PRLIĆ I OSTALI UPISANI U POVIJEST TRIBUNALA
Uslijed sukoba između predraspravnog suca i tužilaštva, statusna je konferencija oborila sve rekorde.
PRLIĆ I OSTALI UPISANI U POVIJEST TRIBUNALA
Uslijed sukoba između predraspravnog suca i tužilaštva, statusna je konferencija oborila sve rekorde.
Iako pripreme za suđenje šestorici političkih i vojnih rukovodilaca bosanskih Hrvata još uvijek traju, taj slučaj je već ušao u povijest – zbog najduže statusne konferencije koja je ikada održana pred Tribunalom i koja je trajala oko četiri sata.
Uzrok tome bilo je neslaganje predraspravnog suca Žan-Kloda Antoanetija (Jean-Claude Antoanetti) i tužilaštva oko oblika i izgleda predraspravnog podneska. U potonjem je, na 242 kucane stranice, tužilaštvo najavilo oko 9.500 dokumenata i oko 400 svjedoka.
Krajem prošle godine, sudac je zatražio da tužilaštva osigura dodatne informacije o povezanosti svih elemenata dokaznog materijala i optužnice. Ali, potkraj prošlog mjeseca, tužilaštvo je objavilo da takav nalog „u suštini nadilazi“ uobičajene zahtjeve, te da će njegovo izvršavanje potrajati sve do polovine listopada/oktobra 2006.
Međutim, na samoj statusnoj konferenciji postignut je kompromis, tako da će suđenje vjerojatno moći početi 25. travnja/aprila ove godine.
Šestorica bosanskih Hrvata – Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – nekadašnji su politički i vojni lideri takozvane „Herceg-Bosne“. Tereti ih se po 26 točaka za ratne zločine – zbog protjerivanja i ubijanja Muslimana u Bosni i Hercegovini tokom hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji je izbio 1993.
Optužnica okrivljene tereti za sudjelovanje u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se politički i vojno počine, trajno uklone i etnički očiste bosanski Muslimani i drugi ne-Hrvati“ iz onih dijelova Bosne koji su proglašeni Herceg-Bosnom, te da se „ta područja pripoje ’Velikoj Hrvatskoj’“.
Zajednički zločinački poduhvat, nastavlja se u optužnici, sastojao se u „prekrajanju političke i etničke mape tih područja kako bi ona postala pretežno hrvatska, kako politički, tako i demografski“.
Okrivljene se tereti za primjenu „sile, straha ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i hapšenja, prisilnog raseljavanja i deportacije, prisvajanja i uništavanja imovine, kao i drugih sredstava“ za postizanje navedenih ciljeva.
Međutim, jedan od razloga zbog kojih sudac Antoaneti kritizira tužilaštvo jeste i taj što se na osnovu važećeg predraspravnog podneska – iako je on već dva puta dorađivan – ne vidi koji dokazi potkrepljuju spomenute navode.
Sudac je tužioca Keneta Skota (Keneth Scott) upozorio na to da je njegov zadatak dokazati postojanje zajedničkog zločinačkog poduhvata i pokazati kako će ga svjedoci ilustrirati. „Kada čitam vaš predraspravni podnesak, ne vidim ništa od toga. Ni u nagovještaju“, obrazložio je on.
Sudac je objasnio i kako je optužnicu potvrdio u ožujku/martu 2004., ali tek pošto se uspio probiti kroz „dva prostorna metra“ dokumentacije koju je priložilo tužilaštvo. „U velikom smo problemu“, rekao je on, „ukoliko tužilac, ni osam godina nakon što je započeo istragu, nije u stanju reći koji je dokument povezan s kojim svjedokom.
Sudac Antoaneti je tužilaštvo upozorio i na to da – u težnji ka miru, pravdi i pomirenju na području bivše Jugoslavije – „istina može biti ustanovljena tek kada se iznesu dokazi, i kada se saslušaju svjedoci“.
Sudačku zabrinutost zbog mogućnosti da se svi utope u moru dokumenata dodatno pojačava i procjena da će suđenje, budući da se radi o izuzetno složenom procesu, potrajati barem dvije godine. Sva suđenja koja se odvijaju pred Tribunalom trebala bi biti okončana do 2008., a žalbeni postupci do 2010.
U pokušaju da obrani način na koji je tužilaštvo postupilo pri sastavljanju predraspravnog podneska, Skot je rekao da je dotična optužnica najkompliciranija od svih koje su do sada podnesena pred Tribunalom.
Sudac se suglasio s tom ocjenom, ali je i dodao kako sebe ne smatra presuditeljem koji smije dozvoliti da jedna od strana drugu zatrpa dokumentima koji ne mogu biti osporeni.
Skot je pak izrazio neslaganje s ovakvim stavom, ističući kako je ured tužilaštva pravovremeno podnio sve što se u redovnoj praksi Tribunala obično potražuje. On je suca optužio da je „izmijenio pravila igre u posljednjem trenutku“ tako što je zatražio podrobniji predraspravni podnesak.
U zaključku, Skot je saopćio kako je tužilaštvo spremno suđenje započeti na temelju onoga što je već pripremilo.
Sudac Antoaneti odbacio je tezu da je promijenio pravila. Objašnjavajući kako je bio prinuđen razjasniti neke stvari prije početka suđenja, on je priznao da postoji realan problem nedostatka vremena i sredstava koji tužilaštvu stoje na raspolaganju za ispunjavanje spomenutih zahtjeva.
Na kraju je taj problem riješen kompromisom, jer je sudac saopćio da će pismanim putem od tužioca zatražiti da ga detaljno obavijesti samo o prirodi veze koja postoji između dokumenata i prvih nekoliko svjedoka.
Na kritike koje je na račun tužioca iznio sudac nadovezuju se i one koje je iznijela obrana. Branioci su, naime, istakli da su problemi koji se tiču „mora dokumenata“ uzrokovani praksom Tribunala da prvo podiže optužnice, a da tek potom slijedi višegodišnje pribavljanje dokaza.
Prlićev advokat Mihael Karnavas (Michael Karnavas) zatražio je od sudaca da nastave s pritiskom na tužioca kako bi optužnica bila što jasnija, čime bi se i braniocima omogućilo da adekvatno odgovore na navode iz nje.
Pravna zastupnica Bruna Stojića, Senka Nožica, konstatirala je kako tužilac nije ispunio sučev zahtjev da pojasni i potkrijepi optužnicu, već da je – umjesto toga – nastojao otežati rad obrane.
Budući da nije uspjela od tužioca izmamiti podrobnije obrazloženje optužnice, obrana – po riječima advokatice Milivoja Petkovića, Vesne Alburić – „smatra da je imala sreću što ste baš vi [Antoneti] sudac, pošto razumijete [problem].“
Svi su branioci podržali suca u njegovom stavu da su, kako bi se što bolje odgovorilo na navode iz optužnice, neophodni podrobniji podaci o tome što povezuje 399 svjedoka optužbe sa 9.490 dokumenata dokaznog materijala.
I na ovoj statusnoj konferenciji je, kao i na prethodnoj – koja se odigrala prije samo dva tjedna – u više navrata dolazilo do intervencija jednog od optuženih. Radi se o Slobodanu Praljku.
Potonji je u sporu s Tajništvom oko toga raspolaže li dovoljnom količinom novca za samostalno financiranje obrane. Tajništvo je saopćio da mu ne namjerava plaćati advokata, nakon što je Praljak ponudio lažne podatke o sredstvima kojima raspolaže.
Međutim, sud je donio odluku da okrivljeni mora imati zastupnika, pošto „nema pravničko obrazovanje“. I zastupnici ostalih optuženika požalili su se da bi, ukoliko Praljak bude bez advokata, u pitanje bila dovedena praviednost postupka, ističući kako je suđenje „komplicirano“ i kako bi već trebalo počneti.
Odlukom koja je donesena 15. veljače/februara, suci su od Praljka ipak zatražile da u sljedeća tri tjedna odgovori na neka dodatna pitanja Tajništva koja se tiču njegovog imovnog stanja.
A kada je sudac Antoaneti saopćio tu odluku, potvrdivši da će Praljak potom izgubiti pravo neposrednog obraćanja sudu, okrivljeni je smjesta zahtijevao da mu se odobri unakrsno ispitivanje svjedoke nakon svog advokata. „Otvarate novi problem“, hladno je primijetio sudac Antoaneti.
Praljak se potom pokušao predstaviti kao netko tko je kompetentniji od svih osmoro branilaca, koliko ih se u tom trenutku zateklo u sudnici, i to samo zbog toga što se u životu bavio različitim stvarima.
„Završio sam filozofiju i sociologiju“, ponosno je izjavio pred sudom, „završio sam i kazališnu režiju, a završio sam i elektrotehniku, tako da se smatram intelektualno doraslim za raspravu o ključnim pitanjima, što se po mom mišljenju ne bi uvijek moglo reći i za zastupnike, bez obzira na njihove profesionalne advokatske karijere“.
S obzirom da je Praljku odobren privremeni boravak na slobodi, koji podrazumijeva i zabranu davanja političkih izjava, uskraćena mu je mogućnost da se na uobičajeno bombastičan način ovim povodom pojavljuje u hrvatskim medijima. A čini se da je bivši kazališni redatelj odlučio Tribunal shvatiti kao pozornicu.
Spomenutu ocjenu vlastitih sposobnosti Praljak je dopunio i ponudom da tužilaštvu iznajmi vlastitog stručnjaka za računare kako bi se, „ukoliko to ne mogu uraditi sami“, sucu pribavili podaci koje traži. Sudac Antoaneti je sljedeću statusnu konferenciju zakazao za 24. travnja/aprila, odnosno za dan koji neposredno prethodi datumu za koji je predviđen početak suđenja. Tada će se utvrditi je li sve spremno za taj početak.
Goran Jungvirth je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.
Uzrok tome bilo je neslaganje predraspravnog suca Žan-Kloda Antoanetija (Jean-Claude Antoanetti) i tužilaštva oko oblika i izgleda predraspravnog podneska. U potonjem je, na 242 kucane stranice, tužilaštvo najavilo oko 9.500 dokumenata i oko 400 svjedoka.
Krajem prošle godine, sudac je zatražio da tužilaštva osigura dodatne informacije o povezanosti svih elemenata dokaznog materijala i optužnice. Ali, potkraj prošlog mjeseca, tužilaštvo je objavilo da takav nalog „u suštini nadilazi“ uobičajene zahtjeve, te da će njegovo izvršavanje potrajati sve do polovine listopada/oktobra 2006.
Međutim, na samoj statusnoj konferenciji postignut je kompromis, tako da će suđenje vjerojatno moći početi 25. travnja/aprila ove godine.
Šestorica bosanskih Hrvata – Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – nekadašnji su politički i vojni lideri takozvane „Herceg-Bosne“. Tereti ih se po 26 točaka za ratne zločine – zbog protjerivanja i ubijanja Muslimana u Bosni i Hercegovini tokom hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji je izbio 1993.
Optužnica okrivljene tereti za sudjelovanje u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se politički i vojno počine, trajno uklone i etnički očiste bosanski Muslimani i drugi ne-Hrvati“ iz onih dijelova Bosne koji su proglašeni Herceg-Bosnom, te da se „ta područja pripoje ’Velikoj Hrvatskoj’“.
Zajednički zločinački poduhvat, nastavlja se u optužnici, sastojao se u „prekrajanju političke i etničke mape tih područja kako bi ona postala pretežno hrvatska, kako politički, tako i demografski“.
Okrivljene se tereti za primjenu „sile, straha ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i hapšenja, prisilnog raseljavanja i deportacije, prisvajanja i uništavanja imovine, kao i drugih sredstava“ za postizanje navedenih ciljeva.
Međutim, jedan od razloga zbog kojih sudac Antoaneti kritizira tužilaštvo jeste i taj što se na osnovu važećeg predraspravnog podneska – iako je on već dva puta dorađivan – ne vidi koji dokazi potkrepljuju spomenute navode.
Sudac je tužioca Keneta Skota (Keneth Scott) upozorio na to da je njegov zadatak dokazati postojanje zajedničkog zločinačkog poduhvata i pokazati kako će ga svjedoci ilustrirati. „Kada čitam vaš predraspravni podnesak, ne vidim ništa od toga. Ni u nagovještaju“, obrazložio je on.
Sudac je objasnio i kako je optužnicu potvrdio u ožujku/martu 2004., ali tek pošto se uspio probiti kroz „dva prostorna metra“ dokumentacije koju je priložilo tužilaštvo. „U velikom smo problemu“, rekao je on, „ukoliko tužilac, ni osam godina nakon što je započeo istragu, nije u stanju reći koji je dokument povezan s kojim svjedokom.
Sudac Antoaneti je tužilaštvo upozorio i na to da – u težnji ka miru, pravdi i pomirenju na području bivše Jugoslavije – „istina može biti ustanovljena tek kada se iznesu dokazi, i kada se saslušaju svjedoci“.
Sudačku zabrinutost zbog mogućnosti da se svi utope u moru dokumenata dodatno pojačava i procjena da će suđenje, budući da se radi o izuzetno složenom procesu, potrajati barem dvije godine. Sva suđenja koja se odvijaju pred Tribunalom trebala bi biti okončana do 2008., a žalbeni postupci do 2010.
U pokušaju da obrani način na koji je tužilaštvo postupilo pri sastavljanju predraspravnog podneska, Skot je rekao da je dotična optužnica najkompliciranija od svih koje su do sada podnesena pred Tribunalom.
Sudac se suglasio s tom ocjenom, ali je i dodao kako sebe ne smatra presuditeljem koji smije dozvoliti da jedna od strana drugu zatrpa dokumentima koji ne mogu biti osporeni.
Skot je pak izrazio neslaganje s ovakvim stavom, ističući kako je ured tužilaštva pravovremeno podnio sve što se u redovnoj praksi Tribunala obično potražuje. On je suca optužio da je „izmijenio pravila igre u posljednjem trenutku“ tako što je zatražio podrobniji predraspravni podnesak.
U zaključku, Skot je saopćio kako je tužilaštvo spremno suđenje započeti na temelju onoga što je već pripremilo.
Sudac Antoaneti odbacio je tezu da je promijenio pravila. Objašnjavajući kako je bio prinuđen razjasniti neke stvari prije početka suđenja, on je priznao da postoji realan problem nedostatka vremena i sredstava koji tužilaštvu stoje na raspolaganju za ispunjavanje spomenutih zahtjeva.
Na kraju je taj problem riješen kompromisom, jer je sudac saopćio da će pismanim putem od tužioca zatražiti da ga detaljno obavijesti samo o prirodi veze koja postoji između dokumenata i prvih nekoliko svjedoka.
Na kritike koje je na račun tužioca iznio sudac nadovezuju se i one koje je iznijela obrana. Branioci su, naime, istakli da su problemi koji se tiču „mora dokumenata“ uzrokovani praksom Tribunala da prvo podiže optužnice, a da tek potom slijedi višegodišnje pribavljanje dokaza.
Prlićev advokat Mihael Karnavas (Michael Karnavas) zatražio je od sudaca da nastave s pritiskom na tužioca kako bi optužnica bila što jasnija, čime bi se i braniocima omogućilo da adekvatno odgovore na navode iz nje.
Pravna zastupnica Bruna Stojića, Senka Nožica, konstatirala je kako tužilac nije ispunio sučev zahtjev da pojasni i potkrijepi optužnicu, već da je – umjesto toga – nastojao otežati rad obrane.
Budući da nije uspjela od tužioca izmamiti podrobnije obrazloženje optužnice, obrana – po riječima advokatice Milivoja Petkovića, Vesne Alburić – „smatra da je imala sreću što ste baš vi [Antoneti] sudac, pošto razumijete [problem].“
Svi su branioci podržali suca u njegovom stavu da su, kako bi se što bolje odgovorilo na navode iz optužnice, neophodni podrobniji podaci o tome što povezuje 399 svjedoka optužbe sa 9.490 dokumenata dokaznog materijala.
I na ovoj statusnoj konferenciji je, kao i na prethodnoj – koja se odigrala prije samo dva tjedna – u više navrata dolazilo do intervencija jednog od optuženih. Radi se o Slobodanu Praljku.
Potonji je u sporu s Tajništvom oko toga raspolaže li dovoljnom količinom novca za samostalno financiranje obrane. Tajništvo je saopćio da mu ne namjerava plaćati advokata, nakon što je Praljak ponudio lažne podatke o sredstvima kojima raspolaže.
Međutim, sud je donio odluku da okrivljeni mora imati zastupnika, pošto „nema pravničko obrazovanje“. I zastupnici ostalih optuženika požalili su se da bi, ukoliko Praljak bude bez advokata, u pitanje bila dovedena praviednost postupka, ističući kako je suđenje „komplicirano“ i kako bi već trebalo počneti.
Odlukom koja je donesena 15. veljače/februara, suci su od Praljka ipak zatražile da u sljedeća tri tjedna odgovori na neka dodatna pitanja Tajništva koja se tiču njegovog imovnog stanja.
A kada je sudac Antoaneti saopćio tu odluku, potvrdivši da će Praljak potom izgubiti pravo neposrednog obraćanja sudu, okrivljeni je smjesta zahtijevao da mu se odobri unakrsno ispitivanje svjedoke nakon svog advokata. „Otvarate novi problem“, hladno je primijetio sudac Antoaneti.
Praljak se potom pokušao predstaviti kao netko tko je kompetentniji od svih osmoro branilaca, koliko ih se u tom trenutku zateklo u sudnici, i to samo zbog toga što se u životu bavio različitim stvarima.
„Završio sam filozofiju i sociologiju“, ponosno je izjavio pred sudom, „završio sam i kazališnu režiju, a završio sam i elektrotehniku, tako da se smatram intelektualno doraslim za raspravu o ključnim pitanjima, što se po mom mišljenju ne bi uvijek moglo reći i za zastupnike, bez obzira na njihove profesionalne advokatske karijere“.
S obzirom da je Praljku odobren privremeni boravak na slobodi, koji podrazumijeva i zabranu davanja političkih izjava, uskraćena mu je mogućnost da se na uobičajeno bombastičan način ovim povodom pojavljuje u hrvatskim medijima. A čini se da je bivši kazališni redatelj odlučio Tribunal shvatiti kao pozornicu.
Spomenutu ocjenu vlastitih sposobnosti Praljak je dopunio i ponudom da tužilaštvu iznajmi vlastitog stručnjaka za računare kako bi se, „ukoliko to ne mogu uraditi sami“, sucu pribavili podaci koje traži. Sudac Antoaneti je sljedeću statusnu konferenciju zakazao za 24. travnja/aprila, odnosno za dan koji neposredno prethodi datumu za koji je predviđen početak suđenja. Tada će se utvrditi je li sve spremno za taj početak.
Goran Jungvirth je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.
