Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Problemi sa zubima u bosanskim sudovima

Novoformirano nacionalno Vijece za ratne zlocine trebalo bi razmotriti mnoga pitanja, ali ipak nece moci utjecati i na tok onih sudjenja koja su vec pocela pred lokalnim sudovima
By IWPR ICTY

Na jednom od sudjenja za ratne zlocine u Sarajevu, tuzilac se – poslije beskonacnog natezanja – najzad okrenuo ka okrivljenom i upitao ga: “Hocete li, molim vas, pokazati svoje zube predsjedavajucem sucu?”


Sudnica se ispunila tisinom, posto su i suci i advokati pokusali razmislti kako bi trebalo odgovoriti na taj neobican zahtjev.


Radilo se o sudjenju Vladimiru Pusari, bosanskom Srbinu koji je optuzen za ratne zlocine pocinjene u lipnju/junu 1992., nakon sto je odredjeni broj civila bio protiuzakonito pritvoren u sportskom centru u Hadzicima (predgradje Sarajeva).


Zahtev da Pusara pokaze zube javio se u kontekstu svjedocenja jednog zasticenog svjedoka. U pitanju je bila zenska osoba koja je tvrdila da je i ona bila medju onima koje je optuzeni pritvorio.


Nekoliko minuta prije no sto ce uslijediti spomenuti zahtjev, ona je pokusala utvrditi Pusarin identitet i potvrdi da se pocinilac nalazi u sudnici.


“Opsovao me je i rekao kako bi sve Muslimane trebalo pobiti. Bio je toliko bijesan da su mu se videli svi zubi. Jos uvijek ih se sjecam – bili su tako veliki, tako bijeli i jaki”, rekla je ona.


Oporavljajuci se od soka, Pusarin je branilac skocio s mjesta na kojem je siedio i uzviknuo: “Moj klijent nece pokazivati zube! To je najsmjesniji zahtjev za koji sam cuo!”


Uslijedila je rasprava izmedju advokata i tuzioca koja je bila toliko burna da se cinilo da bi jedan od njih na kraju mogao dozivjeti i zivcani slom.


Nekome tko sudjenje Promatra sa strane, ovakva bi ostrascenost mogla izgledati prilicno sumnjivo.


Nije li tuzilac Musliman koji se ne trudi toliko dobiti doticni slucaj, koliko ispraviti sve nepravde koje su tokom bosanskog rata pocinjene muslimanskim zrtvama? I nije li Pusarin advokat zapravo Srbin, koji ne brani samo svog klijenta, nego sve bosanske Srbe i njihov interes?


Konacno, ali najvaznije od svega: ne predstavlja li ovaj incident uistinu savrsen primjer za to koliko je tesko organizirati posteno, nepristrasno sudjenje u Bosni?


Takva pitanja sve vise dobijaju na znacaju otkako je Haski tribunal stupio u sestu godinu svog postojanja. U sklopu svoje “izlazne strategije”, Medjunarodni sud je dozvolio da sudski postupci protiv nize rangiranih osoba osumnjicenih za ratne zlocine budu prepustani lokalnim sudovima u bivsoj Jugoslaviji, pa i u Bosni.


Ali, je li Bosna zaista sposobna obaviti sudjenja za ratne zlocine na vlastitoj teritoriji?


Zakljucci, koji se mogu izvuci nakon opisanog incidenta u slucaju Pusara, ipak ostavljaju izvjestan prostor za nadu. Naime, tuzilac je – usprkos tome sto se cinilo da silno zudi da Pusaru posalje u zatvor zbog zlostavljanja muslimanskih civila – bio zapravo Srbin. A advokat, koji je tako odlucno branio interes svog klijenta i njegovo pravo na privatnost, bio je po nacionalnosti – Musliman.


Prema podacima misije OESS-a za Bosnu, do sada su u toj republici pokrenuta ukupno 93 sudska procesa za ratne zlocine, pri cemu se ogromna vecina odvija u Federaciji, odnosno muslimansko-hrvatskom entitetu. Od toga su 62 procesa jos uvijek u toku, dok je ostatak okoncan osudom ili oslobadjanjem. Osumnjicene osobe koja su izvedene pred sud pripadale su svim trima etnickim grupama.


Sva sudjenja za ratne zlocine koja su do sada odrzana u Bosni odvijala su se po takozvanim Rimskim pravilima o putu, potpisanim pola godine nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Spomenutim dokumentom propisano je da Haski tribunal mora razmotriti svaki takav slucaj i da tek nakon toga lokalnim vlastima biva dopusteno optuziti ili uhapsiti osobu za koju se sumnja da je pocinila ratni zlocin.


Haski tuzioci su u Bosni do sada razmotrili i odobrili vise od 600 optuznica za ratne zlocine. Vecina ih je podignuta u Federaciji, a tek neznatan broj u entitetu bosanskih Srba, odnosno Republici Srpskoj (RS).


Predstavnici Tribunala tvrde da su iznenadjeni i razocarani sto je tek nesto manje od 10 posto tih slucajeva u medjuvremenu i procesuirano.


Izvori bliski sarajevskoj vladi potvrdili su da se mnogi optuzenici fizicki nalaze izvan domasaja sarajevskih vlasti – jer se kriju u drugim dijelovima republike, ili izvan granica Bosne. Ali, neki drugi predstavnici Tribunala insistiraju da ipak postoji jos mnogo osumnjicenih koje bi vlasti mogle uhvatiti i izvesti pred sud.


Jos jedan razlog za pesimizam jeste i sto je u prilicnom broju slucajeva ishod sudjenja izgleda umnogome zavisio od nacionalne pripadnosti sudca i optuzenog: “Ukoliko su iste nacionalnosti, kazna ce biti blaza. Ukoliko su razlicite nacionalnosti, kazna ce biti teza”, rekao nam je jedan predstavnik Tribunala.


Pa ipak, nedavno se izvjestan broj vodecih medjunarodnih organizacija za zastitu ljudskih prava pohvalno izjasnio o nacinu na koji su neka sudjenja bila izvedena u Federaciji.


U dokumentu posvecenom sudjenju zapovjedniku bosanskih Hrvata, Dominiku Ilijasevicu – koje je odrzano pred kantonalnim sudom u Zenici – predstavnici Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch) naveli su “odsustvo etnicke pristrasnosti tokom procesa i posten postupak prema optuzenom” kao pozitivna dostignuca.


S druge strane, direktor vanjskog programa Tribunala, Lajam Mekdoval (Liam McDowall), upozorava: “Bez obzira na mjeru dostojanstvenosti sudjenja, u javnosti jos uvijek postoji utisak da su ona pristrasna.” On takodjer istice i da lokalni sudovi ponekad nisu imuni na pritiske kantonalnih ili okruznih vlasti.


Zbog takve je zabrinutosti napokon i osnovano Veijce za ratne zlocine, odnosno sud koji ce funkcionirati na drzavnom nivou, i u kojem ce u prvo vrijeme, zajedno s lokalnim sucima, biti angazirani i suci iz inozemstva.


U institucionalnom smislu, Vijece ce u stvari biti dio Drzavnog suda Bosne i Hercegovine, a s radom bi trebalo poseti do kraja godine. Nakon toga to ce postati jedini sud kojem ce Hag ubuduce prepustati slucajeve – izjavio je Mekdoval za IWPR.


Osim sto ce preuzimati optuznice koje mu prepusti Haski sud, ono ce takodjer procesuirati i izvjestan broj slucajeva na kojima su tuzioci Tribunala radili a da to nije rezultiralo optuznicama. Takodjer ce biti ovlasceno i za sudjenja po optuznicama pristiglim iz Bosne.


Predstavnici Haga tvrde da ce izmedju sest i 15 postupaka protiv osoba koje je Tribunal vec optuzio biti prepusteno Vijecu za ratne zlocine, te da ce to mozda biti ucinjeno vec do kraja godine.


Medjutim, na sudjenjima koja su u medjuvremenu pocela pred lokalnim sudovima u Bosni i dalje ce se pojavljivati veliki broj problema – slaba priprema slucaja, odsustvo efikasnog sistema za zastitu svjedoka, kao i nejasna pravila suradnje s Hagom.


Postojanje tih problema bilo je vise nego upadljivo na sudjenju Samiru Bejticu, bosanskom Muslimanu koji je optuzen za niz ubojstava pocinjenih u selu Kazani (okolina Sarajeva).


Jedno svjedocenje, koje se odigralo tokom ozujka/marta, pokazalo je kako – ukoliko ne postoji odgovarajuca zastita od zastrasivanja –procesu moze biti nacinjena velika steta.


Radilo se o iskazu vojnika bosanske vojske koji je bio ocevidac jednog od ubojstava. On je pred sudom izjavio kako je vidio Bejticevog staresinu kako “nesto” radi, ali je – kada su advokati od njega zatrazili da objasni sto je video – rekao da se nije usudio gledati.


Prilikom pojavljivanja na sudu, svjedok je i dalje ostavljao utisak uplasene osobe.


Pitanje je bi li bosanski sudac ili tuzilac moli uciniti ista kako bi ohrabrili svjedoka da saopci istinu.


“Tuzilac moze optuziti svjedoka sto je lagao u sudu, ali to se nikada nije desilo”, izjavio je Oleg Cavka, portparol sarajevskog kantonalnog suda. “Cak i kada tuzioci znaju da njihov svjedok povremeno ne govori istinu i da ce im zbog toga slucaj propasti, oni postuju cinjenicu da je taj svjedok uplasen i da mu drzavni duznosnici ne mogu pruziti adekvatnu zastitu.”


Bosna trenutno ne raspolaze efikasnim programom zastite svjedoka. Prema vazecim zakonima, osoba koja otkrije identitet zastcenog svjedoka ne moze biti kaznjena, uslijed cega veliki broj svjedoka i ne pokusava dobiti takav status.


U svom izvjestaju o sudjenjima za ratne zlocine u Bosni, objavljenom jesenas, organizacija “Amnesty International” tvrdi da se “izvjestaji o uznemiravanju svjedoka i njihovom zastrasivanju pojavljuju tokom gotovo svih sudjenja za ratne zlocine koja su do sada odrzana, i cesto za posljedicu imaju obaranje optuznice ili znacajnu redukciju dokaza uslijed izmjene ili opoziva ranijih izjava”.


Tek sada se poduzimaju i neke mjere za nadilazenej tog problema.


Bivsi koordinator programa Haskog tribunala za Bosnu, Refik Hodzic, izjavio je: “Haski tribunal je, kada je o tome rijec, potpuno jasan: nijedan slucaj nece biti prepusten nacionalnim sudovima sve dok na snagu ne bude stupio i efikasan program zastite svjedoka.”


Promatraci se nadaju da ce novi zakon o drzavnoj Agenciji za informiranje i zastitu (SIPA) omoguciti uspostavljanje i takvog jednog programa. A kada taj zakon bude usvojen, spomenuta agencija – koja vec postoji – bit ce u stanju zastititi svjedoke, preseliti ih, pa im – ukoliko je to neophodno – izmijeniti i identitet. Koliko efikasno moze biti preseljenje unutar tako male zemlje, s oko cetiri milijuna stanovnika – koja je, uz sve to, jos i podijeljena po etnickom principu – drugo je pitanje, ali za sada nema dovoljno novca za preseljenja izvan granica Bosne.


Sljedeca prepreka koja stoji na putu postenom sudjenju jeste losa priprema dokaznog postupka optuzbe. Mnogi tuzioci imaju vrlo malo ili nimalo iskustva s procesima za ratne zlocine. Od cetvorice sudaca, koliko ih je pred sarajevskim kantonalnim sudom u takvim postupcima trenutno angazirano, samo je jedan vec sudjelovao na sudjenjima te vrste.


“Lokalni tuzioci imaju teorijsko znanje, ali im nedostaje iskustvo”, izjavio je Hodzic.


Novi Zakon o krivicnom postupku, koji je na snagu stupio u kolovozu/augustu 2003., odgovornost za dokazivanje optuzbi pripisuje iskljucivo tuziocima, tako da oni ne mogu – kao ranije – racunati na podrsku sudaca. Ali, predstavnici medjunarodne zajednice koji nadgledaju sudjenja tvrde da se suci jos uvijek nisu prilagodili izmijenjenim pravilima.


Trece sudjenje, koje je u Sarajevu takodjer odrzano u ozujku/martu, donijelo je sasvim drugacije probleme, ovoga puta mnogo prakticnije prirode.


Rijec je o postupku koji se vodi protiv bosanskog Srbina Ostoje Sanda, optuzenog za ratne zlocine (pored ostalog i za ubojstvo), a u kojem problem nije nastao zbog strategije optuzbe ili obrane, vec zbog brzine kojom su advokati govorili.


Iskaz jednog od svjedoka optuzbe, koji je tvrdio da je optuzenik ubio njegovog ranjenog oca, u vise je navrata prekinula predsjedavajuca sutkinja Aleksandra Martinovic.


Ona je bila toliko iznervirana da je u jednom trenutku podigla glas na obojicu advokata, upozoravajuci ih da ce ih smijeniti ukoliko nastave ispitivati svjedoka tom brzinom.


Ona u stvari nije bila uznemirena ispitivanjem, vec je njeno uzbudjenje bilo posljedica cinjenice da u vecini bosanskih sudnica jos uvijek nije instaliran sistem za snimanje, tako da svaka izgovorena rijec mora biti i otkucana. A prema novom zakonu, sve sto se desava u sudu mora uci u zapisnik.


Imajuci u vidu sve navedene probleme, postavlja se pitanje: je li Bosna uopce sposobna suditi za ratne zlocine?


U Sarajevu, Refik Hodzic slijeze ramenima. “Spremni ili ne, nemamo mnogo izbora – zar ne?”


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a iz Haga. Merdijana Sadovic je suradnica IWPR-a iz Sarajeva.