Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

RATNI ZLOCINI I RUSKI OBRAZOVNI SISTEM

Sukob s Cecenima u Rusiji je doveo do otvaranja rasprave o ratu
By Chris Stephen

Kada je rijec o ratnim zlocinima, Rusija bi se s dobrim razlozima mogla smatrati ocem modernog zakonodavstva: njen car je 1899. sazvao Hasku mirovnu konferenciju, koja je okoncana jednim od kljucnih ugovora o ratnim zlocinima.


Sto godina kasnije, Rusija ponovo prednjaci - sada kao jedina drzava u kojoj je pravna regulacija ratnih zlocina obavezan predmet za sve buduce novinare.


I dok zapadni izvjestaci imaju tu srecu da o ratnim zlocinima nista ne znaju, Rusi su tom problematikom i te kako zaokupljeni. Svi koji se u okviru tecaja skoluju za novinarski posao o konfliktima, stjecu znanja o zakonima koji se ticu ratnih zlocina, o nacelima i konvencijama na kojima pociva ta grana prava.


Razlog je jednostavan: Cecenija. Taj rat, koji traje vec cetvrtu godinu, iscrpio je citavu jednu novinarsku generaciju. Povrh toga, u pitanju je i prvi rat u povijesti kojeg je Rusija sagledala kroz prizmu slobodne stampe.


Upravo je zahvaljujuci stampi otkriven i niz zlodjela, koje su pocinile obje strane - cecenski gospodari rata i jedinice ruske vojske.


Mediji su se prije svega usredotocili na nestale Cecene i na neselektivno bombardiranje grada Groznog. Brojne novinske i televizijske kuce proteklih su godina detaljno izvjestavale o jednom prilicno osjetljivom pitanju - sudjenju za ratne zlocine, na kojem je ruski pukovnik bio optuzen za otmicu, silovanje i ubojstvo jedne mlade Cecenke.


Sve to naislo je na kontroverzne reakcije. Ljudi ovdje ionako s pomijesanim osjecanjima gledaju na rat, pogotovo otkako su prikazani i video-snimci na kojima se moglo vidjeti kako cecenski vojni zapovjednici likvidiraju neke ruske zarobljenike, i kako ostale drze u visemjesecnom zatocenistvu.


Sve to posluzilo je kao povod da se postavi pitanje pravila vodjenja rata, pa i pitanje eventualnog krsenja nekih od tih pravila.


"Nas najveci problem trenutno je Cecenija", tvrdi Andrej Raskin (Andrei Raskin), profesor Moskovskog drzavnog sveucilista (inace vodece visokoobrazovne ustanove u Rusiji), covjek koji je osmislio tecaj o ratnim zlocinima. "Taj sukob je nas domaci sukob. Prije Cecenije, na teritoriji Rusije nije vodjen rat citavih pedeset godina."


Studenti njegovog fakulteta, kada ih sretnete na ulici, izgledaju onako kako svuda izgleda MTV-generacija - pa ipak, oni su kadri izdeklamirati citave odjeljke haskih i zenevskih propisa.


Akademci nisu zaokupljeni samo Cecenijom, nego i ostalim svjetskim problemima, a narocito zaljevskim sukobom.


Ono sto uznemirava Ruse kada je rijec o invaziji na Irak, - bez obzira na to koliko godina imaju - jest cinjenica da za nju nije postojalo odobrenje UN-a. Same UN mozda nisu pretjerano omiljene, ali po misljenju mnogih Rusa cinjenica da su one ovom prilikom bile ignorirane znaci da se svijet za citav jedan veliki korak priblizio anarhiji.


Otuda i entuzijazam, kojim je ovdje pracen svaki pokusaj ustanovljavanja osnovnih pravila medjunarodnog ponasanja.


"Iskreno govoreci, osnovna ideja bila bi da se sasvim zaustavi rat", kaze profesor Raskin. "Priznajemo da je tako nesto trenutno nemoguce. [Ali] neophodno je raditi na utvrdjivanju novih normi i nacela."


Ovaj profesor nije usamljen u svojim naporima. Ukoliko nisu zaokupljeni neposrednim izvjestavanjem o ratu televizijski programi u posljednje vrijeme organiziraju rasprave na kojima sudjeluju novinari, politicari i generali, a koje za temu imaju rat.


Te rasprave se onda sele i u fakultetske kafice. "Rat u Iraku ne vodi se na velikoj udaljenosti. Ljudi se ne osjecaju sigurnim", kaze studentica Ana Sargatova (Anna Shargatova). "Neophodne su nam upotrebljive informacije o tome kako se treba ponasati u konfliktnim situacijama."


Profesor Raskin ponosi se liberalnom tradicijom svog fakulteta: "Studenti zurnalistike razlikuju se od ostalih. To su studenti koji zele izmijenit svijet nabolje."


Rusija se, naprotiv, niposto ne istice svojim odnosom prema problemu ratnih zlocina. Ona doduse podrzava sud UN-a koji je osnovan u Hagu, ali u tom pogledu ne ispoljava nikakav entuzijazam. Potpisala je i Rimski ugovor o osnivanju Medjunarodnog kaznenog suda (MKS), ali ga tek treba ratificirati: a mozda to nece ni uciniti, sve dok joj se ne bude jamcilo da se pred tim sudom i sama nece naci zbog rata u Ceceniji.


Poseban problem za nastavnike predstavlja okolnost da postoji vise tisuca zainteresiranih studenata, ali malo novca. Ovdje vlada oskudica u udzbenicima. Jedva su nadjeni sponzori za prevodjenje i stampanje knjige "Ratni zlocini", americkih novinara Roja Gatmana (Roy Gutman) i Dejvida Rifa (David Reiff). Nekoliko tisuca primjeraka te knjige je rasprodano, pa je ona postala nedostupna studentima sveucilista koji su daleko od Moskve.


To je u isti mah i tuzno i ironicno. Na Zapadu postoji ogroman materijal o ratnim zlocinima i sve veci broj razlicitih sudova - ali gotovo nikakvo zanimanje.


U Rusiji, gdje postoji zelja da se o tome sazne sto vise - nema niceg od svega toga.


Ali, stvari se mijenjaju. Profesor Raskin vec uspostavlja veze s ostalim visokoskolskim ustanovama, a prije svega s Londonskim sveucilistem, u nadi da ce uslijediti ne samo razmjena informacija, nego i odredjeni zajednicki projekti.


Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.