PRALJAK KONKURIRA ŠEŠELJU
Osijedjeli šoumen tvrdi da će se i on biti prinuđen samostalno braniti ukoliko mu Tribunal ne bude financirao advokate.
PRALJAK KONKURIRA ŠEŠELJU
Osijedjeli šoumen tvrdi da će se i on biti prinuđen samostalno braniti ukoliko mu Tribunal ne bude financirao advokate.
Srpski desničari već dugo sa zadovoljstvom prate nastupe ekscentričnog ultra-nacionaliste, Vojislava Šešelja, koji im pri svakom od povremenih pojavljivanja u sudnici popravlja raspoloženje time što ismijava Haški tribunal.
No, na temelju ovotjedne statusne konferencije, moga bi se izvesti zaključak da bi i kritičari Tribunala u Hrvatskoj uskoro mogli steći vlastiti izvor inspiracije i zabave. Radi se o Slobodanu Praljku, poznatijem kao „Brada“.
Poput Šešelja, i bivši pomoćnik hrvatskog ministra obrane – koji svoj nadimak duguje činjenici da mu je lice praktično u potpunosti pokriveno sijedim dlakama – upustio se u raspravu o pokrivanju sudskih troškova.
Praljak je Šešelju nalik i po tome što nije uspio nagovoriti druge optuženike da svjedoče u njegovu korist.
Ali, najupadljivija paralela između ovih dvaju ličnosti sastoji se u njihovoj neutaživoj žudnji za publicitetom.
Praljak je svojevremeno bio zapovjednik hrvatskih snaga u Bosni, a sudit će mu se zajedno s još petoricom hrvatskih i bosansko-hrvatskih dužnosnika. Svi oni su optuženi jer su tokom rata u Bosni navodno predvodili kampanju protjerivanja, ubijanja i mučenja muslimanskih civila.
Kao Hrvat bosanskog podrijetla Praljak je prije stupanja u vojsku studirao u Zagrebu, a potom radio kao kazališni, filmski i televizijski producent. Osim toga, predavao je filozofiju, psihologiju i elektrotehniku.
Hrvatskoj se vojsci priključio neposredno po izbijanju političke krize u Jugoslaviji, tokom ljeta 1991., da bi do travnja/aprila sljedeće godine dogurao do čina general-majora. Kada je svojevremeno od njega zatraženo da objasni ovakav meteorski uspon, Praljak je samog sebe usporedio s Napoleonovim vojnicima nagrađivanim za pokazanu hrabrost.
U knjizi „Svjedok genocida“ (Witness to Genocide), posvećenoj ratu u Bosni, novinar Njuzdeja (Newsday), Roj Gatman (Roy Gutman), opisao je Praljka kao „najvećeg demagoga i avanturistu antimuslimanskog debakla“. U jednom od intervjua koje je načinio s Praljkom, Gatman je bio u prilici čuti i to da su se Hrvati upustili u rat zbog onoga što su nacisti nazivali „životnim prostorom“ (Lebensraum), za kojim je Hitler tragao na evropskom Istoku.
U javnosti je Praljak često bio povezivan i sa sramnim rušenjem Starog mosta u Mostaru, koje se dogodilo u studenome/novembru 1993. Jednom je izjavio: „Taj most ne vrijedi ni koliko prst nekog od mojih vojnika.“
Istina, on sve to negira, tvrdeći da je dužnost zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) napustio dva dana prije spomenutog incidenta.
Nakon što je 2000. godine nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) izgubila izbore, Praljak se javno suprotstavio novoizabranoj vladi i predsjedniku Stjepanu Mesiću.
U to ime je 2001. načinio i jednu čudnu gestu. Dogodilo se to na vukovarskom groblju, prilikom obilježavanja desetogodišnjice pada tog grada u ruke Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Budući da je Mesić kasnio nekih pola sata – jer je njegov helikopter, očito zbog magle, kružio uokolo – Praljak je riješio uzeti stvar u svoje ruke. Očitao je molitvu i pozvao okupljene da napuste groblje. Od ukupno 10.000 ljudi, u tome ga je slijedilo svega nekoliko desetaka.
Pred Haškim se tribunalom Praljak prvi put pojavo još 2002., kao svjedok obrane zapovjedniku bosanskih Hrvata Mladenu Naletiliću, poznatijem kao „Tuta“.
Tokom tog svjedočenja, on je nastojao uvjeriti suce da za čitavo vrijeme rata u Bosni nije bila prisutna niti jedna jedinica hrvatske vojske, kao i da njegovo angažiranje u HVO-u ništa ne dokazuje, s obzirom da je u Bosnu otišao „dobrovoljno“.
Dokazi koje je podnijelo tužilaštvo – a prije svega dokument kojim tadašnji predsjednik Tuđman Praljka šalje u pomoć HVO-u – govore suprotno.
Usprkos njegovom nastojanju da uvjeri sud u to da Tuta nije bio nadležan za takozvanu Kažnjeničku bojnu – čiji su pripadnici u Bosni činili ratne zločine – okrivljeni je ipak osuđen, i to na 20 godina zatvora.
Najnoviji Praljkov sukob sa sudom započeo je nakon što je Tajništvo odbio pokriti troškove obrane, uz obrazloženje da su u optuženikovoj aplikaciji uzeti u obzir i troškovi poslovanja njegovog duhanskog poduzeća u Bosni, kao i održavanja kuće i stana. Praljak to poriče.
Tribunal je, s druge strane, pristao ppokriti troškove ostale petorice optuženika, među kojima je i Jadranko Prlić – bivši premijer samoproklamirane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji se smatra pripadnikom internacionalnog džet-seta.
Štoviše, ni sudac Žan-Klod Antoaneti (Jean-Claude Antonetti), koji je predsjedavao ovotjednom statusnom konferencijom, nije krio svoje iznenađenje odlukom da se Praljku uskrati financijska podrška. Predsjedavajući je istakao da su čak i Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju ponuđene usluge besplatnih pravnih zastupnika.
Činjenica da su u obranu hrvatskih optuženika visokog ranga – kakvi su Ante Gotovina, Mladen Markač i Tihomir Blaškić – uložene velike sume novca izaziva ozlojeđenost onih koji zastupaju Praljka i njemu slične. Zato Praljak tvrdi da vlasti ostavljaju na cjedilu „pravog branitelja Hrvatske“ (kako on naziva samog sebe).
„Smatram da nijedna vlada ne bi trebala praviti razlike među svojim građanima“, suglasna je Vesna Alaburić, braniteljica jednog od Praljkovih suoptuženika.
Hrvatska ministrica pravosuđa, Vesna Škare-Ožbolt, izjavila je za IWPR kako „vlada još uvijek nije donijela odluku“ o financiranju obrane optuženika. „Njihova su putovanja u Hag plaćena, ali konačna odluka još uvijek nije donesena“, dodaje ona.
Praljak je već najavio da će se braniti samostalno ukoliko njegovi sudski troškovi ne budu pokriveni i to usprkos nedostatku pravne spreme. U tom slučaju će, kako kaže, zatražiti da mu se sudi odvojeno, jer bi se u protivnom njegova „pravnička nespretnost“ negativno odrazila na proces.
Okrivljeni je ovotjednu statusnu konferenciju – tokom koje je trebalo da se bavi isključivo pred-procesnim tehnikalijama – iskoristio i za kritiku višegodišnjeg rada tužilaštva.
S obzirom da mu je, prema odredbama o privremenom boravku na slobodi, zabranjeno davati političke izjave, Praljak je sud upoznao s vlastitom analizom postupka koji je pokrenut protiv njega i petorice suoptuženika – po 26 točaka, za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja – tvrdeći da je tužilaštvo optužnicu podiglo protiv svih bosanskih Hrvata, proglašavajući ih sudionicima u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“.
Tužioci su najavili kako namjeravaju pozvati oko 400 svjedoka, te da će kao dokaze podnijeti oko 10.000 dokumenata.
Sudac Antoaneti je zaključio kako je malo vjerojatno da će suđenje u dogledno vrijeme uopće i započeti. I to zbog toga što pitanje Praljkove obrane još uvijek nije riješeno, jer je Tajništvo tek počelo istraživati financijsku situaciju u kojoj se okrivljeni zaista nalazi.–
Također je naložio tužilaštvu da sačini novi pred-procesni izvještaj, na osnovu kojeg bi se jasno vidjelo na koji su način povezani najavljeni dokumenti i svjedoci, i u kakvoj je to vezi sa samim optužbama.
U međuvremenu, „Bradi“ je dozvoljeno vratiti se na Balkan i tamo provesti ostatak vremena do početka suđenja.
Goran Jungvirth je izvještač IWPR-a iz Haga.
No, na temelju ovotjedne statusne konferencije, moga bi se izvesti zaključak da bi i kritičari Tribunala u Hrvatskoj uskoro mogli steći vlastiti izvor inspiracije i zabave. Radi se o Slobodanu Praljku, poznatijem kao „Brada“.
Poput Šešelja, i bivši pomoćnik hrvatskog ministra obrane – koji svoj nadimak duguje činjenici da mu je lice praktično u potpunosti pokriveno sijedim dlakama – upustio se u raspravu o pokrivanju sudskih troškova.
Praljak je Šešelju nalik i po tome što nije uspio nagovoriti druge optuženike da svjedoče u njegovu korist.
Ali, najupadljivija paralela između ovih dvaju ličnosti sastoji se u njihovoj neutaživoj žudnji za publicitetom.
Praljak je svojevremeno bio zapovjednik hrvatskih snaga u Bosni, a sudit će mu se zajedno s još petoricom hrvatskih i bosansko-hrvatskih dužnosnika. Svi oni su optuženi jer su tokom rata u Bosni navodno predvodili kampanju protjerivanja, ubijanja i mučenja muslimanskih civila.
Kao Hrvat bosanskog podrijetla Praljak je prije stupanja u vojsku studirao u Zagrebu, a potom radio kao kazališni, filmski i televizijski producent. Osim toga, predavao je filozofiju, psihologiju i elektrotehniku.
Hrvatskoj se vojsci priključio neposredno po izbijanju političke krize u Jugoslaviji, tokom ljeta 1991., da bi do travnja/aprila sljedeće godine dogurao do čina general-majora. Kada je svojevremeno od njega zatraženo da objasni ovakav meteorski uspon, Praljak je samog sebe usporedio s Napoleonovim vojnicima nagrađivanim za pokazanu hrabrost.
U knjizi „Svjedok genocida“ (Witness to Genocide), posvećenoj ratu u Bosni, novinar Njuzdeja (Newsday), Roj Gatman (Roy Gutman), opisao je Praljka kao „najvećeg demagoga i avanturistu antimuslimanskog debakla“. U jednom od intervjua koje je načinio s Praljkom, Gatman je bio u prilici čuti i to da su se Hrvati upustili u rat zbog onoga što su nacisti nazivali „životnim prostorom“ (Lebensraum), za kojim je Hitler tragao na evropskom Istoku.
U javnosti je Praljak često bio povezivan i sa sramnim rušenjem Starog mosta u Mostaru, koje se dogodilo u studenome/novembru 1993. Jednom je izjavio: „Taj most ne vrijedi ni koliko prst nekog od mojih vojnika.“
Istina, on sve to negira, tvrdeći da je dužnost zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) napustio dva dana prije spomenutog incidenta.
Nakon što je 2000. godine nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) izgubila izbore, Praljak se javno suprotstavio novoizabranoj vladi i predsjedniku Stjepanu Mesiću.
U to ime je 2001. načinio i jednu čudnu gestu. Dogodilo se to na vukovarskom groblju, prilikom obilježavanja desetogodišnjice pada tog grada u ruke Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Budući da je Mesić kasnio nekih pola sata – jer je njegov helikopter, očito zbog magle, kružio uokolo – Praljak je riješio uzeti stvar u svoje ruke. Očitao je molitvu i pozvao okupljene da napuste groblje. Od ukupno 10.000 ljudi, u tome ga je slijedilo svega nekoliko desetaka.
Pred Haškim se tribunalom Praljak prvi put pojavo još 2002., kao svjedok obrane zapovjedniku bosanskih Hrvata Mladenu Naletiliću, poznatijem kao „Tuta“.
Tokom tog svjedočenja, on je nastojao uvjeriti suce da za čitavo vrijeme rata u Bosni nije bila prisutna niti jedna jedinica hrvatske vojske, kao i da njegovo angažiranje u HVO-u ništa ne dokazuje, s obzirom da je u Bosnu otišao „dobrovoljno“.
Dokazi koje je podnijelo tužilaštvo – a prije svega dokument kojim tadašnji predsjednik Tuđman Praljka šalje u pomoć HVO-u – govore suprotno.
Usprkos njegovom nastojanju da uvjeri sud u to da Tuta nije bio nadležan za takozvanu Kažnjeničku bojnu – čiji su pripadnici u Bosni činili ratne zločine – okrivljeni je ipak osuđen, i to na 20 godina zatvora.
Najnoviji Praljkov sukob sa sudom započeo je nakon što je Tajništvo odbio pokriti troškove obrane, uz obrazloženje da su u optuženikovoj aplikaciji uzeti u obzir i troškovi poslovanja njegovog duhanskog poduzeća u Bosni, kao i održavanja kuće i stana. Praljak to poriče.
Tribunal je, s druge strane, pristao ppokriti troškove ostale petorice optuženika, među kojima je i Jadranko Prlić – bivši premijer samoproklamirane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji se smatra pripadnikom internacionalnog džet-seta.
Štoviše, ni sudac Žan-Klod Antoaneti (Jean-Claude Antonetti), koji je predsjedavao ovotjednom statusnom konferencijom, nije krio svoje iznenađenje odlukom da se Praljku uskrati financijska podrška. Predsjedavajući je istakao da su čak i Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju ponuđene usluge besplatnih pravnih zastupnika.
Činjenica da su u obranu hrvatskih optuženika visokog ranga – kakvi su Ante Gotovina, Mladen Markač i Tihomir Blaškić – uložene velike sume novca izaziva ozlojeđenost onih koji zastupaju Praljka i njemu slične. Zato Praljak tvrdi da vlasti ostavljaju na cjedilu „pravog branitelja Hrvatske“ (kako on naziva samog sebe).
„Smatram da nijedna vlada ne bi trebala praviti razlike među svojim građanima“, suglasna je Vesna Alaburić, braniteljica jednog od Praljkovih suoptuženika.
Hrvatska ministrica pravosuđa, Vesna Škare-Ožbolt, izjavila je za IWPR kako „vlada još uvijek nije donijela odluku“ o financiranju obrane optuženika. „Njihova su putovanja u Hag plaćena, ali konačna odluka još uvijek nije donesena“, dodaje ona.
Praljak je već najavio da će se braniti samostalno ukoliko njegovi sudski troškovi ne budu pokriveni i to usprkos nedostatku pravne spreme. U tom slučaju će, kako kaže, zatražiti da mu se sudi odvojeno, jer bi se u protivnom njegova „pravnička nespretnost“ negativno odrazila na proces.
Okrivljeni je ovotjednu statusnu konferenciju – tokom koje je trebalo da se bavi isključivo pred-procesnim tehnikalijama – iskoristio i za kritiku višegodišnjeg rada tužilaštva.
S obzirom da mu je, prema odredbama o privremenom boravku na slobodi, zabranjeno davati političke izjave, Praljak je sud upoznao s vlastitom analizom postupka koji je pokrenut protiv njega i petorice suoptuženika – po 26 točaka, za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja – tvrdeći da je tužilaštvo optužnicu podiglo protiv svih bosanskih Hrvata, proglašavajući ih sudionicima u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“.
Tužioci su najavili kako namjeravaju pozvati oko 400 svjedoka, te da će kao dokaze podnijeti oko 10.000 dokumenata.
Sudac Antoaneti je zaključio kako je malo vjerojatno da će suđenje u dogledno vrijeme uopće i započeti. I to zbog toga što pitanje Praljkove obrane još uvijek nije riješeno, jer je Tajništvo tek počelo istraživati financijsku situaciju u kojoj se okrivljeni zaista nalazi.–
Također je naložio tužilaštvu da sačini novi pred-procesni izvještaj, na osnovu kojeg bi se jasno vidjelo na koji su način povezani najavljeni dokumenti i svjedoci, i u kakvoj je to vezi sa samim optužbama.
U međuvremenu, „Bradi“ je dozvoljeno vratiti se na Balkan i tamo provesti ostatak vremena do početka suđenja.
Goran Jungvirth je izvještač IWPR-a iz Haga.
