Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

PRED SUDOM REČENO DA HRVATSKA NIJE PRIKRIVALA ZLOČINE

Svedok odbrane na suđenju trojici hrvatskih generala tvrdi da je Hrvatska samo nastojala da obavi asanaciju područja Krajine nakon što je 1995. izvedena Operacija Oluja.
By IWPR ICTY
Visoki zvaničnik hrvatskog ministarstva unutrašnjih poslova, koji je svedočio na haškom suđenju bivšem hrvatskom generalu Anti Gotovini, negirao je ove sedmice da su hrvatske jedinice pod optuženikovom komandom pokušale da zataškaju dokaze zločina počinjenih tokom ofanzive pod nazivom Operacija Oluja, koju je Zagreb izveo 1995. godine.



Gotovina je zajedno sa generalima Ivanom Čermakom i Mladenom Markačem optužen za organizovanje ubistva više desetina ljudi, te granatiranje i spaljivanje srpskih gradova i sela nakon što su hrvatske snage u kontraofanzivi ponovo zauzele područje Krajine, koje su do tada kontrolisali Srbi.



Operacija ponovnog zauzimanja pomenute teritorije započela je u zoru 4. avgusta 1995. godine, a okončana je četiri dana kasnije, velikom pobedom Hrvata.



Tužioci navode da su trojica generala stajala iza organizovane kampanje pljačkanja i uništavanja čiji je cilj bilo proterivanje lokalnog stanovništva, uključujući spaljivanje kuća koje su pripadale Srbima, kao i nezakonito ubijanje i nehuman tretman srpskih civila. Procenjuje se da je po okončanju Operacije Oluja oko 150,000 Srba napustilo svoje domove u kilometarskim kolonama automobila, traktora i prikolica – te da se mnogi od njih nikada nisu vratili.



Svedok Zdravko Židovec, tadašnji pomoćnik hrvatskog ministra unutrašnjih poslova, bio je zadužen za Operaciju Povratak. Reč je o akciji koja je počela odmah po okončanju Operacije Oluja, i čiji je zvanični cilj bila asanacija terena i procena situacije. Tužilaštvo, međutim, tvrdi da je stvarni cilj Operacije Povratak bilo prikrivanje ili uništavanje dokaza tih zločina, kao i vršenje pritiska na preostale Srbe da napuste dotično područje.



„Pre svega, [Operacija Povratak] je bila povezana sa zadatkom asanacije terena nakon završetka vojne akcije“, kazao je Židovec. „Jer, pretpostavili smo da će – nažalost – veliki broj kuća i stanova biti napušten.“



Na pitanje odbrane o tome da li mu je ikada bilo naređeno da prikriva zločine, on je odgovorio: „Ne, nikada.“



U optužnici protiv trojice generala navodi se da je u periodu od avgusta do novembra 1995. najmanje 30 ljudi ubijeno u Kninu i barem još 150 na čitavom području Krajine. Tužilaštvo tvrdi da je Hrvatska Vojska (HV) znala da na području Krajine ne postoje odgovarajuća utvrđenja, te da se upustila u prekomerno granatiranje kako bi „demoralisala civile i nagnala ih u beg“.



Pojedini svedoci optužbe, pogotovo bivši vojni i civilni zvaničnici Ujedinjenih nacija, prethodno su potvrdili da su dva dana nakon što je napad počeo videli „organizovanu pljačku i spaljivanje srpskih kuća“.



Odbrana je uzvratila tezom da se hrvatska vojska pod Gotovininom komandom veoma trudila da nakon Operacije Oluja održi red na tom području, ali da u tako haotičnoj situaciji nije bilo moguće sprečiti zločine koje su počinili pojedini vojnici ili neki civili koji su bili opijeni pobedom i željni osvete.



Židovec je posvedočio da su Operaciju Povratak izveli pripadnici civilne zaštite, a ne hrvatske vojske, te da oni nisu bili pod Gotovininom komandom.



On je opisao kako bi pripadnici civilne zaštite u okviru svojih svakodnevnih aktivnosti tokom operacije Povratak pronalazili i preuzimali svaki leš, a potom ga prepuštali forenzičkom timu koji bi ga identifikovao, uključujući i uzimanje otisaka prstiju i fotografisanje, pre no što bi ga konačno sahranio.



„Ukoliko su postojale bile kakve sumnje da smrt nije nastupila u borbi, već kao posledica nasilja, kriminalistička policija bi nastavila istragu“, kazao je Židovec.



Na isti način, ukoliko bi neki stručnjak za borbena dejstva utvrdio da neka kuća nije srušena prilikom granatiranja, već da se na udaru našla zahvaljujući nameri nekog pojedinca, takođe bi bio naređen nastavak kriminalističke istrage – rekao je Židovec, dok je odbrana kao prateći dokaz predočila administrativni materijal koji su prikupili takvi istražni timovi.



Sledeća mera koju je podrazumevao postupak asanacije ticala se ulaženja u oko 48,000 napuštenih kuća na području Krajine, te potrage za leševima ljudi ili životinja, kao i uklanjanjanja ostataka hrane kako bi se sprečilo širenje zaraze. Ukoliko bi kuća bila zaključana, istražni timovi bi morali da provale u nju – dodao je Židovec.



Dalja rasprava je vođena oko pitanja da li su u Operaciji Povratak sudelovale hrvatska vojska ili specijalna policija, kao što su neki svedoci optužbe prethodno izjavili pred sudom.



Odbrana je nastojala da pokaže da su svedoci možda bili zbunjeni uniformama i da su pogrešno identifikovali ljude koji su sudelovali u operaciji, pa su od Židovca zatražili da uporedi uniforme HV-a sa onima koje su nosili pripadnici civilne zaštite, i koje su bile „sivkasto-zelenkasto-braonkaste“ i imale narandžaste aplikacije sa plavim trouglom.



Židovec je dodao i da na kontrolnim tačkama nikada nije video niti jednog pripadnika specijalne policije. Tokom unakrsnog ispitivanja, tužilaštvo se osvrnulo na kontradiktornu izjavu koju mu je u junu 2007. Židovec dao u vezi sa učešćem pripadnika HV-a u Operaciji Povratak, pri čemu je sudu predočilo dokument iz kojeg se vidi da je general Čermak jedinicama HV-a naredio da izvrše asanaciju.



Židovec je rekao kako ne zna da je između jedinica civilne zaštite i HV-a postojala ikakva koordinacija, izuzev što su prve od drugih dobijale logističku podršku, tako što bi recimo pozajmile kamione ili bagere.



Tužilaštvo je potom predočilo dokument koji je splitska komandna oblast izdala 1. avgusta 1995., i kojim se pripadnicima HV-a naređuje da u asanaciji terena sudeluju zajedno sa policijom, ali i individualno.



Židovec je rekao da nikada nije video taj dokument i da ne zna ništa o tome.



Tužilaštvo je nastavilo da ispituje svedoka u vezi sa njegovom ulogom u Operaciji Povratak, pa je on opisao i dužnosti koje je obavljao prilikom osnivanja centara za prihvat srpskih civila.



Židovec je rekao da su ti centri bili zamišljeni kao pomoć ljudima koji nisu imali lična dokumenta ili su bili suviše stari ili nemoćni. Civili koji su želeli da se vrate svojim kućama bili su upozoreni na opasnosti koje su bile povezane sa time, pošto neposredno posle vojne operacije stvari još uvek nisu bile pod kontrolom – dodao je Židovec.



On je odbacio sugestiju tužioca da su Srbi to područje napustili usled zastrašivanja od strane hrvatskih snaga. Kada je tužilaštvo govorilo o tome kako je HV u jednom slučaju isterala civile iz kuća i prebacila ih u prihvatni centar, Židovec je rekao da ti ljudi u te centre nisu bili odvedeni nasilno.



„Nije mi poznat nijedan slučaj u kojem su pripadnici jedinica civilne zaštite nasilno odvele nekoga u prihvatni centar“, rekao je on. „Čak je i osoblje UN-a sugerisalo srpskim civilima da odu u prihvatne centre kako bi regulisali svoj status.“



Svedok je rekao i da je „oko 4,100 ljudi prošlo kroz prihvatne centre“, te dodao da nijedan međunarodni posmatrač nikada nije „imao bilo kakvih pritužbi na tretman civila u prihvatnim centrima“.



Suđenje se nastavlja sledeće sedmice.



Goran Jungvirth je obučeni izveštač IWPR-a iz Zagreba.