Prijateljstvo iz djetinjstva koje je preživjelo rat u Bosni
Dva susjeda koja su se borila na različitim stranama pronašli su jedan drugog i obnovili predratno prijateljstvo
Prijateljstvo iz djetinjstva koje je preživjelo rat u Bosni
Dva susjeda koja su se borila na različitim stranama pronašli su jedan drugog i obnovili predratno prijateljstvo
Piše: Alen Bajramović (TU br. 773, 28. januar 2013.)
Muhamed Bukva i Jovan Jovanović prijatelji su iz djetinjstva, iz vremena kada etnička pripadnost u Bosni nije bila važna.
Muhamed je Bošnjak iz sela Bukve, a Jovan Srbin iz Miljanovića, udaljenog svega 200 metara. Oba sela se nalaze u istočnoj Bosni koja je danas dio Republike Srpske, jednog od dva entiteta koja čine ovu zemlju. Stanovnici Miljanovića su Srbi, dok u Bukvama žive Bošnjaci.
„Prije rata smo išli Srbima u Miljanoviće na Božić, a oni su dolazili nama u Bukve na Bajram“, sjeća se Muhamed. „Ljudi su se družili i skupa slavili sve važne događaje.“
Dok se rat već vodio u Sloveniji i Hrvatskoj 1991, Muhamed i Jovan su svoje slobodno vrijeme provodili u kafićima u obližnjim gradovima, Goraždu i Čajniču. Čak i kada su u Bosni i Hercegovini ispaljeni prvi meci, oni su odbijali vjerovati da bi se išta loše moglo desiti u Bukvama i Miljanovićima.
„Prvi put smo shvatili da je rat u Bosni neizbježan iz medija“, kaže Muhamed. „Posljednji put smo se vidjeli u jednom kafiću u Čajniču. Družili smo se i nismo pričali o ratu, ali on se već bio nadvio nad nas.“
Rat u BiH razdvojio je ljude – u slučaju Bukvi i Miljanovića doslovno, jer su stanovnici ovih sela pobjegli iz svojih domova kako bi utočište našli svako na svojoj strani.
„Svaki je otišao za svojim narodom“, kaže Jovan. „Ja sam otišao u svoju vojsku, Muhamed u svoju. Bilo je teško na obje strane, jer rat nikad nikom nije donio ništa dobro, samo bol i patnju.”
Jovan i Muhamed su naredne tri i po godine proveli u rovovima, na različitim stranama u sukobu. Jovan je služio u Vojsci Republike Srpske, a Muhamed u Armiji Bosne i Hercegovine.
U vrijeme dok su bili vojnici i dalje su mislili jedan na drugog.
„Često sam razmišljao o tome šta bi se desilo da se sretnemo kao vojnici suprotstavljenih vojski. Da li bismo jedan drugom mogli pružiti ruku i zagrliti se, ili bismo pucali jedan na drugog?“, kaže Jovan. „Ali uprkos ratu i svemu što se desilo, mislim da ne bismo mogli pucati jedan na drugog, jer smo prijatelji bili duže nego neprijatelji.“
Muhamed se slaže i dodaje: „Ne bih ga se plašio da sam ga sreo kad smo obojica bili u uniformama. Nikad ne bismo pucali jedan na drugog“.
Rat je završen, a oni devet godina nisu znali ništa jedan o drugom. A onda, jednog dana, Jovan je na TV-u vidio prilog o Muhamedovom povratku u Bukve.
Kako su Bukve, baš kao i Miljanovići, tokom rata spaljene, Muhamed je živio u šatoru.
Iako se plašio reakcije svog prijatelja, Jovan je odlučio da ga u martu 2001. potraži u Bukvama.
Ubrzo je shvatio da se nema čega plašiti. Muhamed ga je pozdravio kao starog prijatelja, pozvao ga u svoj šator i ponudio mu kafu. Čak je pozvao Jovana da boravi kod njega i njegove porodice dok se njegova kuća u Miljanovićima ne obnovi.
Umjesto toga, Jovan je odlučio slijediti Muhamedov primjer i postavio je šator za svoju porodicu u Miljanovićima.
„Ispočetka je bilo teško“, kaže Jovan. „Došli smo na golu ledinu i išli korak po korak. Prvo smo morali obnoviti kuće, pa nam je trebala štala kako bismo nabavili stoku. Ali stvari su postepeno išle nabolje.“
Muhamed kaže da su predstavnici međunarodne zajednice, o čijoj su pomoći svi ovisili u godinama neposredno nakon rata, bili veoma sumnjičavi spram njegovog i Jovanovog prijateljstva. Nisu mogli vjerovati da se Bošnjaci iz Bukvi i Srbi iz Miljanovića mogu tako dobro slagati.
„Mislili su da glumimo, da smo smislili neki trik kako bismo iz njih izvukli više novca“, Muhamed objašnjava. „Nekad bi nam govorili da je određena pomoć samo za Bošnjake, da je ne dajemo Srbima i obrnuto. Ali kad su shvatili da to kako su zamislili ne ide, da mi dijelimo sve, prihvatili su situaciju. Prihvatili su činjenicu da smo opet počeli živjeti zajedno, kao normalni ljudi i dobri susjedi.“
Postepeno se sve više stanovnika Miljanovića i Bukvi vraćalo i pokušavalo zacijeliti stare rane i ponovo uspostaviti dobre odnose kojima su se nekad ponosili. Do sada se u ova dva sela vratilo četrnaest porodica.
Muhamed danas ima ženu i troje djece, dok Jovan živi s majkom i bratom.
Stanje je u oba sela još uvijek sumorno. Iako su obnovili svoje domove, obojica su nezaposleni, a žive od poljoprivrede i stočarstva.
Kažu da je život lakši kad su skupa. Opet zajedno slave sve praznike i čudi ih to što u Bosni i dalje postoje podjele na etničkoj osnovi.
„Političari su nas podijelili na tri plemena, Bošnjake, Srbe i Hrvate, a to nije dobro“, kaže Muhamed. „Ako ekonomija zaživi, njihov plan da ljude drže podijeljenima će propasti. Htjet ćemo raditi i izdržavati svoje porodice svojim radom, a to će nas ujediniti.“
Jovan kaže da sebe nikad više neće dovesti u situaciju u kojoj bi mogao ubiti ili biti ubijen.
„Rat je najgluplja stvar na svijetu. Da se ponovi, spakovao bih kofere i zauvijek napustio ovu zemlju“, kaže on.
Uprkos činjenici da su se borili na različitim stranama, novija prošlost nije tabu ni za Jovana ni za Muhameda.
„Pričamo o tome, ali obojica smo svjesni toga da nikako nismo mogli uticati na ono što se tada događalo“, kaže Jovan. „Bili smo samo dva zrna prašine na vjetru i ništa nismo mogli ni spriječiti ni promijeniti.“
Alen Bajramović je novinar RFE-a i saradnik IWPR-a iz Goražda.
