POTVRĐENA PRESUDA ZA OPSADU SARAJEVA

Ipak, kazna koja je izrečena komandantu bosanskih Srba smanjena je sa 33 na 29 godina, nakon što su ga žalbene sudije oslobodile optužbi za neke artiljerijske incidente.

POTVRĐENA PRESUDA ZA OPSADU SARAJEVA

Ipak, kazna koja je izrečena komandantu bosanskih Srba smanjena je sa 33 na 29 godina, nakon što su ga žalbene sudije oslobodile optužbi za neke artiljerijske incidente.

Tuesday, 17 November, 2009
albene sudije su u slučaju bivšeg generala bosanskih Srba potvrdile presudu koja mu je izrečena za zlodela počinjena tokom opsade bosanske prestonice koja je trajala 44 meseca – među kojima je i naređenje o granatiranju civilnog stanovništva.



Dragomir Milošević je bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) vojske bosanskih Srba u periodu od 10. avgusta 1994. godine do završetka opsade Sarajeva u novembru 1995.



Žalbeno veće Haškog tribunala potvrdilo je ove sedmice zaključke prvostepenog veća po kojima su jednice koje su bile pod Miloševićevom komandom odgovorne za snajperske i artiljerijske napade na područje Sarajeva, koji su rezultirali pogibijom i teškim ranjavanjem velikog broja civila.



„Kao komandant, Milošević nije samo tolerisao zločine“, rekao je 12. novembra, prilikom izricanja žalbene presude, italijanski sudija Fausto Pokar (Fausto Pocar). „Produžujući i pojačavajući kampanju protiv civilnog stanovništva u Sarajevu, on je dodatno ohrabrio svoje potčinjene da čine zločine nad civilima.“



Međutim, žalbene su sudije zatvorsku kaznu koja je Miloševiću izrečena skratile sa 33 na 29 godina, oslobodivši ga odgovornosti za izvestan broj artiljerijskih incidenata u gradu.



Tokom troipogodišnje opsade Sarajeva, u periodu od 1992. do 1995., poginulo je oko 12,000 civila. Reč je o kampanji terora zbog koje je Miloševićev prethodnik na položaju komandanta SRK-a, Stanislav Galić, u novembru 2006. osuđen na doživotnu robiju.



SRK je bio lociran u brdima iznad Sarajeva, a pod Miloševićevom komandom je vodio petnaestomesečnu snajpersku i artiljerijsku kampanju protiv stanovnika tog grada.



„Grad je bio još uvek pod opsadom, bez struje, bez redovnog snabdevanja vodom, bez redovnog snabdevanja energijom; neprekidno pod granatama i snajperskom paljbom. Stanovnicima Sarajeva život ni po čemu nije bio normalan“, kazao je na suđenju jedan od svedoka.



Drugi svedok je ispričao kako je gradski hleb bio pun metaka nakon što su bosanski Srbi na kamion za isporuku otvorili vatru.



Na suđenju je Milošević osuđen po pet tačaka optužnice za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja – uključujući teror, ubistva i nehumano postupanje. Izjasnio se kao nevin po svim tačkama.



Žalbene su sudije potvrdile da je Milošević kriv zbog toga što je naredio granatiranje grada Sarajeva modifikovanim avio-bombama. Prethodno je sudsko veće zaključilo da se upotrebom neprikladnih i razornih modifikovanih avio-bombi Milošević „poigravao sa životima civila u Sarajevu“.



„Žalbeno veće misli kako nije nerazumno to što je sudsko veće zaključilo da je celokupno granatiranje modifikovanim avio-bombama i minobacačima od strane SRK-a u Sarajevu tokom naznačenog perioda van svake sumnje moglo biti izvršeno samo po Miloševićevim naređenjima“, rekao je sudija Pokar ove sedmice.



Petočlano žalbeno veće odbacilo je Miloševićevu tvrdnju iz žalbe da prvostepene sudije nisu van svake razumne sumnje utvrdile da su napadi SRK-a bili usmereni na civile.



„Žalbeno veće smatra da definicija civila i civilnog stanovništva koju je iznelo sudsko veće nije bila pogrešna, a odbacilo je Miloševićevu tvrdnju da je sudsko veće prejudiciralo civilni status žrtava“, odlučile su sudije.



Milošević je u žalbi naveo i da područja Sarajeva koja su bila pod kontrolom bosanske vojske sudije nisu tretirale kao vojne zone – ali je žalbeno veće ove sedmice odlučilo da je osuđenikova logika u tom pogledu manjkava. Ono je presudilo da je kazna bila izrečena ne prema tome koja su konkretna područja Sarajeva bila klasifikovana kao vojna ili civilna, već na temelju toga da li je meta svakog pojedinog napada bila civilna ili vojna.



Odbrana je na suđenju tvrdila i da su akcije SRK-a predstavljale legitiman odgovor na postupke bosanske vojske i sukob u celini, te da ne predstavljaju napad na civilno stanovništvo.



No, govoreći o konkretnim područjima – kao što su Vojničko Polje, Alipašno Polje, Dobrinja, Sedernik, Hrasnica i Martin Dvor – žalbene su sudije potvrdile presudu koju je sudsko veće izreklo 12. decembra 2007.



„Žalbeno je veće zadovoljno time što je sudsko veće ispravno utvrdilo da je stanovništvo tih sarajevskih kvartova u vreme trajanja napada imalo civilni status“, kazao je sudija Pokar.



Donoseći konačnu presudu u ovom slučaju, sudije su odbacile i zalaganja tužilaštva da se Miloševićeva kazna poveća na doživotnu. Sudije su presudile da tužioci nisu dokazali da su prvostepene sudije pogrešile kada su izrekle zatvorsku kaznu u trajanju od 33 godine.



Uprkos tome što je Miloševićevu žalbu odbacilo po većini osnova, žalbeno je veće odbacilo osude za izvestan broj pojedinačnih incidenata, uključujući i granatiranje pijace Markale – koje se dogodilo 28. avgusta 1995. i u kojem je poginulo 34 civila, dok ih je 78 ranjeno.



Sudije su presudile i da – s obzirom na to da je Milošević od 6. avgusta do 10. septembra te godine boravio u jednoj bolnici u Beogradu – tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza za navod po kojem je osuđenik svom zameniku, Čedomiru Sladoju, naredio da izvede takav napad.



U skladu sa istom logikom, sudije su Miloševića oslobodile i optužbi da je 22. avgusta 1995. granatirao zgradu „Bitas“.



Sudsko veće je prethodno odlučilo da SRK jeste odgovoran za granatiranje pijace Markale, odbacivši argument odbrane po kojem je taj pokolj inscenirala bosanska vojska kako bi ubedila međunarodne snage da intervenišu u njenu korist.



Žalbeno veće je Miloševića oslobodilo i optužbi za granatiranje buvlje pijace na Baščaršiji, 22. decembra 1994. Sudije su na temelju dokaza tužilaštva zaključile da je i to granatiranje izvršio SRK, ali su žalbene sudije utvrdile da prvostepeno veće nije na odgovarajući način objasnilo zbog čega je odbacilo ostale mogućnosti i zaključilo da to nije tačno.



Odbačena je i osuda Miloševića za planiranje snajperske i artiljerijske kampanje protiv civila.



„Žalbeno veće nije zadovoljno time što je sudsko veće utvrdilo da je van svake razumne sumnje postojao pozitivan čin koji je neophodan . . . da se pokaže kako je Milošević svojim formacijama naložio da izvedu snajpersku i artiljerijsku kampanju protiv civilnog stanovništva u čitavom Sarajevu“, presudile su sudije.



Žalbene su sudije ukazale na razliku između Miloševićevog izdavanja naređenja za te napade i njihovog planiranja, zaključivši da su prvostepene sudije osudu za planiranje izrekle samo na temelju dokaza da je on naredio da se ti napadi izvedu.



„Na osnovu tih zaključaka nije jasno da li je Milošević proglašen krivim za učešće u stvaranju vojne startegije koja se ticala navedene kampanje kao takve, ili je planirao baš svaki incident za koji ga sudsko veće smatra odgovornim“, rekao je sudija Pokar, dodajući da se Miloševićeva krivična odgovornost odnosi samo na naređivanje artiljerijskih incidenata, „te da stoga nije opravdana osuda za planiranje istih zločina“.



Međutim, sudije su – uprkos ukidanju osude za planiranje napada, a s obzirom na ozbiljnost potvrđenih osuda – odlučile da sve to ne zahteva skraćenje kazne.



Bez obzira na sva ova oslobađanja, sudija Pokar je naglasio Miloševićevu odgovornost za neke od najtežih zločina koji su počinjeni u bosanskom ratu (1992-95.).



„Ovi zaključci ne menjaju činjenicu da je čitavo stanovništvo Sarajeva bilo žrtva zločina terora počinjenog pod Miloševićevom komandom“, rekao je on.



Žalbeno je veće podržalo i osudu Miloševića za snajperska dejstva jedinica koje su bile pod njegovom komandom, premda nije podržalo odluku prvostepenih sudija da je on i naredio snajperske napade. Upotrebom drugačijeg pravnog okvira za komandnu odgovornost, žalbene su sudije van svake razumne sumnje utvrdile da Milošević – umesto navodnog naređivanja i kontrolisanja snajperskih napada – samo nije sprečio svoje snage da ih počine.



Uprkos tome što je potvrdilo zločine koji su izvršeni nad građanima Sarajeva, žalbeno se veće našlo na udaru kritike pojedinih udruženja žrtava u Bosni, koja smatraju da bi za Miloševićeve zločine bila primerenija doživotna robija.



Prema nekim procenama, tokom opsade Sarajeva ubijeno je oko 1,600 dece. Predsednik Udruženja roditelja ubijene dece Sarajeva, Fikret Grabovica, za IWPR je izjavio kako kazna u trajanju od 29 godina nije prikladna.



„Mislim da je dovoljno reći kako je u 63 različita incidenta nastradalo po troje ili više dece. To se nije desilo slučajno“, kazao je Grabovica. „U većini slučajeva ta nevina stvorenja su ubijena dok su se igrala napolju, sa igračkama u rukama. Zbog toga je presuda Miloševiću apsolutno neodgovarajuća. Trebalo je da, kao i njegov prethodnik Stanisalv Galić, bude osuđen na doživotnu robiju.“



Predsednica bosanskog ogranka Društva za ugrožene narode, Fadila Memišević, izjavila je za IWPR kako sudije nije trebalo da ublažavaju Miloševićevu prvostepenu presudu.



„Ono što su građani Sarajeva preživeli biće upamćeno kao najstrašniji teror nad civilima u gradu pod opsadom u novijoj istoriji. Mislim da je Milošević kriv za sve zločine za koje je prvobitno bio optužen i da je presuda [33 godine zatvora] trebala da bude potvrđena i u žalbenom postupku“, rekla je Memiševićeva.



Milošević se Tribunalu predao 3. decembra 2004. Suđenje je trajalo 106 dana, od 7. januara do 10. oktobra 2007. U haškoj pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija Milošević će ostati sve dok ne bude prebačen u zemlju u kojoj će odslužiti dosuđenu zatvorsku kaznu.



Simon Jennings je izveštač IWPR-a iz Haga. U pisanju teksta sudelovala je i Žana Kovačević, koja za RSE izveštava iz Sarajeva.
Frontline Updates
Support local journalists