Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

PORTRET: VLADIMIR LAZAREVIC

Zapovjednik Pristinskog korpusa bio je jastreb koji se na uzoran nacin popeo do samog vrha – gdje je, tokom rata i revolucije, i ostao
By

General Vladimir Lazarevic, koji bi iduceg tjedna trebalo da otputuje u Hag – gdje ce mu se suditi za ratne zlocine pocinjene tokom sukoba na Kosovu – bio je istaknuti starjesina koji je u vojnim krugovima vazio za jednog od jastrebova.


Lazarevic je na odlazak u Hag pristao poslije razgovora s premijerom Vojislavom Kostunicom, 28. sijecnja/januara, dakle gotovo punih 15 mjeseci nakon sto je Tribunal otpecatio optuznicu protiv njega i jos trojice ratnih generala – Nebojse Pavkovica, Vlastimira Djordjevica i Sretena Lukica.


Cetvorici se generala pripisuje individualna i zapovjena odgovornost za zlocine pocinjene na Kosovu tokom 1998. i 1999. Njih se po cetiri tocke optuznice tereti za zlocine protiv covjecnosti, a po jednoj za krsenje zakona i obicaja ratovanja – to jest, za ubojstvo.


Lazarevic je rodjen na jugu Srbije, u mjestu Gricar, 23. ozujka/marta 1949. Karijerom je bio vezan za Jugoslavensku narodnu armiju (JNA).


Vojni izvori su za IWPR izjavili da je za tu karijeru najzasluzniji on sam, buduci da se sve vrijeme strogo pridrzavao vojnih pravila i doktrine, kao i svih onih birokratskih propisa karakteristicnih za komunisticke vojske (kakva je bila i JNA).


U srediste paznje dospio je 1998., kada je imenovan nacelnikom generalstaba Pristinskog korpusa Vojske Jugoslavije (VJ), koji je bio nadlezan za citavu teritoriju Kosova. Iste ga je godine, 25. prosinca/decembra, tadasnji predsjednik Slobodan Milosevic unaprijedio u zapovjednika korpusa. Tako je Lazarevic postao neposredno potcinjen Pavkovicu, koji je u to vrijeme bio zapovjednik Trece armije VJ-a.


U vrijeme sukoba na Kosovu (tokom 1998. i 1999.) srpski su mediji oko Lazarevica i Pavkovica izgradili pravi kult licnosti, prikazujuci ih kao heroje srpske obrane od NATO-a i Oslobodilacke vojske Kosova (OVK). Sluzbeno vojno glasilo je islo toliko daleko da je cak objavljivalo i stihove u kojima se velicaju vjestine i dostignuca dvojice generala.


Lazarevic je na celu Pristinskog korpusa ostao i nakon sto su se srpske snage sigurnosti, u lipnju/junu 1999., povukle s Kosova. A potom je, u prosincu/decembru 1999., postavljen za nacelnika generalstaba Trece armije, da bi njen zapovjednik postao u ozujku/martu 2000.


Vazio je za skromnog covjeka koji je u ocima ostalih oficira, pa i obicnih vojnika, uzivao veliki ugled zbog svog neposrednog ponasanja i cestih boravaka na prvoj borbenoj liniji.


Medjutim, Lazarevic je takodjer bio poznat i kao jedan od najblizih politickih i ideoloskih saveznika bivseg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Milosevica, kome se trenutno sudi u Hagu, i to – pored ostalog – po optuzbi za genocid pocinjen tokom ratova u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu.


Na los je glas Lazarevic dosao zastupajuci najtvrdje stavove o pitanjima kao sto su Kosovo i medjunarodna zajednica.


Nakon sto su se srpske snage povukle s Kosova, Lazarevic je bio jedan od nekolicine Milosevicevih sljedbenika koji su opsirno govorili o povratku srpske vojske na Kosovo.


“Uz Bozju pomoc . . . ovaj narod i ova nasa vojska vratit ce se u svoju kolijevku, na svetu srpsku zemlju Kosovo”, rekao je Lazarevic u prosincu/decembru 1999.


Ovakve izjave ipak nisu imale nikakvu tezinu i predstavljale su cistu propagandu, posto se ni Milosevic, nakon definitivnog poraza, nije usudjivao u podrucje koje je u medjuvremenu postalo protektorat Ujedinjenih naroda ponovo uputiti vlastite snage.


Lazarevic je bio na duznosti zapovjednika Trece armije i u vrijeme kada je – 5. listopadu/oktobra 2000. – srusen Milosevicev rezim. Mnoge visoke starjesine su se nakon toga okrenule novoizabranom predsjedniku Kostunici i ponudile mu lojalnost u zamjenu za ostanak na dotadasnjim pozicijama, uslijed cega su u vojnoj hijerarhiji u sljedecem razdoblju izvrsene tek neznatne izmjene.


Kostunicini su odnosi s generalima u prosincu/decembru 2001. otezavali razrjesenje sigurnosne krize na jugu Srbije, koja je nastala zbog sukoba izmedju srpskih snaga sigurnosti s jedne i albanske gerile – tj. Oslobodilacke vojske Preseva, Bujanovca i Medvedje – s druge strane.


Naime, mnogi su se politicari – poput Nebojse Covica, sefa koordinacionog tijela za jug Srbije – tada zalagali za mirno razrjesenje krize uz ogranicenu upotrebu sigurnosnih snaga. Medjutim, Lazarevic se ponovo pokazao kao pravi jastreb, posto je zastupao tezu o neophodnosti najjaceg vojnog odgovora.


Svijet je u tome prepoznao jednu u nizu potvrda da nove demokratske vlasti u Beogradu jos uvijek nisu uspostavile punu civilnu kontrolu nad vojskom i time raskrstile s nasljedjem Milosevicevog rezima.


Kriza na jugu kasnije je rijesena Covicevim pomirljivim metodama, dok je medjunarodna zajednica pocela sve ozbiljnije lobirati u pravcu ciscenja vojske od milosevicevskih kadrova i njenog obnavljanja. Ali, izostao je pravi odaziv, jer Kostunica nije zelio reforme.


Uz Kostunicinu podrsku, Lazarevic je zadrzao polozaj, premda se sve rjedje pojavljivao u javnosti i premda je prestao pisati provokativna saopcenja.


Pocetkom 2002., Lazarevic je jos jednom unapredjen: postao je nacelnik Sektora za kopnenu vojsku. Iz aktivne se vojne sluzbe sluzbeno povukao u kolovozu/avgustu 2003., dok se to zaista desilo tek nekoliko mjeseci kasnije.


Nakon sto je otpecacena optuznica koju je protiv njega podigao Haski tribunal, Lazarevic se ponovo poceo pojavljujivati u medijima.


Cesto je izjavljivao kako je na Kosovu casno obavljao duznost i izvrsavao naredjenja, javno trazeci podrsku beogradskih vlasti. Takodjer je od samog pocetka isticao kako bi mu sudjenje u Srbiji bilo znatno prihvatljivije od odlaska u Medjunarodni sud za ratne zlocine koji je osnovao UN.


Kako IWPR saznaje, sa Lazarevicem su, u nastojanju da ga uvjere u predaju, prvo pregovarali predstavnici ministarstva obrane Srbije i Crne Gore (SCG). Tek poslije neuspjeha tih pregovora, Kostunica je izgleda generalu obecao trazene jamstva.


Beograd trpi sve intenzivniji pritisak medjunarodne zajednice kako bi u potpunosti suradjivao s Hagom. No, cini se da su strahovanja da ce hapsenje cetvorice generala izazvati gnjev javnosti ipak – pretjerana (vidi tekst “Nezainteresiranost javnosti za izrucenje haskih optuzenika”, Dnevnik Tribunala br. 370 – http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_370_2_ser.txt).


Najsnaznija podrska Lazarevicu stize od lokalnog stanovnistva s juga Srbije, iz njegovog rodnog kraja. Udruzenje ratnih veterana 1999. takodjer je izrazilo podrsku optuzenim generalima time sto je sirom Srbije odrzalo niz protestnih skupova na kojima su se mogle cuti izuzetno ostre reci na racun Tribunala.


Daniel Sunter je suradnik IWPR-a iz Beograda.