POTVRDJENO POSTOJANJE PLANA O PODJELI BOSNE
Srpski i hrvatski predsjednik odrzali su sastanak na kojem su se dogovorili o medjusobnoj podjeli Bosne
POTVRDJENO POSTOJANJE PLANA O PODJELI BOSNE
Srpski i hrvatski predsjednik odrzali su sastanak na kojem su se dogovorili o medjusobnoj podjeli Bosne
Bivsi jugoslavenski premijer Ante Markovic iznio je ovog tjedna pred Haskim tribunalom podatke u vezi s tajnim dogovorom koji je Slobodan Milosevic, u vrijeme dok je bio predsjednik Srbije, sklopio s tadasnjim hrvatskim predsjednikom. U pitanju je bio plan o podjeli Bosne.
Markovicevo se svjedocenje odigralo 23. listopada/oktobra. Taj dan ce ostati zabiljezen kao jedan od najvaznijih u dosadasnjem toku sudjenja, jer je Markovic sudu pruzio dragocjeni uvid u ono sto se u predvecerje rata zbivalo unutar samog vrha jugoslavenske vlasti.
Milosevicev sastanak s predsjednikom Hrvatske Franjom Tudjmanom – odrzan u ozujku/martu 1991. u lovackom domu u Karadjordjevu – odavno izaziva nagadjanja da su njih dvojica tom prilikom skovala plan za podjelu Bosne.
Ovo je, medjutim, prvi put da dokaze o postojanju takvog plana iznosi i jedan visoki funkcioner. Markovic je, naime, rekao: “U ozujku/martu 1991., Tudjman i Milosevic su odrzali sastanak u lovackom domu u Karadjordjevu, gdje su se dogovorili o dvije stvari – o podjeli Bosne i Hercegovine i o mojoj smjeni.”
“Moja smjena bila je neophodna kako bi bio postignut njihov prvi cilj, a to je podjela Bosne i Hercegovine izmedju Srbije i Hrvatske.”
Kao tadasnji premijer jugoslavenske federacije, Markovic je bio autor programa liberalnih ekonomskih reformi, posredstvom kojeg se neposredno uoci rata bezuspjesno pokusao suprotstaviti nacionalistima. On je pred sudom izjavio kako su mu i Milosevic i Tudjman priznali da namjeravaju podijeliti Bosnu na srpski i hrvatski dio, pri cemu bi u sredistu bila formirana i muslimanska enklava.
“Ishod tih razgovora bio je taj da su mi obojica potvrdili da ce Bosna biti podijeljena”, rekao je Markovic. “Milosevic mi je to rekao vrlo brzo [po okoncanju tih pregovora]; Tudjmanu je za priznanje trebalo vise vremena.”.
Markovic je ovim svjedocenjem prekinuo svoju dvanaestogodisnju sutnju. Naime, on se od vremena izbijanja rata u Jugoslaviji – sve do sada – uopce nije oglasavao.
Govorio je i o tome kako je pokusao uvjeriti dvojicu predsjednika da bi podjela Bosne dovela do izbijanja rata. “Milosevic mi je rekao da je Bosna i Hercegovina umjetni entitet koji je stvorio Tito, i da su vecina Muslimana zapravo prisilno pokrsteni pravoslavci [krscani]”, izjavio je on.
“A Tudjman mi je rekao da su Muslimani katolici koji su bili prisiljeni previ na islam.”
Na odvojenim sastanicima koje je odrzao s dvojicom predsjednika, Markovic im je postavio pitanje o mogucim posljedicama takvog scenarija: “Obojicu sam direktno upitao – ´Mislite li da je to tako jednostavno i da nece biti krvi do koljena?´”
Nakon sto je u ozujku/martu 1989. postao jugoslavenski premijer, Markovic je pokrenuo reforme za cije zaustavljanje, prema njegovim rijecima, najvecu odgovornost snosi upravo Milosevic. “Program koji sam iznio u prosincu/decembru 1989. sastojao se kako u ekonomskim reformama, tako i u demokratizaciji”, rekao je on. “Bila je to prepreka Milosevicevoj teznji ka apsolutnoj vlasti u Jugoslaviji”.
“Uvodjenjem visepartijskog sistema i izbora na nivou Jugoslavije Milosevic ne bi mogao ostati na vlasti. Srbija i Slovenija su se usprotivile jugoslavenskim izborima – Slovenija zbog svog separatizma, a Srbija, odnosno Milosevic, zbog svojih velikosrpskih ambicija.”
Gledajuci u oci Milosevicu, Markovic nije krio svoju ogorcenost. “Ucinio sam sve sto je bilo u mojoj moci da se ne desi najgore”, rekao mu je. “I u tome nisam uspio najvecim dijelom bas zahvaljujuci Vama.”
Markovic je rekao da je pocetkom devedesetih Milosevic uspostavio potpunu kontrolu nad Beogradom. “Milosevic je bio apsolutni vladar Srbije”, precizirao je on. “Sve sto je cinjeno, cinjeno je uz njegovu suglasnost.”
Prema Markovicevim rijecima, Milosevic je nacionalizam koristio kao pokrice za svoje istinske teznje. Srpski predsjednik je “ucinio sve sto je mogao kako bi osvojio vlast i kako bi vladao narodom”, ustvrdio je Markovic.
“U mjeri u kojoj mu je u tome bio potreban nacionalizam, on ga je koristio. Ali on nije bio nacionalist. Bio je netko tko bi upotrijebio sve sto mu stoji na raspolaganju kako bi osigurao svoju vlast.”
Markovic je nekadasnjeg srpskog predsjednika opisao kao vrhunskog prevaranta. “On je govorio jedno, a radio drugo. Rekao bi da se bori za Jugoslaviju, ali se u stvari nije borio za nju. Ocigledno se borio da ostvari Veliku Srbiju.”
Bivsi se premijer osvrnuo i na uspjehe koje je postigao u prvoj godini svog mandata: potpuno je anulirao inace visoku inflaciju, zaustavio dalji rast vanjskog duga (koji je iznosio 21 milijardu americkih dolara) i odobrio stvaranje 65.000 privatnih firmi.
On je Milosevica optuzio da je sve te rezultate ponistio svojom “pljackom stoljeca”. Tako je, naime, Markovic nazvao ponasanje Narodne banke Srbije, koja je s racuna Narodne banke Jugoslavije skinula 18,2 milijarde dinara – ili tadasnje 2,5 milijarde njemackih maraka.
“Smjesta sam nazvao Milosevica i optuzio ga za tu pljacku, koju je on naravno poricao, tvrdeci da za nju nije znao i da tek treba da se obavijesti o svemu”, rekao je Markovic. Samo polovina navedenog novcanog iznosa bila je kasnije vracena, dok je druga polovina ostala u srpskoj banci.
Markovic je rekao da je ondasnji ministar obrane jugoslavenske federacije, general Veljko Kadijevic, u pocetku prema njemu bio prijateljski nastrojen, ali da je postepeno pao pod Milosevicev uticaj.
Ovo svjedocenje je po svemu sudeci jedno od najvaznijih koja su se u dosadasnjem toku sudjenja Milosevicu uopce odigrala, jer je njime takodjer potvrdjeno i da je Milosevic – usprkos tome sto je bio predsjednik Srbije – fakticki kontrolirao i Jugoslavensku narodnu nrmiju (JNA).
“Milosevic je 1989. prvo bio prilicno rezerviran prema Kadijevicu, ali su ih kasniji dogadjaji zblizili”, rekao je svjedok.
“Kadijevic je u pocetku imao razumijevanja za moj program i podrzavao ga, pogotovo onaj dio koji se ticao stabilizacije. Medjutim, moj program je u sledecoj fazi podrazumijevao i razvoj demokracije. Tim povodom su medju nama iskrsle razlike. Naposljetku je Kadijevic pomogao da se oformi nova komunisticka partija, cije su jezgro cinili pripadnici vojske.”
Pocetkom 1991. Kadijevic se razbjesnio zbog toga sto je Markovic odbio odobriti odredjene politicke promjene: “Poskocio je i rekao da se jedino Milosevic bori za Jugoslaviju i da ce zato makar od njega dobiti podrsku.”
Konacni je raskid uslijedio u ozujku/martu 1991., kada je Kadijevic posjetio Sovjetski Savez, a da o tome nije ni obavijestio Markovica. Dana 25. lipnja/juna izbio je rat, posto su Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost.
U listopadu/oktobru 1991. Markovic je pukim slucajem uspeo prezivjeti bombardiranje Predsjednicke palace u Zagrebu, koje je – u vrijeme dok je on u njoj vecerao s predsjednikom Tudjmanom i tadasnjim clanom kolektivnog predsjednistva Stjepanom Mesicem – izvrsila JNA. Zracni napad ocito je uslijedio nakon sto je Beogradu dojavljeno da se sastanak odrzava na tom mjestu.
“Prema nekim procjenama, radilo se o avionima tipa MiG-29”, rekao je on. “Da smo sve do tog trenutka ostali u blagovaonici, ja vjerojatno danas ne bih bio ovdje”, dodao je Markovic.
S Milosevicem se Markovic posljednji put sastao u prosincu/decembru 1991. “Rekao sam Milosevicu da je unistio sve ono za sto sam se zalagao, da je unistio Jugoslaviju i da mu je jedino preostalo da me ubije”, tvrdi on.
Markovic je tom prilikom posljednji put pokusao upozoriti Milosevica na opasnost od rata u Bosni. “Prije toga sam saznao za razgovor izmedju Milosevica i [bivseg lidera bosanskih Srba, Radovana] Karadzica, koji se ticao isporuke oruzja”, rekao je svjedok. Uvidjevsi da ne moze nista uciniti, Markovic je u prosincu/decembru 1991. odlucio podnijeti ostavku.
Ostao je u kontaktu s Ivanom Stambolicem, bivsim srpskim predsjednikom koji je nestao 2000. i ciji su posmrtni ostaci pronadjeni tek ove godine, nakon cega je protiv Miilosevica podignuta optuznica za sudjelovanje u njegovom ubojstvu.
Markovic je izjavio da mu je Stambolic u godini svoje smrti izjavio kako se namjerava vratiti u politiku. Dodao je i da je smatrao kako bi Stambolic mogao postati vrlo popularan, s obzirom na to da je narod bio vec umoran od Milosevica.
“Izgleda da je o tome odlucivao netko sasvim drugi, tako da je on nestao”, zakljucio je Markovic.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Milosevic je Markovica optuzio za upad savezne vojske u Sloveniju, izvrsen 1991.
Markovic je izjavio da je jedino on imao ovlastenje zapovijedati pogranicnim jedinicama.
Unakrsno ispitivanje je prekinuto; nastavak se ocekuje iduceg tjedna.
Chris Stephen je voditelj projekta IWPR-a u Hagu.
