Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Prvi nastup Milosevicevih branilaca

Advokati koje je Tribunal dodijelio okrivljenom cine sve kako bi, u mjeri u kojoj je to uopce moguce, poboljsali njegov polozaj
By Ana Uzelac

Bivsi jugoslavenski predsjednik Slobodan Milosevic ovog se tjedna ozlojedjeno povukao u drugi plan: dvoje britanskih advokata, koji ga protiv njegove volje zastupaju u sudskom procesu pred Tribunalom, ispitali su prve svjedoke.


Tako su Stiven Kej (Steven Kay) i Dzilijen Higins (Gillian Higgins) otpoceli dokazni postupak obrane na najvecem sudjenju za ratne zlocine organiziranom nakon Drugog svjetskog rata, a da pritom nisu raspolagali gotovo nicim izuzev popisa svjedoka sto ga je prije nekoliko mjeseci Milosevic podnio.


Kej je izjavio da je Milosevic u vise navrata odbio sastati se s dodijeljenim mu advokatima, uslijed cega su izostala i odgovarajuce upute u vezi sa strategijom obrane i nacinom na koji treba ispitivati svjedoke.


Advokati su saopcili kako su ipak nastojali da – na osnovu optuzenikove uvodne rijeci, nacina na koji je okrivljeni unakrsno ispitivao svjedoke optuzbe, kao i popisa svjedoka koji je podnio – rekonstruirajuu koncepciju obrane kakvu bi on zelio, te da sada zapravo cine samo ono sto bi, prema njihovoj procjeni, cinio i sam Milosevic.


U skladu s tim, advokati su – polazeci od stavova koje je proslog tjedna u sudnici iznio Milosevic – zatrazili i u medjuvremenu dobili odobrenje za pokretanje pomalo bizarnog zalbenog postupka protiv odluke o njihovom vlastitom imenovanju.


Cini se da su prvi svjedoci koji su se ovog tjedna pojavili pred sudom prihvatili strategiju politizacije obrane, o kojoj su promatraci prethodno govorili kao o najvjerojatnijoj taktici za koju ce se bivsi jugoslavenski predsjednik opredijeliti.


Milosevic je, naime, najavio kako namjerava pokazat da odgovornost za raspad zemlje snose zapadne zemlje, sto je uvjerenje koje izgleda s njim dijele i ovotjedni svjedoci.


Usprkos tome, potkraj tjedna su branioci objavili da imaju “problema sa svjedocima”, posto su dvojica koji su bili predvidjeni za sljedeci tjedan odbila svjedociti, pri cemu su takvu odluku pokusali opravdati odlukom sudskog vijeca da se optuzeniku branilac dodijeli mimo njegove volje.


Nakon toga je predsjedavajuci sudac – Patrik Robinson (Patrick Robinson) s Jamajke – upozorio Milosevica da ce on osobno, kao okrivljena osoba, “biti odgovorna” ukoliko, zbog njegovog odbijanja da suradjuje s advokatima, pred sudom ne budu izneseni dokazi koji mu idu u prilog.


Kao prvi svjedok obrane ovog se tjedna pojavila Miloseviceva nekadasnja pravna savjetnica i profesorica beogradskog Pravnog fakulteta Smilja Avramov, koja je u vrijeme dok je optuzeni bio na vlasti u vise navrata bila i njegov pregovarac. U potonjem je svojstvu sudjelovala i na pregovorima koji su s predstavnicima bivsih jugoslavenskih republika i Evropske Unije vodjeni neposredno uoci, ali i nakon raspada Jugoslavije.


Nazivajuci Milosevica “mirotvorcem”, svjedokinja je izjavila da, barem u vrijeme onih pregovora na kojima je ona sudjelovala, nije postojao nikakav Milosevicev plan rasturanja Jugoslavije. “Naprotiv”, rekla je ona, “on je bio opsjednut njenim ocuvanjem” – cak i nakon sto su dvije zapadne republike, Slovenija i Hrvatska, proglasile nezavisnost.


“Nikada nije bio u stanju ni zamisliti bilo sto drugo osim Jugoslavije”, rekla je ona, da bi kasnije ipak potvrdila kako je Milosevic pristao priznati Sloveniju i Hrvatsku – pod uvjetom da Srbi iz Hrvatske dobiju “pravo na ostanak u Jugoslaviji”.


Pokusavajuci opovrgnuti navode optuzbe da je Milosevic zapravo nastojao stvoriti “Veliku Srbiju”, Avramova je priznala da je po njegovom misljenju pristajanje na nezavisnost spomenutih republika za sobom nuzno povlacilo i promjenu granica.


“Platforma [njenog pregovarackog tima] bila je da pregovaramo, ali da pitanje granica ostane otvoreno”, rekla je ona.


Svjedokinja je takodjer pokusala pobiti tezu po kojoj je Milosevic imao presudan utjecaj na srpska politicka rukovodstva u Bosni i Hrvatskoj. Ona je bivseg lidera hrvatskih Srba Milana Babica opisala kao “ekstravagantnu i samouvjerenu osobu” koja je odbijala sve ponude tadasnjeg predsjednika Jugoslavije. Babica je inace Haski tribunal vec proglasio krivim za zlocine koji su na teritoriji pod kontrolom Srba pocinjeni nad Hrvatima u vrijeme dok se on nalazio na vlasti.


Jos je manji – po misljenju Avramove – bio Milosevicev utjecaj na bosanske Srbe.


Njihov lider Radovan Karadzic – jedan od najtrazenijih haskih bjegunaca – bio je, prema rijecima svjedokinje, “veliki intelektualac s ogromnim moralnim autoritetom”, te je medju bosanskim Srbima, koji su ga smatrali ravnim Milosevicu, predstavljao “vlast iznad svih drugih”.


Svjedokinja je priznala da se Karadzic pred kraj rata povukao, prepustivsi Milosevicu da na dejtonskim pregovorima zastupa i bosanske Srbe. Napomenula je da je potonji bjegunac to ucinio “teska srca”.


Pitanje prirode odnosa koji su vladali izmedju Milosevica s jedne, i rukovodstva bosanskih Srba s druge strane, predstavlja i samu srz najteze optuzbe s kojom se okrivljeni suocava – genocida u Bosni.


Protiv bivseg jugoslavenskog predsjednika podignute su tri optuznice, koje se redom odnose na nedjela pocinjena u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Radi se o ukupno 66 optuzbi za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid.


Kao sljedeci svjedok obrane pojavio se ovog tjedna Dzejms Dzatras (James Jatras), bivsi vanjskopoliticki analiticar Republikanske stranke pri americkom Senatu i autor nekoliko izvjestaja u kojima se opisuju razliciti aspekti politike Sjedinjenih Drzava prema bivsoj Jugoslaviji.


Dzatras je priznao kako je sve sto je sudu u prilici ponuditi zapravo “misljenje jednog analiticara”, posto su njegovi izvjestaji i analize pocivali gotovo iskljucivo na javno dostupnim izvorima.


Najveci dio njegovog svjedocenja bio je posvecen pitanju dopremanja iranskog oruzja u Bosnu. To pitanje je dospjelo u srediste paznje javnosti nakon sto je u americkoj stampi bila objavljena informacija da su tokom rata u Bosnu preko Hrvatske – usprkos tadasnjem embargu Ujedinjenih naroda – pristizali kontigenti iranskog oruzja.


Nakon intenzivne rasprave, americki je Kongres ipak dopustio nastavak tih isporuka, a protiv onih koji su sudjelovali u citavoj operaciji nisu bile poduzete nikakve mjere.


Tokom ovotjednog saslusanja pred Tribunalom ponovo se raspravljalo o svemu tome, pri cemu se pokazalo da obrana zapravo ne raspolaze nikakvim novim dokazima.


Dzatras je insistirao da su i demokrati i republikanci svojevremeno zatvarali oci pred nespornim utjecajem islamskih zemalja na Bosnu, kao i pred necim sto je u jednom od svojih izvjestaja sam svjedok nazvao “radikalno islamskom prirodom sarajevskog rezima”.


Dzatras je govorio i kako mu je, na temelju kontakata koje je imao u Senatu tokom ljeta 1998., “kao analiticaru” postalo sasvim “jasno” da je americka administracija pod vodstvom tadasnjeg predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton), punih sest mjeseci prije no sto je NATO-bombardiranje pocelo, “unaprijed isplanirala napad na Srbiju”, te da je u medjuvremenu samo cekala pravi izgovor za tu operaciju.


“Saznao sam iz povjerljivih i pouzdanih izvora, od jednog visokog americkog duznosnika, kako su, tokom pregovora [o buducnosti Kosova] u Rambujeu, SAD ´namjerno postavile letvicu previsoko za srpsku delegaciju. Njima je potrebno nekakvo bombardiranje, pa ce ga i prirediti´”, naveo je Dzatras.


Obrana medjutim nije ponudila nikakve konkretnije dokaze da je americka politika zaista bila takva. No i nezavisno od toga, ostaje nejasno kakve bi veze svi ti podaci mogli imati s Milosevicevim slucajem, imajuci u vidu da se njemu ipak pripisuje zapovjedna odgovornost za niz zlocina koje su nad albanskim civilima na Kosovu – a nakon sto je bombardiranje pocelo – pocinile jugoslavenske snage.


Tokom poduzeg unakrsnog ispitivanja, optuzba je prvo nastojala istaci okolnost da svjedok nije ponudio nikakve cinjenice kojima bi potkrijepio tvrdnje, da bi potom iznijla i odredjene rezerve prema njegovom analitickom radu, ukazujuci na Dzatrasovu povezanost s predstavnicima anti-islamske struje unutar grcke pravoslavne zajednice u SAD-u.


Tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) pozvao se na teoloski esej koji je Dzatras objavio u jednoj americkoj publikaciji grckih pravoslavaca, a u kojem je Islam nazvao “dzinovskom masinom za ubijanje krscana”.


Nakon sto je zatrazio da se i on obrati sudu, Milosevic je advokate koji su mu dodijeljeni napao zbog toga sto su citavi tjedan “potrosili” na svega dva svjedoka. Na njegovom se popisu inace nalazi 1.631 svjedok, dok dokazni postupak obrane ne smije trajati duze od 150 radnih dana.


S izvjesnim ogorcenjem, pokazujuci i prve znake nervoze, Kej je pokusao “pojasniti stvar”, ukazujuci da je i Milosevic planirao prvog tjedna ispitati ukupno tri svjedoka. Buduci da se jedan od njih odbio pojaviti, branilac je, kako kaze, ipak postivao onaj raspored koji je nacinio njegov klijent.


Tokom trajanja ovotjednih saslusanja, Milosevic je koristio svaku priliku da optuzi Tribunal sto ga je lisio prava da se samostalno brani, kao i da napadne branioce koji su mu dodijeljeni.


“Oteli ste mi pravo da se branim i prepustili me ovom gospodinu Keju, koji nije moj zastupnik. On zastupa vas”, rekao je Milosevic vec prvog dana, prije no sto mu je predsjedavajuci sudac iskljucio mikrofon.


“Gospodine Milosevicu, necu Vam dozvoliti da stalno govorite jedno te isto”, upozorio ga je Patrik Robinson. Usprkos tome, slicnih optuzenikovih upadica bilo je i kasnije, pa se cini da ce one u ovoj fazi postati neodvojivi dio procesa.


Sudije bi Milosevicu povremeno pruzale priliku da se obrati vijecu, a on bi pak svaku od njih iskoristio da branioce optuzi za “razvodnjavanje” svoje obrane, “tracenje vremena” i “postavljanje pogresnih pitanja”. Potom bi se pokusao vratiti na raspravu o pravu na samostalnu obranu, a to bi se zavrsilo tako sto bi mu predsjedavajuci iskljucio mikrofon.


Sud je odluku o dodijeljivanju advokata bivsem jugoslavenskom predsjedniku donio nakon sto je ovog ljeta, zbog zdravstvenih problema optuzenog, prakticno doslo do zastoja sudskog procesa.


Ali, iako je sudsko vijece procijenilo da Milosevic vise nije u stanju braniti se samostalno, sud mu i dalje dozvoljava sudjelovanje u vlastitoj obrani, i to tako sto ce pomagati braniocima u pripremanju svjedoka; dopusteno mu je i da ih (nakon sto to ucine njegovi advokati) osobno ispituje.


Milosevic je medjutim odbio obje ponudjene mogucnosti i u skladu s tom odlukom se i ponasao na ovotjednim saslusanjima.


Kej je pak 10. rujna/septembra saopcio da su jos dvojica svjedoka, cija su svjedocenja bila predvidjena za naredni tjedan, u medjuvrmenu odbila pojaviti se pred Tribunalom. Radi se o neimenovanom kanadskom znanstveniku i bivsem sovjetskom premijeru Nikolaju Rizkovu (Nikolay Ryzhkov). Potonji se, obrazlazuci svoje odustajanje, javno pozvao na dodijeljivanje advokata optuzenom. A barem jedan od spomenute dvojice je, kako tvrdi Kej, od svoje prvobitne namjere da svjedoci odustao nakon sto je obavio telefonski razgovor s Milosevicem.


To je podstaklo sudsko vijece da ostro upozori Milosevica da ce on sam biti odgovoran za sprijecavanje iznosenja dokaza.


Takodjer, predsjedavajuci sudac je optuzenog jos jednom podsjetio da je njegovo sudjelovanje u procesu zapravo pozeljno. Pa ipak: “Ukoliko ta mogucnost ne bude iskoristena, sudjenje ce se nastaviti, i nitko nece moci kazati kako nije pravedno”, upozorio je on.


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.