PRISLUSKIVANI MILOSEVIC

Cini se da ce prisluskivani telefonski razgovori rasvijetliti Milosevicevu ulogu u sukobima u Hrvatskoj i Bosni

PRISLUSKIVANI MILOSEVIC

Cini se da ce prisluskivani telefonski razgovori rasvijetliti Milosevicevu ulogu u sukobima u Hrvatskoj i Bosni

Wednesday, 9 November, 2005

Onima koji nisu upoznati s prilikama na Balkanu, sljedeci ce razgovor vise zvucati kao dijalog iz nekog filma Kventina Tarantina (Quentin Tarantino), nego kao komunikacija izmedju dvojice predsjednika.


Sve se dogadja jednog vrelog dana, u srpnju/julu 1991. Bucni i samopouzdani srpski predsjednik Slobodan Milosevic caska (telefonom) s liderom bosanskih Srba Radovanom Karadzicem. Tema: razgovor koji je Milosevic prije toga vodio s njemackim ambasadorom u Jugoslaviji.


U to vrijeme se hrvatski Srbi vec uveliko pripremaju za stvaranje autonomne srpske republike unutar Hrvatske. Prema opcem misljenju, u tome im pomoc i podrsku pruza Jugoslavenska narodna armija (JNA).


"I tako, taj ambasador, kao, kaze da, prema njegovim informacijama, oni [hrvatski Srbi] imaju oruzje", izgovara u jednom trenutku Milosevic. "A ja mu na to kazem: Srbi uvijek imaju oruzje, mi smo takav narod, mi uvijek imamo oruzje."


Ocito prezadovoljan sobom, srpski predsjednik potom nastavlja: "A on, kao, jebi ga, sto da kaze? I tako on pocne: ali oni imaju i raketne bacace. A ja mu kazem: i RPG-bacaci su oruzje. Zar ne?" Nakon te recenice slijedi napad smijeha onoga tko se u vremenu sadasnjem nalazi na optuzenickoj klupi.


Istog momenta, s druge strane zice - negdje u Sarajevu - i Karadzic je prasnuo u smijeh. Tako se njih dvojica za trenutak zajednicki opustaju: u tome uzivaju, jer se tih dana zapravo bave samo dosadnim poslom pripremanja rata.


"Sto je on ocekivao?" nastavlja potom Milosevic. "Da cu mu reci da sam im sve to ja osobno poslao?" Digitaliziran i pretvoren u dokument u mp3-formatu (pod brojem 080791A138-326!s), ovaj razgovor je samo jedan od 245 prisluskivanih koje je tuzilastvo Tribunala podnijelo kao dokazni materijal u nastojanju da pokaze Milosevicevu povezanost sa srpskim liderima u Hrvatskoj i Bosni.


Rijec je o razgovorima koje je bivsi srpski predsjednik vodio s ostalim sudionicima takozvanog zajednickog zlocinackog poduhvata, koji je navodno i doveo do raspada Jugoslavije. Inace, u optuznici protiv Milosevica, kao suucesnici navode se osobe poput bivseg sefa srpske tajne sluzbe Jovice Stanisica, direktora savezne carine Mihalja Kertesa, te predvodnici niza policijskih i paravojnih jedinica, kao sto su Zeljko Raznatovic "Arkan" i Milorad Lukovic "Legija".


Prisluskivani materijali, svi ti pucketavi snimci razgovora vodjenih preko zastarjelih telefonskih linija, puno nam kazuju o nacinu na koji su vodjeni ratovi. Na osnovu njih, stice se utisak da je optuzenik sve vrijeme na jedan gotovo bizantijski nacin bio zaokupljen politickim spletkama, buduci da je zajedno sa svojim suradnicima neprekidno pripremao zamke ostalim jugoslavenskim liderima koji su im se suprotstavili.


Zacinjeni psovkama, praceni prigusenim zvucima zvakanja i klepetom tanjura, ti se razgovori krecu u sirokom rasponu od politike i rata do osobnog zdravlja i obiteljskih odnosa.


Tuzioci su prisluskivane razgovore uveli u dokazni materijal tezeci da sudu pokazu da je Milosevic bio duboko umijesan u planiranje i pripremanje ratova u Hrvatskoj i Bosni.


Optuzeni ni ne pokusava da ospori tvrdnje po kojima su na teritoriji te dvije republike pocinjeni stravicni zlocini. On medjutim tvrdi da kao predsjednik Srbije nije imao nikakve veze s onim sto se dogadjalo izvan granica njegove zemlje.


Ukoliko sud bude prihvatio taj materijal, to bi moglo znaciti i potkopavanje samih temelja optuzenikove obrane. Naime, cini se da ovi snimci ipak potvrdjuju da je bivsi srpski predsjednik bio duboko umijesan u sukobe koji su se odvijali u susjednim republikama.


Snimci prisluskivanih razgovora pokazuju da je Milosevic s Karadzicem ponekad bio u kontaktu i po dva ili tri puta dnevno, kao i da je vodja bosanskih Srba skoro svakog tjedna dolazio u Beograd na konzultacije sa srpskim predsjednikom.


"Ovi odlomci nedvosmisleno pokazuju da je on [optuzeni] aktivno sudjelovao u planiranju, podstrekivanju i pripremanju zlocina koji su opisani u optuznici [podignutoj protiv njega]", izjavila je glasnogovornica tuzilastva Florans Artman (Florence Hartmann).


Optuzba je nedavno te snimke pustila u javnu upotrebu. Premda Tribunal nece saopciti njihovo porijeklo, nacinila ih je, po svemu sudeci, bosanska sluzba sigurnosti, koja je u razdoblju od pocetka 1991. do svibnja/maja 1992. prisluskivala veliki broj telefonskih linija.


Kvaliteta snimaka nagovjestava da su zapravo bili prisluskivani Karadzic i ostali rukovodioci bosanskih Srba, s obzirom da se njihovi glasovi na snimcima cuju jace i jasnije od glasova njihovih sugovornika.


Snimci pokazuju i postepenu evoluciju odnosa izmedju Karadzica i Milosevica. Ti su odnosi, od prvobitno uzdrzano-prijateljskih s pocetka 1991., s odmicanjem godine postajali sve srdacniji.


Karadzic se Milosevicu obraca uglavnom krajnje zvanicno, dok se Milosevic ipak ponasa nesto opustenije, sto ocigledno ilustrira da je izmedju njih postojala nejednakost.


Karadzic povremeno na sebe preuzima i ulogu nesluzbenog posrednika izmedju Milosevica s jedne, i vojnog i politickog rukovodstva hrvatskih Srba s druge strane. Upravo je on taj preko koga Milosevicu pristizu alarmantne vijesti s hrvatskih bojista, koje pak bivsi srpski predsjednik redovno provjerava i odbacuje kao pretjerane.


U jednom od snimljenih razgovora, koji je vec uvrsten u dokazni materijal i upotrijebljen u onom dijelu sudjenja Milosevicu koji se odnosio na Hrvatsku, optuzeni se bavi i neposrednom organizacijom vojnih djelovanja, pa tako i od Karadzica trazi potvrdu da su vojne jedinice u Banja Luci (srpski grad u Bosni) "spremne i pokretne, i da nemaju problema".


Ispostavlja se da u svim tim razgovorima Milosevic zvuci kao netko tko je znatno razumniji, jer pokusava obuzdati Karadzicevu dosljedno ratnu retoriku. Pa ipak, u srpnju/julu 1991. rat u Hrvatskoj vec bjesni i postaje sve jasnije da ce se i u Bosni dogadjati ista stvar. Tako u jednoj prilici optuzeni tadasnju situaciju docarava vise nego jasnim rijecima: "Ovo je, kao sto oni kazu, rat, i mi smo jedna od zaracenih strana."


U drugom razgovoru Milosevic zadovoljno cavrlja o intervjuu koji je prethodno dao za Sky News i obavijestava Karadzica da ce taj intervju biti ponovo emitiran.


"Rekli su mi: gospodine predsjednice, vi ste sada najvaznija medijska licnost u cijelom svijetu", hvali se Milosevic.


U jednoj pak prilici Milosevic prekoreva kronicno neobavijestenog Karadzica zbog toga sto "nikada ne cita novine".


Na dostupnim snimcima Milosevic najcesce izrazava prezir - ali ne prema hrvatskim i muslimanskim politicarima, nego prema vlastitim suradnicima.


Tako u jednom razgovoru zbija sale i na racun predsjednika krnjeg jugoslavenskog predsjednistva, Bore Jovica. A na potonjeg, sudeci po onome sto je govorio Karadzicu, nije previse obracao paznju: "Samo potvrdjujem: dobro, dobro, Boro, dobro, dobro i onda spustim slusalicu."


Najveci prezir je ipak bio rezerviran za politickog lidera hrvatskih Srba, Milana Babica, koji se potkraj 1991. usudio usprotiviti tadasnjem srpskom predsjedniku. Milosevic o njemu govori kao o "budali", "ludom zajebantu", "idiotu", "bezobrazniku", "glupoj svinji", i "sizofrenicaru".


No, pocetkom 1992., Milosevica je izgleda poceo nervirati i sam Karadzic - koji je u medjuvremenu postao suvise zavisan od njega. Tako optuzeni preko svog sefa tajne sluzbe salje poruku da bi bosansko rukovodstvo "nesto, za promjenu, trebalo uraditi i samo".


Sud je nagovijestio da ce najvjerojatnije prihvatiti snimke, ali tek nakon sto se dokaze njihova autenticnost.


Kao sto se moglo i ocekivati, Milosevic i njegovi "prijatelji suda" (amici curiae) osporavaju prihvatljivost snimaka, tvrdeci da u bosansku tajnu sluzbu ne treba imati previse povjerenja.


Pravni eksperti kazu da postoji vise nacina da se dokaze autenticnost prisluskivanih razgovora. Prvi je potvrda jednog od sudionika u razgovoru da se razgovor doista dogodio. Drugi je da to ucini netko treci, tko dobro poznaje sugovornike. (Za 52 od 245 razgovora ucinio je to Babic, koji je pred Tribunalom nedavno priznao krivicu.) Moguce je i prvo uzeti zvucni zapis iz nekog od dostupnih javnih izvora (na primjer, televizijskih obracanja), a zatim ga usporediti sa zapisom sa snimka.


Kada tuzioci zele da u dokazni materijal budu uvrsteni i snimljeni razgovori, oni pozivaju strucnog svjedoka koji na zatvorenom zasjedanju potvrdjuje njihovu autenticnost. Jos uvijek se ne zna je li u ovom slucaju to i uradjeno.


Iako se ne moze sasvim pouzdano dokazati da nije bilo montiranja razlicitih segmenata dostupnih snimaka kako bi se simulirao nekakav razgovor, jedan americki obavjestajni oficir - koji je zelio ostati anoniman - vec je izjavio za IWPR kako je malo vjerojatno da je tako nesto zaista ucinjeno.


"Falsificiranje 245 razgovora u kojima je za godinu dana sudjelovalo vise desetina ljudi, i to sa zvukovima zvakanja, kloparanja tanjura i glasovima osoba kao sto su tajnice, supruge i kceri, koje je tesko pribaviti, predstavljalo bi ogroman poduhvat. U svijetu ne postoji previse tajnih sluzbi koje bi uopste bile u stanju uraditi takvo sto. Sumnjam da bi cak i americka [obavjestajna] sluzba to mogla", rekao je on.


Nezavisno od toga sto postojeci dokazi nagovjestavaju da su odlomci razgovora autenticni, pravni eksperti ukazuju na to da - barem kada je rijec o prihvatljivosti te vrste dokaznog materijala - u Tribunalu vladaju prilicno liberalna pravila.


"U okviru sistema opceg prava postavilo bi se pitanje nacina na koji su informacije prikupljene, te jesu li snimci nacinjeni na zahtjev suda ili nisu. To se radi ne samo da bi se zastitila ljudska prava optuzenika, nego i da bi se porota zastitila od moguce manipulacije tuzilastva", rekla je Marieke Vjerda (Marieke Wierda), ekspert pri Medjunarodnom centru za tranzicionu pravdu.


"Ali, ovdje [pri Tribunalu] postoji vijece za gradjansko pravo, koje cine trojica profesionalnih sudaca za koje se pretpostavlja da je na njih mnogo teze utjecati nego na porotu. A sistem gradjanskog prava ima znatno liberalniju tradiciju u pogledu prihvacanja ove vrste dokaza."


Tuzioci ce morati pricekati da o snimcima odluci sud. U medjuvremenu, ovog je tjedna, na samom pocetku sudjenja politickom lideru bosanskih Srba Momcilu Krajisniku, tuzilac Mark Hermon (Mark Harmon) vec u svojoj uvodnoj rijeci nagovjestio da ih i on namjerava iskoristiti kao dokazni materijal.


Nezavisno od toga sto ce odluciti suci, duznosnici Tribunala tvrde da znacaj snimaka daleko nadilazi samu sudsku sferu.


"Ono sto je za njih posebno karakteristicno jest da ti snimci, uzeti u cjelini, pokazuju potpunu banalnost pripreme za nesto sto samo po sebi predstavlja veoma veliko zlo. Ljudi koji su snimljeni pripremaju rat kao da se radi o obicnom odlasku na odmor. To nas opominje da bilo koja grupa odlucnih ljudi s dovoljno vlasti u svojim rukama - bilo kada i bilo gdje u svijetu - moze zapoceti rat", izjavio je jedan od ljudi iz Tribunala.


Ana Uzelac izvjestava za IWPR iz Haga.


Frontline Updates
Support local journalists