Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

PRESUDE ZA RATNI ZLOCIN U SJEVERINU

Mada je sud utvrdio pocinioce zlocina iz 1992., postoje ozbiljne sumnje da je svjesno izbjegao utvrdi i tko su njegovi nalogodavci
By Milanka Saponja-Hadzic

Srbija je poslala snaznu poruku da je spremna suditi za ratne zlocine: cetvorica Srba osudjena su ovog tjedna za otmicu i ubojstvo 16 Muslimana u vrijeme trajanja bosanskog rata.


Postoje, medjutim, ozbiljne nedoumice oko toga zbog cega tuzioci nisu nastavili s istragom zapovednog lanca i utvrdili tko je odobrio ova ubojstva – koja je sud inace okarakterizirao kao zlocine protiv covjecnosti.


Dana 29. rujna/septembra, sud u Beogradu osudio je – u odsustvu – Milana Lukica i Olivera Krsmanovica na 20 godina zatvora. Njih dvojica se nalaze u bijegu.


Dragutinu Dragicevicu, koji se branio sutnjom, izrecena je ista kazna, dok je cetvrti optuzeni, Djordje Sevic, osudjen na 15 godina zatvora.


Sud je presudio da su u listopad/oktobru 1992. pripadnici jedne od paravojnih skupina bosanskih Srba – ciji je naziv bio Osvetnici i kojom je zapovijedao Milan Lukic – na teritoriji Srbije oteli sesnaestoricu Muslimana koji su autobusom putovali na posao. Sve zrtve bile su porijeklom iz Sjeverina (podrucje Sandzaka, Srbija).


Otmicari su zarobljenike prebacili preko granice, u grad Visegrad (Bosna), gdje su ih prvo mucili, a potom i ubili. Leseve su potopili u rijeku Drinu.


U svojoj zavrsnoj rijeci, tuzilac Vladimir Vukcevic zalozio se za izricanje maksimalnih zatvorskih kazni.


“Nacin na koji je zlocinacki cin izvrsen pokazuje da se radilo o nemilosrdnom mucenju, hladnokrvnoj brutalnosti i okrutnom postupanju s ciljem izazivanja najtezih patnji”, rekao je on. “Oteti ljudi su okrutno premlacivani drvenim palicama ili ubijani vatrenim oruzjem, sto predstavlja jedno od najtezih krivicnih djela.”


Sukinja Nata Mesarevic posebno se osvrnula na svjedocenje Dragane Djekic, koja je u vrijeme zlocina bila Lukiceva djevojka. Djekiceva je pred sudom potvrdila da je postojao plan o otmici, odnosno kidnapiranju, te da su Muslimani doista bili muceni u hotelu Vilina Vlas u Visegradu. Ona je identificirala obojicu optuzenih, a na fotografijama koje joj je predocio ured tuzilastva prepoznala je i njihove zrtve.


Drugi svjedok, Miloje Udovicic, slucajno se sa svojim vozilom zatekao na mjestu na kojem se odigrala otmica. Napadaci su ga, nakon sto se autobus pokvario, prisilili da ih odslepa nekoliko kilometara dalje. Udovicic je opisao kako su se otmicari – cija su lica bila premazana crnom bojom – s oruzjem u ruci radovali poput “Indijanaca koji su dosli do plijena”.


Udovicic je izjavio i da su ti ljudi zlostavljali i ponizavali zarobljenike, prisiljavajuci ih da pjevaju srpske nacionalisticke pjesme. Rekao je i da je strahovao od toga da im se suprotstavi, jer “svatko je znao sto ce se dogoditi ljudima koji pomazu Muslimanima”.


Organizacije za zastitu ljudskih prava, obitelji zrtava i njihovi advokati tvrde da su ipak razocarani presudom koja je na kraju donesena, buduci da se sud nije upustao u pitanje planiranja i organiziranja prepada.


“To uopste nije pravda – 20 godina za 16 ljudskih zivota”, rekao je Ramiz Catovic, kome su ubijena dva sina, Ramahudin i Sabahudin.


“I njihovi pretpostavljeni – koji su smislili ovo zlodjelo – trebalo je da se nadju na optuzenickoj klupi”, tvrdi Zinaida Hodzic, kojoj je ubijen brat.


“Iza ovog zlocina stajala je drzava, ali se sud to nije usudio istraziti”, izjavila je Natasa Kandic, direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo. “To pokazuje da su suci jos uvijek nesposobni osloboditi se utjecaja koji na njih vrse organi vlasti i vlastite zelje da se ne ogrijese o njihove interese.”


Pravni zastupnik obitelji zrtava, Sefko Alomerovic, istice da je osobno predlozio da se istraze i motivi za ovaj zlocin, ali da sud njegovu primjedbu nije uvazio. Sudjenje je, po njegovom misljenju, trebalo otkriti kako je ovdje zapravo rijec o “jednoj strateskoj operaciji vojske bosanskih Srba s ciljem ispunjavanja uvjeta koji su bili neophodni za razmjenu”.


Pozivajuci se na svjedocenje Dragane Djekic, Alomerovic je podvukao kako je ona napomenula da je razmjena zapravo i bila “osnovni faktor” zbog kojeg se otmica dogodila. Prethodno su jedinice bosanskih Srba, u borbama s Muslimanima koje su vodjene u okolini Gorazda, ostale bez 19 ljudi. Djekiceva je posvjedocila da joj je Lukic rekao da su Muslimani zarobljeni kako bi ih – zive – razmijenili za tijela tih poginulih Srba.


“Razmjene su mogli organizirati samo visi drzavni duznosnici”, konstatirao je Alomerovic.


A kada su snage bosanskih Muslimana odbile ponudjeni aranzman, Lukic je likvidirao zarobljenike.


Zasluge za to sto ovaj slucaj ipak nije pao u zaborav pripadaju borcima za zastitu ljudskih prava iz Sandzaka, koji su pocev od 1992. na svaku godisnjicu nemilog dogadjaja upozoravali javnost da taj zlocin jos uvijek nije rasvetljen.


Duznosnici, medjutim, nisu pokazali nikakvu spremnost da ucine bilo sto na tom polju, sve dok se i sam Haski tribunal nije poceo zalagati da se sudjenja za ratne zlocine odrzavaju i u Srbiji, pred lokalnim sudovima. Tek u listopadu/oktobru 2002., ured beogradskog tuzioca podiglao je optuznicu protiv Lukica i njegovih pomagaca. Sudjenje je pocelo u sijecnju/januaru 2003.


Na izrecene presude pada jos jedna sjenka, koja proistjece iz sumnje da su dvojica odsutnih – Lukic i Krsmanovic – mozda i mogla biti uhvaceni da su se vlasti zaista dovoljno potrudile. Istina, policija je za njima izdala potjernice, ali Lukic, prema nekim medijskim spekulacijama, i dalje mirno boravi u Obrenovcu (okolina Beograda). U istom gradu zivi i srpski ministar pravde Vladan Batic. Krsmanovic se navodno nalazi u Visegradu, u Republici Srpskoj (RS), tj. na teritoriji srpskog entiteta u Bosni.


“Ovo sudjenje nije nista drugo nego nastavak prakse koja je karakteristicna za totalitarne rezime, u kojima odredejen osobe uzivaju zastitu, a sve pod izgovorom da drzava, vojska ili neke druge organizacije treba da budu zasticene”, izjavio je pravnik Srdja Popovic. “Dakle, u pitanju je samo jedna u nizu prijevara srpskog pravosudja.”


Milanka Saponja-Hadzic je suradnica IWPR-a iz Beograda.