Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

PRIKRIVENI IZAZOVI VIŠESTRUKIH SUĐENJA

Kako broj suđenja sa više optuženika pred Haškim tribunalom raste, i problemi koji prate takve slučajeve postaju sve vidljiviji.
By IWPR ICTY
Obraćajući se Generalnoj skupštini UN-a 9. oktobra ove godine, predsjednik Haškog tribunala Fausto Pokar (Fausto Pocar) ponosno je ukazao i na „inovativne reforme“ koje su sprovedene otkako je u novembru prošle godine on imenovan na tu funkciju.



Tim reformama je, kako je rekao, omogućeno da se po prvi put u istoriji tribunala simultano vodi šest sudskih postupaka protiv rekordnih 25 optuženika.



Pokar je rekao da je to postalo moguće zahvaljujući tome što se istovremeno vode tri sudska procesa protiv više optuženika. Oni su svi počeli ove godine, „barem šest mjeseci ranije nego što je prvobitno planirano“ – što znači da će biti okončana do 2008., kada ističe rok do kojeg sva suđenja pred Tribunalom trebaju biti završena.



Sa ukupno dvadeset i jednim optuženikom, to su najveća zajednička suđenja koja su pred Tribunalom uopšte održana, pa su i sudnice morale biti renovirane kako bi primile ovako veliki broj ljudi.



Najprije je u aprilu ove godine počelo suđenje šestorici lidera bosanskih Hrvata, koji se terete za progone, pritvaranje i protjerivanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u vrijeme dok je trajao bošnjačko-hrvatski sukob (1992-1994.).



Potom je u julu uslijedio i početak procesa protiv „kosovske šestorke“, na kojem se sudi srpskim zvaničnicima kojima se pripisuje odgovornost za etničko čišćenje i progon više hiljada Albanaca tokom 1999.



Istog mjeseca je počelo i najveće od ova tri suđenja, protiv „srebreničke sedmorke“, u okviru kojeg se vojnim i policijskim zvaničnicima bosanskih Srba sudi za zločine vezane za masakr u Srebrenici, počinjen 1995. u Bosni.



Sve do ove godine, najveći proces pred Tribunalom bio je onaj vođen 2000. protiv Kvočke i ostalih, kada je petorici bosanskih Srba suđeno za zločine počinjene 1992. u zatvoreničkim logorima Omarska i Keraterm (sjeverozapadna Bosna).



ODBROJAVANJE DO ZAVRŠETKA



S obzirom da se približava rok do kojeg ovaj sud mora završiti s radom, te fondove UN-a koji će neminovno presušiti, Tribunal je pod pritiskom - kako političkim, tako i finansijskim - da svoje aktivnosti privede kraju na vrijeme.



U nastojanju da što brže procesuiraju slučajeve i maksimalno iskoriste kapacitete suda, zakonodavci Tribunala usvojili su tehniku sličnu onoj koja je prvobitno primijenjena u Nirnbergu – odnosno, u prvom međunarodnom Tribunalu za ratne zločine, osnovanom nakon Drugog svjetskog rata.



Na početku suđenja u Nirnbergu, dvadeset i jedan nacistički vođa našao se na optuženičkoj klupi zbog monstruoznih ratnih zločina.



Takvih velikih suđenja, sa više optuženika, pred Tribunalom do sada nije bilo, prvenstveno zbog toga što su optuženici u pritvorski objekat UN-a pristizali u različito vrijeme.



No, nakon niza dobrovoljnih predaja koje su se desile u protekle dvije godine, suđenje dvadeset i jednom optuženiku u sklopu tri velika procesa izgledalo je kao logičan način za brzo i efikasno procesuiranje njihovih slučajeva.



Zajedničkim suđenjem licima optuženim za zločine „počinjene u toku iste operacije“ – kako je i propisano pravilima Tribunala – smanjuju se ne samo troškovi, nego i pred-procesne pripreme, pa i vrijeme provedeno na sudu.



Veća sudska ekonomičnost smanjuje traumu kojoj su izloženi svjedoci, pošto je broj svjedočenja na kojima se moraju pojaviti značajno smanjen, dok okrivljeni prije i tokom suđenja provode manje vremena u pritvoru, čime se štite njihova ljudska prava.



Međutim, neki posmatrači se ipak ne slažu sa tvrdnjom da zajednička suđenja garantiraju efikasnost pravosuđa.



Tako urednik Biltena za međunarodno pravo (International Justice Tribune), Tijeri Kruvelije (Thierry Cruvellier), navodi primer sestrinskog suda, Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) u Aruši (Tanzanija). On kaže da tamošnja zajednička suđenja „traju onoliko godina koliki je broj optuženih osoba“.



„Ekstremni primjer“ za to je, kako kaže, razvučeni slučaj Butare, u okviru kojeg se šestorici ljudi još od juna 2001. sudi za genocid, pri čemu sudski postupak neće moći biti okončan prije jula 2007.



Portparol MKSR-a, Everard O’Donel (Everard O'Donnell), zastoje u slučaju Butare pripisuje prvenstvenoo samom obimu suđenja; kompleksnosti dokaznog postupka optužbe; sudskom sistemu prevođenja; kao i činjenici da su pripadnici odbrane „međusobno posvađani“.



Kruvelije tvrdi da bi to što su tri zajednička suđenja pred Haškim tribunalom počela samo dvije godine prije završetka njegovog rada moglo značiti da će u trenutku isteka predviđenog roka ta suđenja još uvijek biti u toku.



Ali, portparol Ureda tužilaštva, Anton Nikiforov, kaže da nema razloga za zabrinutost, jer sva tri procesa za sada teku kao što je planirano, bez značajnijih odlaganja ili problema.



Međutim, on naglašava jedan drugi problem sa kojim se tužilaštvo suočava prilikom odlučivanja o spajanju slučajeva.



Naime, uz toliku fokusiranost na izlaznu strategiju i vremenske rokove kao „jedinstven i sveobuhvatan problem“, tužilaštvo će možda biti prinuđeno da spaja slučajeve i onda kada bi bilo lakše ili prikladnije da se optuženima sudi zasebno.



Prema pravilima Tribunala, licima optuženim u zajedničkom procesu može biti suđeno i odvojeno, kako bi se izbjegao „sukob interesa koji može nanijeti veliku štetu jednom od optuženih“.



Nikiforov kaže da – u situacijama kada tužilaštvo razmatra da li će zatražiti spajanje slučajeva – sve veći pritisak koji se vrši kako bi se izlazna strategija ostvarila zgušnjavanjem sudskog rasporeda u drugi plan stavlja ostale, manje važne faktore.



Ali, on naglašava i da se to i ne traži ako postoji mogućnost da spajanje ide na štetu pravičnosti postupaka.



Kada je tužilaštvo u junu prošle godine predložilo da se šest srebreničkih slučajeva spoji u jednu optužnicu, trojica osumnjičenika su se tome usprotivila pozivajući se na sukob interesa.



Odbrane Radivoja Miletića i Milana Gvera tvrdile su da će do tog sukoba doći zbog činjenice da jedino njih dvojica nisu optuženi za genocid.



S druge strane, advokati Vinka Pandurevića tvrdili su da bi se desio sukob unutar odbrane, jer je njihov klijent tokom borbi – protivno naređenjima svojih pretpostavljenih – „poduzimao određene aktivnosti sa ciljem spašavanja ljudi“.



Pa ipak, sudsko vijeće je u svojoj odluci o spajanju postupaka insistiralo na tome da nije bio iznesen „nijedan ubjedljiv argument“ u prilog sukoba interesa koji bi onemogućio zajedničko procesuiranje optuženih.



BESPOŠTEDNA ODBRANA



Pomenuti sukobi mogu otežati uspostavljanje ravnoteže između potreba pojedinih optuženika.



Advokati imaju pravo primijeniti takozvanu „bespoštednu“ odbranu, a pošto nema gotovo nikakvih ograničenja, njihova taktika u nastojanju da se krivica prebaci na drugoga može biti nemilosrdna.



Nazvana po kartaškoj igri u kojoj takmičari bodove prikupljaju odvojeno a ne zajednički, ova strategija odbrane znači da jedan optuženik – u nastojanju da sačuva sopstvenu kožu – krivicu za zločin pokušava prebaciti na drugog.



Ovakva taktika može dovesti do toga da se i najpažljivije pripremljen dokazni postupak odbrane sruši poput kule od karata.



Takvoj se odbrani pribjeglo na jednom suđenju za ubistvo, održanom u Velikoj Britaniji 2002., na kojem su dvojica optuženika – Edvard Rendal (Edward Randall) i Nikolas Glin (Nicholas Glean) – izvedeni pred sud zbog ubistva Majkla Barbera (Michael Barber), koji je 2001. u Hertfordšajru preminuo od zadobijenih povreda glave.



Obojica su pokušala da krivicu prebace na onog drugog, ali je nakon dvonedjeljnog suđenja Rendal osuđen za ubistvo iz nehata, dok je Glin oslobođen.



Haški novinar i predsjednik Udruženja novinara pri Međunarodnom krivičnom sudu (UNMKS), Tomas Verfus (Thomas Verfuss), kaže da je takva odbrana pred Tribunalom iznenađujuće rijetka.



„To je nešto što biste očekivali, da će jedan optuženik možda pokušati da okrivi drugog za nešto što je sam učinio, ali to se dešava rjeđe nego što mislite“, rekao je on.



Ali čak i kad nema direktnog prebacivanja krivice na saoptuženika, strategija odbrane jednog optuženog može nanijeti štetu drugome.



Na suđenju „vukovarskoj trojci“ u septembra ove godine, trojica bivših oficira Jugoslovenske Narodne Armije (JNA) nastupila su „svako za sebe“, iako se pretpostavlja da su svojevremeno usko sarađivali.



Tako je jednog svjedoka pozvala odbrana Mileta Mrkšića, koga se – zajedno sa Veselinom Šljivančaninom i Miroslavom Radićem – tereti za masakr koji je 1991. počinjen u istočnohrvatskom gradu Vukovaru, gdje je izvršen pokolj nad najmanje 264 ne-Srba.



Ali, svjedočeći u prilog prvooptuženog, Mrkšićev svjedok je u svom iskazu optužio Šljivančanina.



Dušan Jakšić, koji je – prije nego što ga je Šljivančanin smijenio – komandovao vukovarskim jedinicama Teritorijalne odbrane, tvrdio je, sudeći po sudskim izvještajima, da je Šljivančanin postavljao „ološ, kriminalce i nekompetente osobe“, a uklanjao „časne i poštene“.



Šljivančanin je na Jakšićevo mjesto navodno doveo Miroljuba Vujovića, koji je četiri dana kasnije sudjelovao u pokolju više od 200 hrvatskih zarobljenika na poljoprivrednom dobru Ovčara – za šta ga je sud u Srbiji prošle godine osudio na 20 godina zatvora.



Jakšićev napad na Šljivančanina doveo je do velikih problema u dokaznim postupcima dviju odbrana, budući da je Šljivančaninov advokat, Momčilo Bulatović, pokušao da ospori kredibilitet Mrkšićevog svjedoka.



No, nije to bio prvi sukob među timovima odbrane trojice bivših oficira.



Prethodno je Mrkšić, koji se oporavljao od hirurške intervencije, odbio da dozvoli svom saoptuženiku Radiću da u njegovom odsustvu počne svoje svjedočenje, zbog čega je suđenje bilo odloženo za nedjelju dana, do njegovog ozdravljenja.



U vrijeme navodnih zločina, Radić je bio potčinjen Mrkšiću, pa je bilo očito da bi on mogao svjedočiti protiv svog nekadašnjeg šefa.



Ogorčen zbog odlaganja, Radićev branilac Borivoje Borović zatražio je od sudskog vijeća da „zaustavi odugovlačenje slučaja od strane prvooptuženog“.



Nedostatak uzajamnog povjerenja još je više došao do izražaja kada je Borović potom izrazio sumnju u medicinske izveštaje po kojima se Mrkšić nije mogao pojaviti u sudnici iz zdravstvenih razloga.



Ovo suđenje pokazuje da usaglašavanje više dokazih postupaka odbrane nije lak zadatak, te da može biti praćeno sukobima, neuspjesima i zastojima.



SKLAPANJE NAGODBE



Verfus tvrdi da odbranama mogu naškoditi i situacije u kojima neki optuženici priznaju krivicu, ali tako da pri tome optuže i svoje saoptuženike.



To se, po njegovim riječima, dogodilo na suđenju dvojici oficira Vojske Republike Srpske (VRS) – Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću – koji su u januaru 2005. osuđeni za zločine vezane za masakr u Srebrenici u kojem su snage VRS-a 1995. pogubile oko 8,000 Bošnjaka.



Blagojević i Jokić su prvobitno bili optuženi zajedno sa još dvojicom oficira VRS-a – Momirom Nikolićem i Draganom Obrenovićem.



Ali u maju 2003., neposredno pred početak suđenja, Nikolić se nagodio s tužiocima. Nekoliko dana kasnije, njegovim je stopama krenuo i Obrenović, sklapajući sličnu nagodbu.



Obojica su priznala krivicu za progone i pristala da svjedoče protiv svojih bivših saradnika, koji su pak odlučili da se izjasne kao nevini i suoče sa sudskim postupkom.



Uprkos nagodbama, njih dvojica se ipak nisu tako lako izvukla. Nikolić je osuđen na 27 godina, što je nakon žalbe smanjeno na 20, dok je Obrenović dobio 17 godina. Ipak, važno je to što su optužbe za genocid protiv njih povučene.



Blagojević je, pak, proglašen krivim za saučesništvo u genocidu i osuđen na 18 godina.



Nikolićevo svjedočenje protiv Blagojevića bilo je najjači dokaz o umiješanosti njegovog bivšeg šefa u masakr nad Bošnjacima.



„Bilo mi je jasno da je Blagojević u potpunosti upoznat sa operacijom prevoženja i ubijanja, kao i da od mene očekuje da nastavim da obavljam poslove koji se tiču tih operacija“, rekao je on.



Istovremeno je i Jokić – koji je kasnije osuđen na devet godina za zločine protiv čovječnosti – bio optužen od strane Obrenovića, koji je svjedočio o logističkoj podršci koju je ovaj pružao pri egzekucijama.



Neki posmatrači sudskih zbivanja tvrde kako zbog spajanja postupaka postoji pritisak na optuženike da se nagode sa tužiocima, pogotovo kada je riječ o onima koji žele da odvoje svoj slučaj od slučajeva saoptuženika koji se terete za teže zločine.



No, Verfus to ne vidi kao značajan rizik, te se ponovo poziva na primjer Blagojevića i Jokića.



Jokić je bio jedini od četvorice koji nije optužen za genocid, ali – kako kaže Verfus – nije osjetio potrebu da prizna krivicu, već je umjesto toga odlučio da ide na suđenje.



PREDNOSTI USAGLAŠENE ODBRANE



S obzirom na rekordan broj okrivljenih koji su se zajedno zatekli na optuženičkoj klupi, mogućnost sukoba među njima je veća no ikada.



Premda se u vukovarskom slučaju pokazalo koliko je teško usaglasiti odbranu trojice optuženika, to još uvijek ne znači da je još teže organizirati odbranu šestorice ili sedmorice.



Zoran Živanović – branilac Vujadina Popovića, prvooptuženog na suđenju srebreničkoj sedmorki – kaže kako za četiri mjeseca (koliko suđenje traje) nije bilo sukoba interesa među braniocima.



Za sada se čini da neće biti primjenjivana „bespoštedna“ taktika.



„Moj klijent trenutno ne vidi nikakvu korist od odbrane kojom bi se krivica prebacila na neke od saoptuženika“, rekao je on.



U stvari, advokati u ovom slučaju brižljivo rade na usaglašavanju odbrane svojih klijenata, uz posebnu saradnju među onima čiji se klijenti terete za slične zločine.



Štaviše, udruživanje više pravničkih umova protiv tužilaštva može ojačati odbranu, i Živanović kaže da će advokati u ovom slučaju upozoravati jedni druge ukoliko se pojavi bilo šta što bi moglo naškoditi odbrani tuđeg klijenta.



Zajedničko suđenje takođe može ublažiti stres koji trpe okrivljeni i njihovi advokati, pošto – kako kaže Živanović – svi zajedno diejle „teško breme suđenja“.



No, i takva saradnja ima svoje granice, jer će se optuženici, iako im se sudi zajedno, sa presudama, a možda i kaznama, suočavati individualno.



Stoga timovi odbrane, u načelu, svoje strategije planiraju samostalno, jer je njihov krajnji cilj odbrana isključivo njihovog klijenta.



„Ne očekujem da će svjedok koga namjeravam pozvati svjedočiti protiv bilo kog optuženika, ali ne mogu ni isključiti takvu situaciju“, kaže Živanović.



I tako u početnoj fazi ovog suđenja sve teče prema rasporedu, bez sukoba među odbranama.



Ukoliko ovo suđenje – kao i druga dva višestruka – nastavi da teče tempom koji Tribunalu omogućava da ne prekorači utvrđeni rok, čini se vjerovatnim da bi strategija zajedničkog procesuiranja grupa osumnjičenika mogla biti usvojena i u drugim međunarodnim sudovima, poput Međunarodnog krivičnog suda (MKS), prvog stalnog međunarodnog foruma za krivično gonjenje ratnih zločina.



Na prvi pogled, logično bi bilo razmotriti spajanje slučajeva četvorice lidera odmjetničke Božje vojske otpora (Lord's Resistance Army, LRA), koje je MKS optužio za ratne zločine počinjene u Ugandi od jula 2002.



No, da li će se to i dogoditi, zavisiće od logističkih faktora, kakav je recimo taj da li su okrivljeni uhapšeni odvojeno ili zajedno – rekla je portparolka MKS-a.



Takođe je željela naglasiti da će optuženima biti pružena „mogućnost da zahtijevaju ili se suprotstave spajanju“ prije nego što sudije donesu konačnu odluku.



S obzirom da međunarodni sudovi za ratne zločine još uvijek predstavljaju novinu, tek će vrijeme pokazati da li su suđenja sa više optuženika efikasan i pravičan način krivičnog gonjenja osumnjičenih, ali ono što je iz dosadašnjih slučajeva već jasno jeste da igranje otvorenim kartama i usklađivanje odbrambene taktike mogu samo koristiti onima kojima se sudi.



Caroline Tosh izvještava za IWPR iz Haga.