PORTRET: MILAN GVERO

Umirovljeni general bosanskih Srba, Milan Gvero – nekadasnji pomocnik odbjeglog optuzenika Ratka Mladica – postao je drugi beogradski osumnjicenik za ratne zlocine koji se ove godine dobrovoljno predao Hagu.

Gveru se tereti za umijesanost u etnicko ciscenje dvaju muslimanskih enklava, Srebrenice i Zepe. Svega nekoliko dana posto je beogradskim vlastima predana zapecacena optuznica protiv njega, on se 21. veljace/februara dobrovoljno predao. U Hag je doputovao 23. veljace/februara.

Nekadasnji glasnogovornik Jugoslavenske narodne armije (JNA) poznat je po tome sto je u vise navrata organizirao putovanja izvjestaca po ratom zahvacenim podrucjima. Na losem glasu je jos od 1991., kada je grupu novinara odveo na rucak u razruseni Vukovar, gdje im je ispricao da su pripadnici hrvatskih trupa obicavali da od prstiju srpske djece prave ogrlice.

Usprkos tome sto je drzavljanin Republike Srpske (RS), Gvero se predao srpskim vlastima, buduci da je - otkako ga je 1996. s polozaja smijenila tadasnja predsjednica bosanskih Srba Biljana Plavsic - zivio u Beogradu.

Na vrhuncu svoje duge karijere, Gvero je bio Mladicev bliski suradnik i nesluzbeni glasnogovornik. A upravo u to vrijeme u Bosni je izbila erupcija neprijateljstava.

Gvero je rodjen 1937., u Mrkonjic Gradu (Bosna). Po zavrsetku vojne akademije u Beogradu, magistrirao je s temom iz oblasti sociologije obitelji. Za razliku od svojih kolega, mladi Gvero je u vojsku stupio kao politicki oficir, a ne kao pripadnik borbene jedinice.

Tokom citave karijere ostao je politicki oficir, zaduzen za moral i odnose s javnoscu. Tako je dospio i do celnog mjesta u Politickoj upravi, koja je nakon pada komunizma preimenovana u Sektor za moral i informiranje.

Izvori bliski optuzenom generalu tvrde da je tokom sezdesetih, dok je radio kao predavac po politickim skolama JNA, Gvero bio postivan zbog svog “ponasanja i stava”, buduci da je prepoznat kao ambiciozni oficir lojalan marsalu Titu i vladajucem Savezu komunista.

Pocetak devedesetih i raspad Jugoslavije Gvero je docekao kao pukovnik i glasnogovornik JNA. U ranoj fazi sukoba, odrzavao je redovne tjedne konferencije za stampu, pokusavajuci objasniti i opravdati postupke vojske.

A kada je i u Bosni izbio rat, Gvero je napustio svoj beogradski obiteljski dom i prikljucio se Vojsci Republike Srpske (VRS). U Banja Luci je osnovao pres-centar, koji je pored ostalog objavljivao i vojni tjedni magazin.

U VRS-u je nekoliko puta unapredjivan, da bi mu na kraju bio dodijeljen cin general-potpukovnika. Kao pomocnik i nesluzbeni glasnogovornik Ratka Mladica, obavljao je duznost nacelnika Sektora za moral, informiranje i pravna pitanja.

Poznavaoci prilika u nekadasnjoj JNA i VRS-u izjavili su za IWPR da je Gvero spadao medju oficire koji su se snazno oslanjali na Beograd, izbjegavajuci pokazati saveznistvo s nacionalistickim rukovodiocima poput Radovana Karadzica, koji je danas jedan od najtrazenijih odbjeglih optuzenika Haskog tribunala.

U vrijeme kada je Karadzic, s pozicije vrhovnog zapovjednika pokusavao smijeniti Mladica, Gvero je stao na stranu potonjeg, optuzujuci predsjednika bosanskih Srba za pokretanje lova na vjestice protiv visokih starjesina VRS-a.

Nakon sto je 1995. rat u Bosni okoncan Dejtonskim mirovnim sporazumom, Karadzic je smijenjen, da bi za predsjednika RS-a bila izabrana Biljana Plavsic. Uz podrsku medjunarodne zajednice, ona je radila na slabljenju Milosevicevog utjecaja u entitetu bosanskih Srba. U tu svrhu, nije prezala ni od smjene onih visokih oficira VRS-a koju su bili bliski Beogradu. Tako se Gvero nasao medju osamdesetoricom onih koji su 23. listopada/oktobra 1996. ostali bez posla.

Nakon smjene, Gvero se vratio u Beograd, u kojem je – sve dok vlastima nije predana zapecacena optuznica protiv njega – provodio svoje umirovljenicke dane.

Gvero je drugi srpski general koji se, od pocetka godine, dobrovoljno predao Hagu, sljedeci primjer Vladimira Lazarevica, koji je to ucinio prije nesto manje od mjesec dana, nakon sto se susreo sa srpskim premijerom Vojislavom Kostunicom.

Kostunicina vlada, formirana 2004., zagovara suradnju s Tribunalom po modelu dobrovoljne predaje – a ne hapsenjem i izrucivanjem optuzenih – uslijed cega s raznih strana trpi ostre kritike.

Izostanak suradnje doveo je do toga da je medjunarodna zajednica upozorila Srbiju da pregovori o mogucem prijemu u Evropsku Uniju i program NATO-a Partnerstvo za mir nece moci poceti sve dok ne bude vidnog napretka u ovoj sferi.

Predsjednik Srbije i Crne Gore (SCG) Svetozar Marovic izjavio je kako predaja Gvera i Lazarevica “odrazava visoku razinu svijesti o tome da puna suradnja s Haskim tribunalom predstavlja uvjet za priblizanje [clanstvu u] EU-u”.

Daniel Sunter je suradnik IWPR-a iz Beograda.