Pretresno vece se bavi pravicnoscu u kaznjavanju i ozivljava upotrebu nagodbi

Pretresno vece se bavi pravicnoscu u kaznjavanju i ozivljava upotrebu nagodbi

Tuesday, 23 December, 2003
Izvanredno obrazlozenom odlukom, troclano vece MKSJ-a (Medjunarodnog krivicnog suda za bivsu Jugoslaviju) izreklo je Draganu Nikolicu kaznu zatvora u trajanju od 23 godine zbog toga sto je u svojstvu komandanta Zatvorenickog logora Susica u bosansko-hercegovackoj opstini Vlasenica ucestvovao u ubistvima, silovanjima i torturi. Nikolic, koji je prva osoba koju je tribunal optuzio 1994.godine, priznao je krivicu pre samo nekoliko meseci. Kazna koju je izreklo pretresno vece prekoracila je preporuku tuzilastva od 15 godina zatvora. Ovo je drugi put za mesec dana da pretresno vece izlazi iz okvira kazne koga je tuzilastvo preporucilo kao svoj deo nagodbe za priznanje krivice.



Da bi stiglo do ove kazne, vece je nalozilo izradu studije o praksi odredjivanja visine kazne u 23 zemlje sirom sveta. Vece je koristilo ovu studiju, kao i sudsku praksu MKSJ-a i MKSR-a (Medjunarodnog krivicnog suda za Ruandu), u odredjivanju odgovarajuce kazne. I studija i presuda ovog veca predstavljaju dobar razvoj u onome sto se mnogim posmatracima cinilo pomalo arbitrarnom i nekoherentnom praksom u kaznjavanju u Tribunalu.



Bazirajuci se na istrazivanju o odredjivanju visine kazni, sud je ustanovio “da u mnogim od tih zemalja jedno ubistvo prebijanjem motivisano etnickim predrasudama rezultira dozivotnim zatvorom ili cak smrtnom kaznom…” Sud je zatim nastavio ocenom radnji koji cine osnovu zlocina za koje je Dragan Nikolic priznao krivicu. Vece ga je proglasilo krivim za umesanost u devet ubistava. Posebno je navedena sadisticka brutalnost dugih i ponavljanih prebijanja koja su u nekim slucajevima bila uzrok smrti. “Optuzeni je brutalno i sadisticki tukao pritvorenike. On bi ih sutirao i udarao, i za to koristio orudja kao sto su gvozdene sipke, drske od sekira, kundake pusaka, metalne boksere, pendreke, gumene vodove prozete metalnom zicom, drvene daske i drvene palice … Ostali pritvorenici, ukljucujuci decu, posmatrali su kriminalno ponasanje optuzenog i bojali su se da se isto ne dogodi i njima.” “Jedan od najjezivijih aspekata ponasanja optuzenog je bilo zadovoljstvo sa kojim je to radio”. “Kada su pritvorenici koji su bili prebijani molili da budu ubijeni metkom, optuzeni bi odgovarao: “Metak je previse skup da bi se potrosio na Muslimana”.” Pored ubistava, Nikolic je optuzen i priznao je krivicu za torturu koju su cinila duga, brutalna i sadisticka prebijanja kojima je rukovodio.



Nikolic je takodje priznao da je pomagao i omogucavao silovanje zatvorenica drzanih u logoru u Susici. Sud je citirao optuznicu u svom obrazlozenju: “Dragan Nikolic je licno premestao i na drugi nacin omogucio premestanje zatvorenica iz hangara, znajuci pritom da se to cini u cilju silovanja i drugih seksualno izopacenih radnji. Seksualni napadi su pocinjeni od strane cuvara, pripadnika specijalnih jedinica, lokalnih vojnika i drugih muskaraca”.



Na Nikolicevom saslusanju za odredjivanje kazne, jedan od bivsih zatvorenika logora omogucio je sudu uvid u stvarnost u kojoj su se zlocini dogodili: “Dragan Nikolic je izvodio devojke i zene iz hangara. Izvodio ih je uvece, i one bi se vracale ujutro, rascupane, tuzne. Nije im bilo dozvoljeno da razgovaraju sa nama ostalima. […] Ipak, na kraju svaka od njih bi se poverila svojoj sestri ili majci o tome sta joj se dogodilo prethodne noci. [..] Mozete da zamislite sta im se dogadjalo. Odvodjene su protivno svojoj volji i nisu bile u stanju da se odupru. Nisu mogle da se brane, i morale su da rade ono sto im je bilo receno i naredjeno. Bile su primoravane da, ne znam kako to da kazem, imaju seksualne odnose sa neznancima ili nekada i sa ljudima koje su poznavale. One su morale da urade svaku stvar koju su im rekli da urade”.



Pretresno vece je navelo i dugorocne posledice silovanja, citirajuci iskaz druge prezivele: “Osecala sam se jadno i degradirano. Ja sam zelela da budem dobra majka, najbolja sto sam mogla. Zelela sam da moje dete odraste u divnoj porodici, ali to je sada nemoguce. Osecala sam se ponizeno kao zena i kao majka samom cinjenicom da sam bila u logoru u toj situaciji. […] Sada je vec proslo 11 godina od toga, ali moj sin je i dalje setan, zatvoren u sebe, tuzan, i zna sta mi se dogodilo. On je povucen. Ne voli da prica ni sa kim. Tuzan je. Cesto mi govori da ne zeli vise da zivi. Govori mi da cesto pomislja na samoubistvo. […] Imao je osam godina kada smo dovedeni u logor.”



Ocenivsi dokaze, sud je zakljucio: “Ovo pretresno vece smatra da je tesko zamisliti da ubistvo, tortura i seksualno nasilje mogu biti pocinjeni na tezi i brutalniji nacin od onog kako je to, pomognut od drugih, cinio optuzeni,.” Medju okolnostima koje je sud ocenio kao “posebno otezavajuce” spadaju: “enormna brutalnost” zlocina i njihovo ponavljanje tokom relativno dugog perioda; svesna zloupotreba pozicije komandanta logora od strane optuzenog; posebna zloupotreba njegovih ovlascenja “prema zatvorenicama u izlaganju uslovima u kojima su bile emotivno, verbalno i fizicki napadane i primoravane da ispune kaprice optuzenog…”; posebna ranjivost pritvorenika koji su tretirani kao robovi, kao i veliki broj zrtava i “mnostvo kriminalnih radnji”. Navodeci otezavajuce okolnosti, sud je takodje istakao: “Zbog ozbiljnosti i posebne izopacenosti prebijanja, pretresno vece smatra ovo ponasanje najvisim nivoom torture, koje ima sve elememente da se smatra za de facto pokusaj ubistva.”



Pretresno vece je zakljucilo da bi s obzirom na tezinu zlocina i otezavajuce okolnosti jedina odgovarajuca kazna bila zatvor “koji bi obuhvatao ostatak zivota optuzenog”. Kako je obavezano Statutom tribunala, vece je zatim razmotrilo olaksavajuce okolnosti i naslo da su cetiri od posebnog znacaja: 1) nagodba i priznanje krivice; 2) kajanje, 3) pomirenje, i 4) znacajna saradnju sa tuzilastvom.



Nakon ocene znacaja koje priznanje krivice ima u sudskim praksama u 23 zemlje kao i u sudskoj praksi MKSJ-a i MKSR-a, pretresno vece je zakljucilo da priznanja krivice olaksavaju kaznu zbog toga sto pokazuju prihvatanje krivice od strane optuzenog. Ono sto je vazno, vece je priznalo da je opravdanje za ovo sire u sudskoj praksi tribunala nego u nacionalnim pravnim sistemima zbog toga sto priznanjem “optuzeni doprinosi pomirenju izmedju pogodjenih zajednica.” Sud je obrazlozio da je jedan od razloga sto je podrzao smanjenje Nikoliceve kazne bila cinjenica da je on priznao krivicu za citavu optuznicu, odnosno da se ni od jedne tacke optuznice nije odustalo. Sudije su takodje prihvatile da je ovo bio prvi slucaj vezan za logor Susica i da je to tribunalu omogucilo informacije koje pre toga nije imao. Oko 8000 ljudi je proslo kroz logor Susica, I otprilike je u svakom trenutku u njemu bilo izmedju 300 i 500 zatvorenika. Oni koji nisu muceni, seksualno zloupotrebljeni i ubijeni, nisu dobijali adekvatnu ishranu, vodu, higijenu i medicinsku negu, a istovremeno su bili i ocevici zlocina nad drugim zatvorenicima.



Za razliku od slucaja Momira Nikolica (njih dvojica nisu u srodstvu) u ciju je iskrenost drugo pretresno vece sumnjalo, ovo vece verovalo je Draganu Nikolicu, citirajuci sledecu njegovu izjavu datu na saslusanju za odredjivanje kazne kao indikaciju njegove iskrenosti i spremnosti da prihvati odgvornost: “ Mene je iskreno sramota. […] Postavlja se pitanje zasto sam to sve uradio? Imao sam dovoljno vremena, jedanaest godina, da razmisljam o tome. Ali i dalje je tesko naci odgovor na to pitanje.” On je takodje rekao psihologu da “to predstavlja tamnu stranu njegovog karaktera za koji nije pre toga znao da postoji”.



Sledeca olaksavajuca okolnost koja je uticala na sud bilo je njegovo iskazivanje kajanja. “Meni je iskreno zao […].Ja se iskreno kajem. Ovo ne govorim samo pro forme. To pokajanje I skrusenost dolaze duboko iz mene, zato sto sam vecinu tih ljudi znao odranije. […] Zelim da iskoristim ovu priliku da kazem svima koje sam povredio, direktno ili indirektno, da se ja izvinjavam svima koji su proveli bilo koje vreme u Susici, bez obzira da li jedan ili vise meseci…”



Sud je utvrdio da kaznjavanje ima ogranicenu ulogu u promovisanju pomirenja, citirajuci svedoka koji je preziveo logor: “Nema kazne, nema presude dovoljno teske da nadoknadi smrt jednog deteta, silovanje jedne devojke, a kamoli za sve stvari koje su se tamo dogodile.” Uzimajuci u obzir iskaz drugog svedoka zrtve, medjutim, sud je zakljucio da je priznanje krivice i odgovornosti doprinosi pomirenju: “Zeleo bih da kazem da u Vlasenici ima jos 50 Dragana Nikolica koji moraju da priznaju svoju krivicu za ono sto se tamo dogodilo. Oni moraju da se predaju i da prihvate odgovornost za ono sto su nam ucinili. Iskreno pomirenje nije moguce dok se oni prave da se nista nije dogodilo. Dragan Nikolic licno poznaje svakog od onih koji su pocinili zlocine”.



Jos ubedljivije, pretresno vece je navelo dramaticni dogadjaj koji se odigrao za vreme Nikolicevog saslusanja za odredjivanje kazne, kada se Habiba Hadzic okrenula prema njemu i upitala ga sta se dogodilo njnoj dvojici sinova koje je zadnji put videla u logoru Susica pre jedanaest godina. Nakon konsultacija sa svojim braniocem, on joj je ispricao kako su oni umrli. Dodao je da je hteo da njoj i drugima saopsti tu informaciju i ranije, ali “okolnosti za to nisu bile dobre”. Sud je zakljucio: “Pretresno vece smatra ovu cinjenicu pokusajem optuzenog da se postigne pomirenje i njegovu spremnost i volju da doprinese tribunalovoj misiji otkrivanja istine.”



Cetvrti faktor za koji je sud smatrao da je od posebnog znacaja za olaksanje kazne bio je obim Nikoliceve saradnje sa tuzilastvom. Tuzilastvo je obevestilo sud da je “optuzeni dao detaljne i opsirne informacije o zlocinima i pociniocima u svojoj opstini, kao i o njihovim vezama sa licnostima iz rukovodstva i ciljevima. Takvi podaci obicno nisu dostupni osim preko ucesnika tih dogadjaja, i iskaz svedoka je od jedinstvenog znacaja za buduce postupke”. Sud je smatrao da je tesko da sam prosudi o stepenu njegove saradnje iz delimicne ocene desetodnevnih razgovora tuzilaca sa Nikolicem, ali je zato prihvatio ocenu tuzilastva. Sud je ponovio da su informacije koje je dao Nikolic prve koje je tribunal dobio o logoru Susica.



Na kraju, pretresno vece je razmatralo podneske strana u postupku o karakteru Dragana Nikolica. Pre rata, prema braniocu, Nikolic je bio “obican covek koji je vodio uobicajen zivot”. Njegovi prijatelji bili su i Srbi i Muslimani. Bio je omiljen. Stravicno lice zla je ocigledno u tim jednostavnim recenicama: to je uobicajeno. To je deo od covekovog bica. To je nesto sto spava u svakome, cekajuci posebne okolnosti i individualni izbor.



Odbijajuci preporuku tuzilastva o kazni od 15 godina zatvora, pretresno vece je pravicno izvagalo “tezinu zlocina i otezavajuce okolnosti nasuprot olaksavajucim okolnostima”, uzimajuci u obzir ciljeve kaznjavanja. Vece je zakljucilo: “Brutalnost, broj zlocina koji je izvrsen i namera ponizavanja i degradiranja odredjuju kaznu koju je predlozilo tuzilastvo nepravicnom. Pretresno vece veruje da nije samo razlozno i odgovorno, vec i neophodno u interesu zrtava, njihovih clanova i medjunarodne zajednice, izreci tezu kaznu od one koju su predlozile strane u postupku.” Zbog prakse u zemljama u kojima ce optuzeni verovatno izdrzavati kaznu, u kojima postoji mogucnosti pustanja zbog dobrog vladanja nakon 2/3 izdrzane kazne, sud je izrekao kaznu od 23 godine da bi se osiguralo da optuzeni provede najmanje 15 godina iza resetaka.



Odluka o kazni pretresnog veca u slucaju Dragana Nikolica pruzila je model za odredjivanje kazni koje bi ostala veca mogla da slede. Vece je brizljivo razmotrilo pravo, praksu izricanja kazni u nacionalnim sudovima, i razloge za kaznjavanje u tribunalu. Ono je promisljeno vagalo interese zrtava, prezivelih i sire zajednice za priznavanje tezine zlocina, interesa optuzenog i potencijalno optuzenih za rehabilitaciju i rekompenzaciju, i interese naroda u bivsoj Jugoslaviji u esencijalnom delu pomirenja, u ustanovljavanju istine.



Iako ce druga po redu presuda pretresnog veca koja prekoracuje preporuku tuzilastva u pogledu visine kazne mozda izgledati kao nesto sto dovodi buduce nagodbe za priznanje krivice u pitanje, ova odluka demonstrira da su nagodbe veoma zive i da ih odbrana mora ozbiljno uzeti u razmatranje u buducim slucajevima. Da je, u ovom slucaju, Nikolic proglasen krivim za iste zlocine nakon kompletnog sudjenja, on bi po svemu sudeci bio osudjen na dozivotnu zatvorsku kaznu. Sud je naglasio da su zlocini koje je on pocinio, zajedno sa otezavajucim okolnostima, doveli sud do zakljucka da “nijedna druga kazna ne bi mogla biti izrecena osim kazne zatvora koja bi obuhvatila ostatak zivota optuzenog”. Veoma je verovatno da nijedna od olaksavajucih okolnosti koje je sud uzeo u obzir ne bi dovela do “sustinskog smanjenja” kazne da nije bilo bilo nagodbe za priznanje krivice.



Da zakljucimo, cetiri glavna faktora koja je sud smatrao vaznim za manju kaznu Nikolicu bila su: priznanje krivice, iskazano pokajanje, doprinos pomirenju i otkrivanje vise podataka tuzilastvu. Za Nikolica, razlika izmedju prihvatanja odgovornosti i rada sa tuzilastvom pod uslovima nagodbe za priznanje krivice i postavljanja tuzilastva u svoju korist na sudjenju, predstavlja razliku izmedju toga da se provede ceo zivot u zatvoru i mogucnosti da prozivi znacajan broj godina sa svojom porodicom kao slobodan covek (gde ce kako se nadamo nastaviti da ispunjava svoje obecanje da ce nastaviti napore ka ustanovljavanju istine i doprinositi pomirenju).



Ni na koji nacin ovo ne bi trebalo biti protumaceno da se optuzeni odrekao svog prava na fer sudjenje i da navodni zlocini nisu dokazani izvan razumne sumnje. To pravo je osnovno za pravican pravni sistem. Priznanja krivice su takodje deo fer pravnog sistema, i optuzeni mogu naci da je u njihovom interesu da priznaju svoje zlocine i izbegnu sudjenje iz razlicitih razloga. Nagodba za priznanje krivice jeste sredstvo koja im moze posluziti da to ucine, iako nije neophodno za optuzenog da prizna krivicu. Priznanje krivice moze takodje pomoci zrtvama/prezivelima, siroj zajednici i javnom interesu.



Kao sto je pretresno vece priznalo u presudi Nikolicu, nagodbe za priznanje krivice u MKSJ-u se razlikuju od onih koje se koriste u nacionalnim sudovima u tome sto optuzeni “doprinose otkrivanju istine o sukobu u bivsoj Jugoslaviji i doprinose pomirenju izmedju pogodjenih zajednica” u zemlji koja je jos uvek opterecena poricanjem i medjusobnim optuzbama. Nagodbe za priznanje krivice mogu da postede zrtve ponovnih trauma koje mogu da se pojave kao rezultat prisecanja i svedocenja o uzasima koje su preziveli. Takodje moze obezbediti da se oni koji su pocinili uzasne zlocine vrate u zajednicu ljudi iz koje su ih njihovi akti izbacili.



Iako je pretresno vece izreklo tezu kaznu Draganu Nikolicu od one koju je preporucilo tuzilastvo to je pravicna kazna. Ukoliko on to moze da shvati, onda je mozda ucinio jos jedan doprinos pomirenju.
Frontline Updates
Support local journalists