PREDSJEDNIK TRIBUNALA ODREDIO ROK ZA HAPŠENJE BJEGUNACA

U intervjuu za IWPR, predsjednik Haškog tribunala, sudija Fausto Pokar (Fausto Pocar), izložio je svoju viziju okončanja rada suda u narednim godinama, u skladu sa trenutnim planovima.



On je priznao da još uvijek postoji veliki broj pitanja koja treba riješiti prije nego što sud zatvori svoja vrata. Po njegovim riječima, da bi postojeći raspored bio ispoštovan, preostali bjegunci bi se morali naći u pritvoru do kraja ove godine.



Sudija Pokar, kome sudijski mandat ističe 2009., postao je predsjednik Tribunala u novembru prošle godine. Upravo je prošlog mjeseca Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija podnio svoj drugi polugodišnji izvještaj o napretku u radu Haškog suda.



Proteklih šest mjeseci spadaju među najburnije u istoriji Tribunala. Smrt najistaknutijeg zatočenika ovog suda, bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića – koji je umro od srčanog udara – uslijedila je svega nekoliko dana nakon što je ključni svjedok-insajder – bivši lider hrvatskih Srba, Milan Babić – počinio samoubistvo u pritvoru.



Ovaj period je takođe bio obilježen intenzivnim fokusiranjem pažnje međunarodne zajednice na neuspjeh Tribunala da osigura hapšenja dvojice najznačajnijih bjegunaca – političkog i vojnog lidera bosanskih Srba, Radovana Karadžića i Ratka Mladića.



Takozvanom „izlaznom strategijom“ Tribunala, koju je UN odobrio još u julu 2002., predviđeno je da sva prvostepena suđenja budu završena do kraja 2008. Nakon toga bi sud trebao privesti kraju sve svoje aktivnosti, uključujući žalbene postupke, kako bi 2010. bio zatvoren.



Ali, pomenuti rokovi već su probijeni. Prethodnik sudije Pokara na mjestu predsjednika obavijestio je Vijeće sigurnosti da prvostepeni postupci ne mogu biti okončani prije 2009.



Pokar je za IWPR potvrdio da će 2009. i dalje biti rok koji će se pokušati ispoštovati, „ukoliko sve bude išlo kako treba“.



On je, međutim, naglasio i da puno zavisi i od toga da li će se na nekom od suđenja pojaviti veći nepredviđeni problemi – uključujući i zdravstvene – te da li će pravila koja su sudije nedavno usvojile „biti u potpunosti ispoštovana“. Ovo se odnosi na novu mjeru kojom su sudije stekle pravo da tužiocima nalažu povlačenje pojedinih dijelova optužnice, kako bi se suđenja ubrzala.



Sudija Pokar je rekao i da će poštivanje roka koji ističe 2009. zavisiti i od toga hoće li se svi optuženici u narednih nekoliko mjeseci naći u haškom pritvoru. „Tribunal ne može biti zatvoren bez Karadžića i Mladića, ali ni bez još četvorice [optuženika], koji moraju biti uhapšeni i izvedeni pred sud“, rekao je on.



On je naglasio da se to mora dogoditi „najkasnije na jesen, ili ovog ljeta“, pošto „ukoliko budu uhapšeni kasnije, neće moći biti uključeni u postupke koji već počinju, pa onda ni plan da se sve završi 2009. možda neće moći biti ostvaren“.



„A ako Mladić ili Karadžić budu uhapšeni 2008. ili 2009., ne vidim kako bismo mogli završiti suđenja 2009.“, rekao je on.



Na pitanje da li će međunarodna zajednica htjeti da snosi troškove rada Tribunala i po isteku zvaničnog roka za njegovo zatvaranje, sudija Pokar je priznao da bi tu moglo doći do problema.



Iako postoji „značajan broj zemalja“ koje ne bi dozvolile da Tribunal bude zatvoren „a da svim počiniocima najvišeg ranga ne bude ovdje suđeno“, postoje – po njegovim rečima – i druge, kojima bi „praktično odgovaralo da završe s Tribunalom“.



On je napomenuo da bi se te zemlje mogle založiti za to da sud, umjesto redovnih uplata koje mu trenutno stižu iz UN-ovog budžeta, opstane uz pomoć dobrovoljnih priloga, koji bi mu „omogućili da nastavi“ s radom.



Istovremeno, sudija je priznao i da bi izvjesne zemlje mogle zastupati stav da tribunal za bivšu Jugoslaviju treba svakako da se oslanja na dobrovoljno finansiranje „zbog jednakog tretiranja međunarodne pravde“. Ostali „ad hoc“ sudovi – uključujući one u Sijera Leoneu i Kambodži – prinuđeni su da se snalaze na taj način.



Neki komentatori predlažu mogućnost da slučajevi onih optuženika koji tek treba da stignu u Hag budu ustupljeni lokalnim sudovima na Balkanu.



No, sudija Pokar je odbacio takve špekulacije, naglasivši kako bi bilo „teško“ dozvoliti optuženicima visokog ranga da budu procesuirani u regionu. On je, međutim, nagovijestio kako bi možda bilo moguće suditi tim optuženicima u Hagu samo po nekim optužbama, a da po ostalim budu procesuirani negdje drugo. Na taj način bi se „za ostale zločine, bilo da su sadržani u optužnici ili naknadno utvrđeni, sudilo na lokalnom nivou“.



On se nije složio sa primjedbama da bi po tom sistemu suđenja u Hagu mogla biti samo simbolična. „Ne“, rekao je on, „ovdašnjim suđenjima trebao bi biti obuhvaćen značajan dio navoda iz optužnica koje su podignute.“



Ovlaštenja koja su nedavno dobile sudije Haškog tribunala kako bi se mogle kratiti optužnice pokazala su se kao vrlo kontroverzna. Glavna tužiteljica Karla del Ponte (Carla Del Ponte) je na taj potez oštro reagirala, opisujući ga kao povredu njenih vlastitih ovlaštenja.



Neki komentatori su za IWPR izjavili kako takav sukob između dva organa suda predstavlja „recept za katastrofu“.



No, sudija Pokar je izjavio da se uopšte ne slaže s kritikama Del Ponteove, rekavši da ona jednostavno „potpuno griješi u svojoj procjeni“. U stvari, kaže on, sudije su „odavno svjesne da problem dužine suđenja nastaje zbog složenosti i opsega optužnica koje podiže tužilaštvo“.



Predsjednik je za IWPR izjavio i kako su prethodni pokušaji da se ta praksa ospori „naišli na priličan otpor tužiteljice“. A zapravo, napomenuo je on, „izbjegavanje preopširnih optužnica uobičajena je praksa u nacionalnim sudovima“.



On tvrdi da sudsko vijeće mora voditi suđenje. Istovremeno, to „ne znači nužno da ostale tačke treba zaboraviti“. Umjesto toga, one mogu biti obuhvaćene odvojenim suđenjem.



Ovakav strožiji pristup sudija najavljen je neposredno nakon Miloševićeve smrti, koja je uslijedila poslije više od četiri godine suđenja. Posljednjih nekoliko mjeseci protiču u znaku brojnih kritika: oni koji prate rad Tribunala tvrde da je neuspjeh da se Miloševićevo suđenje normalno privede kraju djelimično i posljedica činjenice da su optužnice protiv njega i ostalih preduge i previše složene.



No, sudija Pokar poriče da je odluka o proširenju sudijskih ovlaštenja u vezi sadržaja optužnica predstavljala reakciju na Miloševićevu smrt. „Ovakva promjena politike, ukoliko o promjeni politike uopšte možemo govoriti, nije reakcija ni na jedan određeni događaj“, rekao je on, „nego prevashodno rezultat nastojanja da se suđenja obave u razumnom roku i u skladu sa standardima o ljudskim pravima koja zahtijevaju da suđenja ne budu preduga.“



Takođe je insistirao na tome da se ne radi o „mjeri koja je uvedena zbog izlazne strategije“.



I dok se rad Trbunala na izvjestan način ipak privodi kraju, postavlja se i pitanje kako će se stvari dalje razvijati. Šta će biti sa njegovim ogromnim arhivama? Šta će se desiti s nastojanjima da se sarađuje sa drugim sudovima, pogotovo onima na Balkanu? Hoće li žalbeno vijeće biti drugačije formulirano kako bi se prilagodilo povećanom prilivu posla koji će se morati završiti prije nego što se sud bude mogao zatvoriti?



Sudija Pokar se slaže da su to važni problemi, za koje još uvijek nije pronađeno rješenje.



Kada je riječ o arhivama, on tvrdi da glavno pitanje nije gdje će one biti smještene – pošto već postoji nekoliko opcija, uključujući i sam Hag – nego kako osigurati da javnost ima pristup tom materijalu, kao i da sudstvo, zbog moguće upotrebe u budućim suđenjima, ima pristup povjerljivim dokumentima.



Nagovijestio je i da bi neki drugi sud mogao biti zadužen da se bavi ovim pitanjem – možda neko odjeljenje Međunarodnog krivičnog suda (MKS). Ili će možda biti potrebna grupa sudija koji su „spremni da, zavisno od slučaja, budu pozivani kada je to neophodno“.



Sudija Pokar je rekao i da je „rano za ozbiljniju procjenu“ o tome šta bi trebalo učiniti sa apelacionim vijećem. To će, po njegovim riječima, zavisiti od velikog broja faktora, uključujući i broj presuda koje će sud narednih godina donijeti, na koliko njih će biti podnijete žalbe i koliko česta će biti priznanja krivice.



IWPR je predsjedniku Tribunala postavio i direktno pitanje u vezi sa kritikama sa kojima se sud suočava zbog načina na koji je vodio Miloševićev slučaj.



Odgovarajući, sudija Pokar je priznao kako su „vjerovatno počinjene neke greške“.



„Optužnica je bila preopširna; možda je i suđenje trebalo biti kraće“, rekao je on. Iako je nastojao da nikoga ne okrivi, ipak je ukazao na način na koji je suđenje bilo vođeno, napominjući da je „ono možda trebalo biti drugačije“.



Na pitanje da li će sam Tribunal biti proglašen neuspjehom, s obzirom na to da je propustio priliku da donese presudu protiv svog najvažnijeg optuženika, sudija Pokar je odgovorio da je to moguće, pošto je Miloševićev slučaj godinama „bio jedini na koji su mediji skretali pažnju javnosti“.



Ali je i naglasio da bi takav zaključak predstavljao „nepravednu i neodmjerenu ocjenu Tribunala“.



Uprkos svim izazovima koji su pratili osnivanje tribunala koji nije imao prethodnika u primjeni „običajnog međunarodnog prava“, i koji je morao „smisliti i usvojiti vlastitu proceduru“, sud je, po njegovim riječima, „uveo i precedentno pravo u impresivnom obimu. A pojasnio je i mnoge aspekte humanitarnog prava. Ostali sudovi, kako nacionalni tako i međunarodni, primjenjuju naše presedane i procesuiraju zločine prema odredbama međunarodnog humanitarnog prava ugledajući se na nas. I tako će i ostati.“



Janet Anderson je direktorica programa međunarodne pravde IWPR-a u Hagu.



Transkript ovog intervjua će uskoro biti postavljen na internet-stranicu Tribunala na veb-sajtu IWPR-a.