Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Pravda jos uvijek zaobilazi Republiku Srpsku

Najveci broj ratnih zlocina pocinjen je u entitetu bosanskih Srba, ali se cini da vlasti nimalo ne zure s krivicnim gonjenjem odgovornih osoba.
By IWPR ICTY

Sastali su se ovog tjedna u jednoj pretrpanoj, maloj sudnici u Banja Luci – jedanaestorica plecatih muskaraca, sestorica njihovih advokata i petorica sudaca. Cinilo se da su potonji mnogo vise uplaseni od optuzenika.


Ljudi s optuzenicke klupe bili su bivsi policajci iz Prijedora, optuzeni za nezakonito pritvaranje katolickog svecenika i njegovih ostarjelih roditelja, koje se dogodilo pocetkom rata. Radi se o prvim osobama kojima se u Republici Srpskoj (RS) – tj. u dijelu Bosne koji kontroliraju bosanski Srbi – uopce sudi za ratne zlocine.


Sudjenje je pocelo s – kako se cinilo, beskrajnim – citanjem optuznica i izjasnjavanjem optuzenika. A posle samo dva dana, suci su djelovali veoma zadovoljno, jer su vec bili u prilici da odloziti sudjenje, i to na neodredjen rok.


Ovo sudjenje, koje je navodno trebalo biti prekretnica – i svojevrsni test sposobnosti entiteta bosanskih Srba da se suoci s vlastitim ratnim nasljedjem – zapelo je i prije no sto je uistinu pocelo.


Za posljednjih devet godina (koliko je proteklo od okoncanja rata), prijedorski je proces prvi sudski postupak te vrste u RS-u.


Prema podacima koje je IWPR prikupio od ureda okruznih tuzilastava iz ovog dijela Bosne, izgleda da je u pripremi jos sedam optuznica. No, u pitanju je tek djelic od ukupno 42 slucaja cije su pokretanje odobrili tuzioci Haski tribunala. Takvo je odobrenje predvidjeno takozvanim Pravilima o putu – sporazumom koji je zakljucen svega nekoliko mjeseci nakon rata, a u kojem stoji da se nikome u Bosni ne moze suditi za ratne zlocine sve dok to ne odobri ured haskog tuzilastva.


Premda sve dosadasnje istrage Haskog suda pokazuju da se najveci broj zlocina pocinjenih u bosanskom ratu dogodio na onoj teritoriji koja je danas u sastavu RS-a, cini se da nitko ne zuri izvesti pred sud sve osumnjicene.


Ovako lezeran pristup postao je jos upadljiviji zbog toga sto je Tribunalu, po svemu sudeci, preostalo jos nekih sest godina rada i postojanja.


Izlazna strategija podrazumijeva da ce sudjenja za ratne zlocine osumnjicenicima nizeg ranga biti prepustena lokalnim sudovima na podrucju bivse Jugoslaviji, ukljucujuci i Bosnu. Medjutim, jedan dio te zemlje ne samo da se opire krivicnom gonjenju ratnih zlocinaca, nego i dalje sluzi i kao svojevrsno pribjeziste za ratne lidere protiv kojih je Hag podigao optuznicu. Rijec je prije svega o vodecim predstavnicima bivseg politickog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba – Radovanu Karadzicu i Ratku Mladicu.


RS je sada dio zajednicke drzave Bosne i Hercegovine, a poslije visegodisnje borbe medjunarodna je zajednica uspjela uvesti jedinstveni federalni krivicni zakon, kao i zakon o krivicnom postupku, cime je najzad regulirano i pitanje sudjenja za ratne zlocine.


U Sarajevu je osnovano zasebno Vijece za ratne zlocine, kao jedino tijelo kome ce u Bosni biti prepustani slucajevi iz Haga. Medjutim, lokalni ce sudovi i dalje imati sva ovlastenja kada je rijec o osudjenicima nizeg ranga, kao i onima protiv kojih Hag nije okoncao istragu u predvidjenom roku.


Nakon sto im se IWPR obratio, predstavnici sudstva iz RS-a naveli su poduzi popis proceduralnih i tehnickih prepreka zbog kojih, prema njihovim rijecima, u njihovom dijelu zemlje sve do sada nisu bile moguce ovakve istrage i ovakva sudjenja.


Pomocnik okruznog tuzioca u Banja Luci, Zoran Lipovac, izjavio je za IWPR kako je jedan od glavnih problema s kojima se on i njegove kolege suocavaju zapravo “nedovoljna suradnja” s odgovarajucim organima iz Federacije – tj. iz onog dijela zemlje u kojem vecinu cine Muslimani i Hrvati.


Drugi je, cini se, odsustvo dovoljno jasne pravne regulative koja bi propisivala hoce li se optuzenom suditi tamo gdje je zlocin pocinjen, ili tamo gdje su formulirane optuzbe – sto bi mogao biti veoma vazan detalj u onim slucajevima kada se radi o mjestima koja su pod kontrolom razlicitih etnickih grupa.


Glasnogovornica Ministarstva pravde, Maja Saric, izjavila je za IWPR da osnovni problem predstavlja sudski sistem bosanskih Srba. Prema njenim rijecima, Krivicni zakon RS-a, koji je na snagu stupio u srpnju/julu 2003., ne sadrzi ni jednu jedinu odredbu koja bi se ticala sudjenja za ratne zlocine i zlocine protiv covjecnosti, buduci da takva sudjenja – po novom federalnom zakonu – potpadaju pod nadleznost Bosanskog drzavnog suda.


No, cini se da banjalucke vlasti uopce ne zure otkloniti ovakve prepreke – pa se tako u novom vladinom izvjestaju o pravosudju, koji je ovog mjeseca prosao parlamentarnu raspravu, to pitanje i ne spominje.


Banjalucki advokat Vojislav Dimitrijevic, koji je nedavno pred Haskim tribunalom branio bosanskog Srbina Darka Mrdju, potvrdio nam je da postoji citav niz prakticnih problema.


On tvrdi da se jedan od njih tice i novog krivicnog zakona, koji je veoma slican haskom Pravilniku o vodjenju postupka i dokazima, uslijed cega umnogome pociva na anglo-saksonskom opcem pravu, koje je ovom dijelu Bosne sve do 2003. prakticno ostalo nepoznato.


Tako je novim sudovima i dodatno olaksano preuzimanje dokaza od Tribunala, ali je u isto vrijeme sudska procedura postala nepoznata vojnim tuziocima i sudcima – buduci da su mnogi od njih obrazovani u juridickoj tradiciji socijalisticke Jugoslavije. “Morat ce ovladati novom sudskom procedurom, s kojom se nisu susretali dok su studirali”, rekao je Dimitrijevic.


Sljedeci problem, po njegovim rijecima, predstavlja odsustvo adekvatnih mjera zastite svjedoka: “Ostvarivanje takve zastite iziskivalo bi znatna financijska sredstva, kao i dodatnu obuku i kontrolu pojedinaca koji bi trebali osigurati tu zastitu.”


“Mislim da ce implementacija svega toga ovdje biti vise nego teska”, priznaje Dimitrijevic.


Ukoliko prvi dani prijedorskog sudjenja predstavljaju nagovestaj onoga sto ce se desavati, izgleda da bi odlucujuci faktor na sudjenjima za ratne zlocine ovdje mogao biti – strah. Anksioznost je bila gotovo opipljiva u prepunoj sudnici – izgledalo je da se suci plase optuzenih, a jedan je sudac nesluzbeno priznao kako od njega i njegovih kolega ne treba previse ocekivati. “Svi mi imamo obitelji, i nase adrese nije tesko pronaci”, rekao je on.


Cinjenica da ljudi poput Karadzica i Mladica uspijevaju slobodi na ostati gotovo puno desetljece ukazuje da je politicka i financijska mreza ispletena oko osoba optuzenih za ratne zlocine u ovom dijelu Bosne jos uvijek funkcionira – a za pojedince koji su dio te mreze zastrasivanje zasigurno ne predstavlja vjestinu u kojoj im je potrebna bilo kakva poduka.


Izgleda da se sljedeci problem tice sive zone izmedju sudstva i politike, u kojoj bivaju donosene odluke o nacinu primjene postojece zakonske regulative.


Dimitrijevic je rekao i da ce prikupljanje dokaza koji potvrdjuju optuznice za ratne zlocine biti tesko, pogotovo “s policijom, vojskom i ostalim izvrsnim organima vlade, koji svakako nisu pokazali previse volje da se ozbiljnije suoce s tim pitanjem”.


Takodje je naglasio i da ce advokati ubuduce nailaziti na nepremostive prepreke u prikupljanju dokaza u prilog svojih klijenata: “Mozda ce imati teskoca u dobijanju pristupa dokumentaciji u javnim institucijama – kao sto su ministarstva obrane i unutrasnjih poslova – koja jos uvijek odbijaju odobriti nesmetan uvid u ratnu dokumentaciju.”


Ovakav je otpor nedavno doveo i do smjene nacelnika generalstaba bosanskih Srba i predsjedavajuceg komisije za suradnju s Hagom. Njih je sa spomenutih funkcija sklonio osobno Visoki predstavnik za Bosnu, lord Pedi Esdaun (Paddy Ashdown). Optuzujuci ih za opstrukciju istrage o srebrenickom masakru, on je rekao kako su oni ucinili “sve sto je u njihovoj moci da sprece otkrivanje istine”.


Neki politicari i predstavnici organizacija za zastitu ljudskih prava tvrde da upravo politicki otpor onemogucava ozbiljna sudjenje za ratne zlocine u srpskom dijelu Bosne.


Predsjedavajuci Helsinskog komiteta za zastitu ljudskih prava u RS-u, Branko Todorovic, nazvao je “brukom” cinjenicu da u tom dijelu Bosne gotovo da nije bilo sudjenja za ratne zlocine.


“Pred nasim se sudovima ne sudi . . . zbog toga sto je Haski tribunal u citavom periodu nakon rata uporno bio ignoriran i zbog postojanja iracionalne zelje da se sve ono sto se dogadjalo tokom rata opravda recima ´moralo je tako biti´”, rekao je on.


Todorovic priznaje da je politicka klima u RS-u “slozena”, ali ukazuje i na to da je situacija u Federaciji podjednako teska “a da [tamosnji] sudovi ipak rade svoj posao”. Tamo je do sada odrzano oko stotinu sudjenja za ratne zlocine, pri cemu je vec donesen i veliki broj presuda.


Uzroci opisanog stanja se po Todorovicevom misljenju kriju u cinjenici da je veoma mali broj ljudi u RS-u spreman prihvatiti da su zlocini uopce pocinjeni i da pocinioci treba da budu izvedeni pred lice pravde.


Odgovornost za to, dodaje on, snosi i medjunarodna zajednica, koja je reformu sudskog sistema u Bosni sprovela tek polovicno. “I oni bi trebal preuzeti sva svoja ovlastenja, kako bi se najzad prestalo s praksom ignoriranja ovog problema u RS-u”, rekao je on.


IWPR se za misljenje o stupnju spremnosti sudstva bosanskih Srba za procesuiranje ratnih zlocina obratio i Uredu visokog predstavnika u Sarajevu, koji je – medjutim – odbilo da na bilo koji nacin prokomentarise to pitanje.


Bivsi zatocenik bosanskih Srba, Muharem Murselovic – koji je sada poslanik jedne male, probosanske stranke u banjaluckom parlamentu – pesimistican je kada je rijec o mogucnosti promjene nacina razmisljanja u RS-u. “Oni koji su pocinili zlocine jos uvijek vaze za heroje, te otuda imamo situaciju da nasi sudski organi ne ispunjavaju svoju obavezu istrage i procesuiranja ratnih zlocina”, rekao je on.


“Hoce li ovdje ikada biti pravde?”


Gordana Katana izvjestava za Radio Slobodna Evropa iz Banja Luke i redovna je suradnica IWPR-a. U radu na ovom izvjestaju pomogla joj je Ana Uzelac, voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.