Posmatrač UN-a se seća razmeštanja srebreničkih civila

Svedok sugeriše da su planovi za odvođenje muškaraca i dečaka bili unapred ugovoreni.

Posmatrač UN-a se seća razmeštanja srebreničkih civila

Svedok sugeriše da su planovi za odvođenje muškaraca i dečaka bili unapred ugovoreni.

Prosecution witness Joseph Kingori in the ICTY courtroom. (Photo: ICTY)
Prosecution witness Joseph Kingori in the ICTY courtroom. (Photo: ICTY)
Friday, 13 January, 2012

Piše: Rachel Irwin iz Haga (TU br. 724, 13. januar 2012.)

Bivši vojni posmatrač Ujedinjenih nacija posvedočio je ove sedmice na suđenju nekadašnjem predsedniku bosanskih Srba, Radovanu Karadžiću, da je izmeštanje više hiljada bošnjačkih civila iz srebreničke enklave u julu 1995. delovalo kao da je unapred planirano.

Svedok optužbe Džozef Kingori (Joseph Kingori) je, kao major kenijskog vazduhoplovstva, počev od marta 1995. boravio u istočno-bosanskoj enklavi Srebrenici kao vojni posmatrač. Otprilike dve godine pre toga, Srebrenica je bila proglašena za demilitarizovanu „bezbednu zonu“ UN-a.

Uprkos tome što je Srebrenica imala zaštićen status, snage bosanskih Srba su početkom jula 1995. počele da je granatiraju, a 11. jula su je i zvanično zauzele. Narednih je dana na različitim lokacijama oko Srebrenice bilo ubijeno oko 8,000 bošnjačkih muškaraca i dečaka. Taj masakr su i Haški tribunal i Međunarodni sud pravde (MSP) proglasili genocidom.

Kingori je prisustvovao padu enklave, a video je i kako više hiljada bošnjačkih civila beži iz grada ka bazi UN-a u obližnjim Potočarima

Otprilike u isto vreme, Kingori se – kako je rekao – sreo sa generalom Ratkom Mladićem, komandantom vojske bosanskih Srba.

„Sećam se [da sam Mladiću rekao] . . . kako će UN obezbediti prevoz [za civile] iz enklave, a on je to odbio i rekao kako raspolaže vlastitim autobusima, da bi se ubrzo ti autobusi i pojavili“, kazao je Kingori, koji je već svedočio na tri druga suđenja pred Tribunalom. „Po meni je, budući da autobusi nisu bili zatraženi iz [drugih] gradova, to bilo nešto što je unapred ugovoreno.“

Svedok je primetio da je obezbeđivanje toliko velikog broja vozila predstavljalo „veliki logistički problem“.

Kingori je rekao da je sa Mladićem razgovarao o uslovima u zgradi koja je bila poznata pod nazivom „bela kuća“, a u kojoj je bio zatočen veliki broj bošnjačkih muškaraca i dečaka.

„Meni je to delovalo žalosno, jer su [muškarci i dečaci] bili stisnuti na jednom mestu i bilo ih je previše za takav prostor, tako da sam smatrao da uslovi nisu dobri i želeo sam da [Mladić] u tom pogledu učini nešto“, rekao je Kingori.

Potom je Mladić Kingoriju ponudio da ode u taj objekat. Kada su stigli tamo, „ljudi su još uvek bili stešnjeni i nisu imali prostora ni za šta“, kazao je Kingori.

Tada je Mladić zatočenicima ponudio „slatkiše, piće i pivo“, ali je Kingori rekao da je taj gest bio namenjen isključivo prisutnim televizijskim kamerama.

„Jeste li do kraja ušli u belu kuću?“, pitala je tužiteljka Kimberli Vest (Kimberly West).

„General Mladić nije odobrio taj moj zahtev“, kazao je Kingori.

Mladić je uhapšen 26. maja 2011., nakon što je 16 godina proveo u bekstvu. Trenutno čeka početak suđenja u Hagu.

Kao njegovom ratnom političkom lideru, koji je u periodu od 1992. do 1996. bio predsednik bosanskih Srba, Karadžiću se pripisuje individualna i komandna odgovornost za Srebrenicu, ali i za opsadu Sarajeva, koja je trajala 44 meseca i u kojoj je ubijeno skoro 12,000 ljudi.

U optužnici se – u ukupno 11 tačaka – navodi da je on odgovoran za zločine genocida, progona, istrebljenja, ubijanja i prisilnog razmeštanja stanovništva, čime je „doprineo ostvarenju cilja – trajnog uklanjanja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su pravo polagali bosanski Srbi“.

Karadžić je uhapšen u julu 2008., nakon što je 13 godina proveo u bekstvu. Iskazi svedoka na njegovom suđenju traju od aprila 2010., a optuženi se u sudnici brani samostalno.

A kada je na Karadžića došao red da postavlja pitanja svedoku, on se usredsredio na problem postojanja oružja unutar demilitarizovane enklave, te ukazao na dokumenta UN-a u kojima se jasno navodi da je Srebrenica bila „uporište“ vojske bosanske vlade.

Kingori je tu tvrdnju odbacio u potpunosti.

„Ono što je sigurno jeste to da je ono čime je raspolagala muslimanska strana bilo minimalno“, kazao je Kingori. „Bilo je to ručno naoružanje, i mi smo ga prijavili, a bilo je čak i nešto automatskog naoružanja . . . ali očigledno je da se to ne može porediti sa onom vrstom naoružanja koje je postojalo na strani [vojske bosanskih Srba].“

Vojska bosanskih Srba je raspolagala „teškom artiljerijom, tenkovima i drugim oružjem, poput teških mitraljeza i raketnih bacača“, nastavio je svedok.

Kingori je rekao da je demilitarizacija enklave bila izvršena pre njegovog dolaska, ali da je, prema njegovim saznanjima, „muslimanska strana“ celokupno svoje teško naoružanje predala UN-u.

Karadžić se potom pozvao na nedvosmislenu izjavu Nasera Orića, poznatog bošnjačkog komandanta iz Srebrenice, kome se u Hagu sudilo za ratne zločine i koji je oslobođen krivice.

Prema Karadžićevom navodu, Orić je kazao kako „mi smo predali oružje koje nije bilo ispravno, a ostalo smo zadržali“.

Svedok je rekao da se sa Orićem nikada nije sreo, i da njegova jasna izjava može biti okarakterisana kao ratna propaganda.

„U ratu je, zasigurno, propaganda veoma važna – tako da neko može reći ’Mi raspolažemo značajnim naoružanjem’, [ali] to ne mora da znači da se zaista radi o istini“, rekao je Kingori.

Karadžić se potom pozvao na izveštaj iz februara 1995., u kojem je, po njegovim rečima, opisano naoružanje – uključujući minobacačke granate i metke – koje je bosanska vlada dobila nakon što je Srebrenica demilitarizovana.

„Da li biste to nazvali demilitarizacijom?“, pitao je Karadžić.

„Ovo ne znači da demilitarizacija nije bila izvršena – to nije ništa ukoliko se radi o vođenju rata. Ako to uporedite sa onim čime je raspolagala [vojska bosanskih Srba], to je kikiriki; to je ništa“, kazao je Kingori.

Karadžić je u više navrata spomenuo Dvadeset i osmu diviziju bosanske vojske, ali je Kingori rekao da je ta formacija postojala više na papiru nego u stvarnosti, pošto diviziju obično čini više hiljada vojnika.

„Niste mogli imati takvu diviziju u enklavi poput Srebrenice“, rekao je Kingori. „Divizije je tu moglo biti na papiru, ali na terenu, ništa nije ukazivalo na postojanje takve divizije . . . i nje nije moglo ni biti [bez] ljudstva i teškog naoružanja.“

Nasuprot tome, po rečima svedoka, na strani bosanskih Srba, „mogli ste da vidite naoružanje koje su imali, strukturu koju su imali – to je bilo sasvim drugačije“.

Suđenje se nastavlja sledeće sedmice.

Rachel Irwin izveštava za IWPR iz Haga.

Frontline Updates
Support local journalists