PORTRET: RAMUS HARADINAJ

Na Balkanu cesto vazi pravilo da su pojedinci koji unutar jedne zajednice imaju status heroja, u ocima drugih – ratni zlocinci. Tesko da uopce postoji tipicniji slucaj ove vrste od slucaja Ramusa Haradinaja, koji je 8. ozujka/marta, nakon sto je Haski tribunal protiv njega podigao optuznicu, podnio ostavku na funkciju premijera Kosova.

Iz perspektive mnogih kosovskih Albanaca, Haradinaj je heroj klasicnog kova – zestok momak sa sela, koji je bio dovoljno hrabar da se upusti u borbu za vlastita uvjerenja.

S druge strane, za srpsko stanovnistvo na Kosovu, Haradinaj je simbol nasilja i nepravde. Stovise, vazi za nemilosrdnog ubojcu – nekog tko je stajao iza teroristickih djelovanja koja su tokom 1998. i 1999. izvrsena u oblasti Dukadjini (zapadno Kosovo), i tko je za sobom ostavio krvavi trag, to jest leseve neduznih civila.

Covjek koji uziva toliko postovanje Albanaca i izaziva toliku ozlojedjenost Srba rodjen je u selu Glodjanu (Gllogjan), 3. srpnja/jula 1968., kao drugo od devetoro djece.

Poput skoro svih kosovskih Albanaca rodjenih tokom sezdesetih, i Haradinaj je pohadjao etnicki mjesovitu skolu u kojoj je, pored ostalog, naucio i srpsko-hrvatski.

Nakon sto je 1987. zavrsio srednju skolu, odlazi na obavezno odsluzenje vojnog roka u Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Pokazalo se da ima talenta za vojni poziv, tako da je postao komandir voda – sto se Albancima desavalo izuzetno rijetko.

Poslije vojske, Haradinaj je prvo zeleo studirati astronomiju na tadasnjem Pristinskom Univerzitetu. Kasnije ce tvrditi da mu to nije bilo dozvoljeno zato sto je izvjestan broj njegovih rodjaka bio u nemilosti vlasti.

Umjesto toga, odlazi u Svicarsku, gdje mu je u Lucernu ujak drzao gradjevinsku firmu. Tokom jednog obilaska zavicaja, Haradinaj 1991. biva zahvacen velikim valom protesta i pobuna koji se pokrajinom sire kao odgovor na niz anti-albanskih dekreta usvojenih po nalogu tadasnjeg srpskog predsjednika Slobodana Milosevica.

Uhapsen je i tokom noci saslusan od strane srpske policije. Potom se vraca u Svicarsku, gdje je zatrazio i dobio politicki azil.

Haradinaj je iz inozemstva promatrao kako Milosevic nastavlja ukidati autonomiju Kosova tako sto Albance istjeruje sa sveucilita i otpusta ih iz drzavnih sluzbi.

Angazira se u okviru Nacionalne lige Kosova (NLK) – radikalne grupe kosovskih emigranata u Svicarskoj, koja je Albance pozivala da iskoriste sva moguca sredstva – ukljucujuci i ustanak – kako bi se izborili za nezavisnost pokrajine.

U egzilu se Haradinaj zaljubljuje u jednu Finkinju i pocinje s njom zivjeti. S vremena na vrijeme ilegalno boravi na Kosovu: tamo stize preko albanskih planina, pri cemu ponekad doprema i oruzje.

U ozujku/martu 1997., nakon pada niza piramidalnih stedionica, Albanija tone u anarhiju. Nakon sto je stanovnistvo krenulo u pljacku nevidjenih razmjera – prazneci drzavna skladista oruzja, iz kojih nestaju milijuni kalasnjikova, granata, mina, raketnih bacaca i municija – Haradinaj sjeda u avion i odlazi u Albaniju, gdje otpocinje akciju prikupljanja naoruzanja. Shvatio je da se zahvaljujuci albanskoj nesreci ukazala prilika za opremanje oruzjem Oslobodilacke vojske Kosova (OVK).

Oko sebe okuplja ljude poput svog mladjeg brata Luana, koji prebacuju oruzje preko granice. U svibnju/maju 1997., Haradinajeva grupa natovarena oruzjem ulazi na Kosovo. Ubrzo upada u srpsku zasjedu: Luan gine, dok je nekoliko pripadnika grupe tesko ranjeno.

Grupa se razilazi; Haradinaj bratovljev les prebacuje preko granice, sahranjuje ga i vraca se u Svicarsku. “Bio sam potpuno izgubljen”, rekao je u jednoj kasnijoj prilici predstavnicima medija. “Osjecao sam se odgovornim za bratovljevu smrt. Zelio sam nastaviti, ali tada za to nisam imao snage.”

Dva mjeseca kasnije, Haradinaj je ponovo pun elana. Odlazi u Albaniju, odakle se tajno ubacuje na Kosovo, gdje u rodnom Glodjanu otpocinje s aktivnostima. Vlastitu obiteljsku kucu pretvara u bazu OVK-a i radi na stvaranju grupe Dukadjini, odnosno pretvaranju neorganiziranih omladinskih bandi u oruzanu formaciju koja ce se suprotstaviti srpskom rezimu.

U ozujku/martu 1998., srpske su snage, u nastojanju da uniste OVK – helikopterima i oklopnim vozilima – krenule u napad na pobunjenicki centar u Glodjanu.

Zahvaljujuci nizu sretnih okolnosti i konfuziji u srpskim redovima, pobunjenici su prezivjeli, iako je Haradinaj vise puta ranjen.

U sljedece dvije godine, Haradinaj ce u oruzanim sukobima izgubiti i drugog brata, kao i nekoliko najblizih prijatelja. Uveliko je vec u toku prava pobuna OVK-a, u kojoj stjece ugled neustrasivog borca.

U to vrijeme, Haradinaj stvara kontakte sa duznosnicima Sjedinjenih Drzava, s kojima uspostavlja vojnu i sigurnosnu suradnju.

Iako postovan medju suborcima, iako uziva status pouzdanog americkog suradnika, Haradinaj se uporedo trudi zastrasiti sve svoje potencijalne kriticare.

Navodno je upravo Haradinajeva jedinica OVK-a kidnapirala i ubila 40 srpskih civila, nestalih tokom 1998. i 1999. Neki od tih leseva kasnije su, u razlicitom stupnju raspadanja, pronadjeni u jezerskim kanalima nedaleko od Glodjana. Nekoliko civila bilo je baceno u bunare.

Takodje, postoje podaci i da je Haradinajeva jedinica ubijala i Albance.

Krajem prosinca/decembra 2002., Haradinajev brat Daut je pred sudom Ujedinjenih naroda na Kosovu osudjen na pet godina zatvora zbog sudjelovanja u otmici, mucenju i ubojstvu cetvorice pripadnika Oruzanih snaga Republike Kosovo (OSRK), s kojima je u vrijeme trajanja konflikta na Kosovu OVK bila u sukobu.

Poslije rata, Haradinaj je imenovan za zamjenika zapovjednika Kosovskog zastitnog korpusa (KZK), formacije stvorene po uzoru na Nacionalnu gardu Sjedinjenih Drzava. Ubrzo, medjutim, napusta taj polozaj i osniva vlastitu politicku stranku – Alijansu za buducnost Kosova (AZBK).

Buduci da tecno govori francuski i engleski, Haradinaj je ostavljao dobar utisak na inozemne diplomate i novinare. I dok su lideri ostalih politickih stranaka na Kosovu bili usredsredjeni iskljucivo na pitanje nezavisnosti, Haradinaj je isticao i vaznost izgradnje puteva i skola.

No, usprkos velikom postovanju koje je uzivao zbog svog ratnog angazmana, Haradinajeva stranka nije dobila pretjerano snaznu podrsku birackog tijela. Na izborima je bila tek treca, iza Demokratskog saveza Kosova (DSK) Ibrahima Rugove i Demokratske partije Kosova (DPK) bivseg lidera OVK-a, Hasima Tacija (Hashim Thaci).

“Ramus bas i nije za politiku”, izjavio je za IWPR jedan od njegovih suboraca 2000., kada se Haradinaj ukljucio u politicku utakmicu. “Kada pricam s njim, lako ga zasmijem, ali ce vec sljedeceg trenutka mozda pozeljeti da me ubije. A u politici ne smijete biti emotivni.”

I zaista, u kampanji za lokalne izbore 2000., Haradinaj se pokazao kao izuzetno cudljiv. U travnju/aprilu iste godine, on se na jednom kontrolnom punktu cak i potukao s ruskim vojnicima.

Nekoliko mjeseci kasnije, pocinio je jos vecu politicku gresku. Nakon sto su se neki od njegovih suparnika – pripadnici obitelji Musaj – obratili njegovom ocu u namjeri da saznaju gdje su posmrtni ostaci njihovih nestalih rodjaka, Haradinaj se razbjesnio.

Zajedno s nekolicinom svojih postovalaca, on se u jedan sat iza ponoci odvezao na imanje Musajevih u selu Strelc. Preskocili su zid i doslo je do oruzanog sukoba s obitelji: tom prilikom su koristene i granate, a Haradinaj je ponovo bio ranjen.

Nakon tog incidenta, Haradinaj je helikopterom odvezen u americku vojnu bazu na Kosovu, gdje mu je ukazana lijecnicka pomoc. Potom je, zbog nezalijecenih rana od srapnela, upucen i u americku vojnu bolnicu u Njemackoj. Kasnije ce americki duznosnici na Kosovu biti optuzeni za mijesanje u istragu koju su pokrenuli predstavnici UN-a.

I sljedecih je godina Haradinajevo ponasanje izazivalo nesporazume. Razveo se, ponovo ozenio i uselio u raskosnu kucu u Pristini. Mada su mu tu kucu navodno poklonili prijatelji, mnogi su kosovski Albanci s podozrenjem gledali na nju.

U medjuvremenu su nagadjanja o tome da je pocinio ratne zlocine i da je umijesan u sverc cigareta postajala sve glasnija.

Ali, usprkos brojnim kontradiktornostima, Haradinaj je i dalje ostao popularan. Jedna od vodecih izdavackih kuca u pokrajini objavila je njegovu dvodjelnu autobiografiju u obliku intervjua: knjiga je postala bestseler.

Pogotovo mu je ostalo privrzeno stanovnistvo zapadnog Kosova. “Za politiku imamo druge”, kazu seljani iz oblasti Dukadjin. “Ali, ukoliko se Srbi vrate, imamo Ramusa.”

Nakon proslogodisnjih izbora, AZBK je usla u koaliciju s vodecim DSK-om, a Haradinaj je imenovan za prvog kosovskog premijera.

Imenovanje je razgnjevilo Srbe, a vjerojatno i zapadne diplomate. Neki od potonjih su cak uputili apel Misiji UN-a na Kosovu da sprijeci Haradinajevo preuzimanje duznosti. Odluka o imenovanju kritizirana je i u uvodniku Njujork Tajmsa (The New York Times).

Medjutim, sef Misije UN-a na Kosovu, Seren Jesen-Petersen (Soren Jessen-Petersen) nije zelio intervenirati, obrazlazuci to na sljedeci nacin: “Ukoliko bih rekao 'ne' ovom imenovanju, rekao bih 'ne' i demokraciji.”

Po opcem misljenju, Haradinaj se po stupanju na duznost pokazao kao dinamican i efikasan lider, koji je podrzao kontroverzni pilot-projekt davanja ogranicene autonomije srpskim oblastima oko Pristine.

Cim je Medjunarodni sud za ratne zlocine potvrdio da je protiv njega podigao optuznicu, Haradinaj je 8. ozujka/marta podnio ostavku i najavio da ce otici u Hag kako bi se obranio od optuzbi.

Na odlasku je pozvao na mir i usprotivio se eventualnim nasilnim protestima.

Ali, mnogi strahuju da – kada mu bude postavljeno pitanje odgovornosti za zapovijedanje gerilom – Haradinaj nece moci obuzdati svoj temperament, sto bi moglo dovesti do nemira koji bi ugrozili ionako krhku stabilnost Kosova.

“On mozda i jeste u pritvoru Tribunala, ali oni koji ga podrzavaju vec kuju planove”, izjavio je jedan zabrinuti stanovnik Peci.

Stacy Sullivan je visa urednica IWPR-a u Njujorku.