacaju operacije "Oluja" neposredno uoci njene desetogodisnjice u kojoj bi ovu operaciju opisao kao "antiteroristicku akciju".


U radnoj verziji deklaracije se osudjuju svi pojedinacni zlocini koji su pocinjeni za vreme operacije "Oluja", ali se izrazava i zabrinutost zbog toga sto Haski tribunal kvalifikuje ovu operaciju kao zlocinacki poduhvat ciji je glavni cilj bio etnicko ciscenje.


Cini se da su vlasti sada odlucne u nameri da se bore protiv necega sto smatraju nepravicnim odnosom tribunala u Hagu prema operaciji "Oluja" u sudnici.


"Saopstenja i deklaracije nece razresiti nista", smatra jedan od zvanicnika ministarstva pravde. "Deklaracija [hrvatskog Sabora] bi mogla umiriti grupe u Hrvatskoj koje vredjaju kvalifikacije iznete u [Gotovininoj] haskoj optuznici, ali Hrvatska ima boljih nacina da resi ovaj problem. To cemo raspraviti na sudu".


Drago Hedl je saradnik IWPR-a.