Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

RASPRAVA O SUDJENJU VUKOVARSKOJ TROJCI

I Srbija i Hrvatska traze da im Haski tribunal prepusti sudjenje osobama optuzenim za ratne zlocine
By Goran Jungvirth

Pred Haskim su tribunalom ovoga tjedna saslusani argumenti vlada Srbije i Crne Gore (SCG) s jedne, odnosno Hrvatske s druge strane, o tome gdje bi trebalo biti odrzano sudjenje trojici Srba koji su optuzeni za masakr pocinjen nad vise stotina hrvatskih zarobljenika.


Haski su tuzioci, u skladu s “izlaznom strategijom” po kojoj svi procesi pred Tribunalom trebaju biti okoncani do 2008. godine, zatrazili da sudjenje ovim optuzenicima – takozvanoj “vukovarskoj trojci” – bude prepusteno lokalnom sudstvu, to jest drzavama nekadasnje Jugoslavije.


Medjutim, ovaj prijedlog posluzio je kao povod za zestoku politicku debatu izmedju dvaju zemalja, koje inace mukotrpno obnavljaju odnose koji su naruseni tokom ratnih godina.


Trojicu se bivsih oficira Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) – Miroslava Radica, Veselina Sljivancanina i Milu Mrksica – terete za masakr nad 264 Hrvata koji su se, u vrijeme kada su srpske snage u studenome/novembru 1991. zauzele hrvatski grad Vukovar, zatekli u tamosnjoj gradskoj bolnici.


Tuzilastvo navodi da su pripadnici JNA zarobljenike autobusima odvezli na obliznje poljoprivredno dobro Ovcara, gdje su pogubljenje izvrsili pripadnici srpske Teritorijalne obrane i paravojnih grupa. Medju zrtvama je bilo bolnickog osoblja, pacijenata i ratnih zarobljenika.


“Trojku” se tereti za nadziranje, okupljanje i transport zrtava; tvrdi se da su okrivljeni znali ili imali razloga znati sto ce se dogoditi. Sva trojica su optuzena kako na bazi osobne, tako i zapovjedne odgovornosti. Takodjer, sva trojica su izjavila da se ne osjecaju krivima.


Prema pravilu 11 bis Statuta Tribunala, slucajevi nizeg i srednjeg ranga mogu biti prepusteni lokalnim sudovima za ratne zlocine.


Suci ce, dakle, morati odluciti hoce li ovaj slucaj biti prepusten i kome bi ga Hag trebao prepustiti – SCG-u ili Hrvatskoj. Predlazuci sucima da postupak bude procesuiran na Balkanu, tuzioci su iznijeli argumente u prilog obaju zemalja, prepustajuci konacnu odluku o tome sudskom vijecu. (Vidi Dnevnik Tribunala br. 393, izdanje od 11. veljace/februara 2005., tekst Ane Uzelac – Jagma oko vukovarskog slucaja, http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_393_1_ser.txt.)


Nakon toga rukovodstva obaju zemalja su gotovo smjesta otpocela politicku borbu s ciljem dobijanja ovog slucaja.


I tako su ovoga tjedna pred posebnim raspravnim vijecem Haskog tribunala – koje je nadlezno za odlucivanje o prepustanju slucajeva lokalnim sudovima – suprotstavljene strane izlozile svoje argumente.


Predstavnici hrvatske vlade su pred sudom izjavili da sudjenje treba biti odrzano u njihovoj zemlji, jer su na njenoj teritoriji zlocini i pocinjeni. Srpski pak predstavnici tvrde da Srbija ima pravo suditi vlastitim gradjanima koji su uhapseni ili su se predali na njenoj teritoriji.


Srpska delegacija, na cijem se celu nalazio predsjedavajuci Savjeta za suradnju s Haskim tribunalom, Rasim Ljajic, iskoristila je saslusanje za iznosenje zamjerki na racun hrvatskog pravnog sistema, ukazujuci na izvjestan broj proceduralnih problema u namjeri da potkrepi svoju tvrdnju da “Hrvatska nije u stanju osigurati pravedno sudjenje”.


Srpski su se predstavnici takodjer pozvali i na izvjestaj Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OESS), posvecen hrvatskom pravosudju. U tom dokumentu se navode problemi koji su se pojavili prilikom ranijih sudjenja Srbima u Hrvatskoj, na temelju cega su onda predstavnici Beograda iznijeli tezu da – ukoliko se zeli pravicno sudjenje – “vukovarska trojka” ne bi smjela biti poslana u Hrvatsku.


Iz izjave u kojoj je hrvatska ministrica pravosudja, Vesna Skare Ozbolt, naglasila znacaj koji bi imalo prepustanje slucaja njenoj zemlji – tvrdeci da se radi o “najtezem zlocinu koji je uopce pocinjen na hrvatskoj teritoriji” – srpska strana pak izvlaci zakljucak da Hrvatska okrivljenima moze osigurati iskljucivo “politicko” sudjenje.


Odgovarajuci na ove argumente, predstavnik hrvatske vlade – profesor Pravnog fakulteta Zeljko Horvatic – pokusao je uvjeriti suce da izjavu ministrice pravosudja treba vidjeti iskljucivo kao pokusaj lobiranja za to da slucaj bude prepusten Hrvatskoj. Dodao je i da bi “u slucaju da ministrica . . . pokusa utjecati na tok sudjenja, drzavni tuzilac i protiv nje morao pokrenuti postupak”.


Predlazuci prosljedjivanje slucaja lokalnom sudstvu, tuzioci se nisu izjasnili o tome gdje bi sudjenje trebalo biti odrzano. Medjutim, nagovijestili su da bi prioritet trebalo da ima zemlja na cijoj su teritoriji zlocini pocinjeni, dodajuci da bi “pravda trebalo da bude zadovoljena na mjestu koje je najmanje udaljeno od zrtava” – u skladu s cim bi onda sudjenje trebalo da se odigra u Hrvatskoj.


Tokom rasprave, tuzilastvo je saopcilo kako srpske argumente – o tome da optuzenike treba vratiti u Srbiju zbog toga sto su tamo uhapseni ili su se predali – smatra neosnovanima.


“Optuzena osoba nema pravo odlucivanja o tome gdje ce se njemu ili njoj suditi”, rekla je pred sudom tuziteljica Suzan Somers (Susan Somers).


Medjutim, tuzilastvo je istaklo da se najvaznije pitanje, koje se u vezi s prepustanjem slucaja postavlja, tice sposobnosti zemlje kojoj ce slucaj biti prepusten da organizira pravedno i nepristrano sudjenje.


Srpski predstavnik je pak podsjetio sud na postupak koji je povodom zlocina na Ovcari u Beogradu vec pokrenut protiv 17 ljudi. Mnogima od njih sudi se kao neposrednim izvrsiocima masakra. Ljajic je izjavio da sama ta cinjenica dokazuje da je srpsko pravosudje sposobno za sudjenja po najvisim svjetskim standardima. Takodjer je ukazao i na mogucnost spajanja sudjenja, rekavsi da bi se time, uz zadovoljavanje najvisih pravnih standarda, “osiguralo i znacajno smanjenje troskova”.


No, tuzioci tvrde da bi sudjenje po osnovu zapovjedne odgovornosti za dogadjaje u Ovcari predstavljalo “snazan kontrast” sudjenjima nizeg ranga, koja se trenutno odvijaju u Beogradu.


Najzad, sami rodjaci zrtava masakra u Ovcari smatraju da je beogradski sudski postupak daleko od savrsenog. Stovise, oni ga opisuju kao farsu, s obzirom na navodnu neiskrenost izvjesnog broja svjedoka.


Srpska strana je napokon iznijela i tezu po kojoj bi prepustanje ovog sudjenja Beogradu bilo od velikog znacaja za “suocavanje javnosti s pocinjenim zlocinima”, tvrdeci da bi to bio i doprinos procesu pomirenja u regiji. Ljajic je dodao i da bi prepustanje slucaja Hrvatskoj “rezultiralo otporom srpske javnosti prema suradnji s Haskim tribunalom”.


Advokati obrane iznijeli su argumentaciju koja je bila umnogome slicna onoj koju je ponudila srpska vlada. Citirajuci posljednji izvjestaj misije OESS-a, oni su ukazali na to da je u medjuvremenu oko 500 Srba u Hrvatskoj bilo osudjeno u odsustvu, da su neki od svjedoka bili zastrasivani, pa i ubijani, te da su ta sudjenja odrzana pod krajnje neadekvatnim uvjetima.


Branilac Borivoje Borovic upozorio je da su u Hrvatskoj mnogi oficiri JNA osudjeni u odsustnosti. Izrazio je i bojazan da se na eventualnom sudjenju u Zagrebu ne bi pojavio nijedan svjedok obrane, posto bi vecina njih trebalo da budu bivse starjesine ili politicari koji su bili na vlasti u vrijeme kada je zlocin pocinjen.


Jedan od zastupnika srpske vlade, beogradski pravni ekspert Vladimir Djeric, tvrdi da u Hrvatskoj jos uvijek postoji oko tisucu tajnih optuznica protiv bivsih srpskih oficira.


Hrvatski predstavnik Horvatic rekao je pak da su navodi o toboznjim tajnim optuznicama neistiniti. Priznao je, ipak, da bi potencijalni svjedoci mogli odbiti da se pojave ukoliko su i sami vec osudjeni u odsustvu, ali je pred sudom iznio i uvjeravanja da bi takvi svjedoci bili sigurni.


Dakle, jos uvijek nije donesena nikakva odluka o mogucem prepustanju slucaja “vukovarske trojke”, koji bi se mogao ispostaviti i kao model za prepustanje najmanje osam dodatnih haskih procesa lokalnim sudovima, pri cemu bi potom – u cilju ubrzanja rada Tribunala – svakako trebala uslijediti i brojna druga preuzimanja.


Nakon rasprave, sudsko ce vijece odluciti hoce li i kome prepustiti slucaj. Zavrsna rijec predsjedavajuceg suca Alfonsa Orija (Alphons Orie) pokazuje da su suci svjesni tezine odluke koju trebaju donijeti.


Sudac Ori je, naime, rekao da sud shvaca da bi, ukoliko bude odluceno da se sudjenje odrzi u Srbiji, zrtve i njihovi rodjaci “mogli pomisliti da ce se premalo voditi racuna o njihovim interesima”, dok bi pak, ukoliko proces bude prepusten Hrvatskoj, “osumnjiceni mogli steci utisak da se njihova prava ne postuju”.


Teorijski govoreci, suci bi takodjer mogle odluciti da slucaj ne treba prepustiti nikome, odnosno da proces treba i dovrsiti u Hagu.


Goran Jungvirth je suradnik IWPR-a iz Zagreba.