PORAST TENZIJA ZBOG TUŽBE ZA GENOCID
Prema nekim procjenama, s odmicanjem pravnog spora koji se između Bosne i Srbije vodi u Hagu, doći će i do porasta neprijateljskih osjećanja na Balkanu.
PORAST TENZIJA ZBOG TUŽBE ZA GENOCID
Prema nekim procjenama, s odmicanjem pravnog spora koji se između Bosne i Srbije vodi u Hagu, doći će i do porasta neprijateljskih osjećanja na Balkanu.
Nakon što su pred najvišim građanskim sudom na svijetu bosanski advokati proteklog tjedna okončali sedmodnevno iznošenje argumenata u parnici koja je po tužbi za genocid pokrenuta protiv Beograda, na Balkanu je primijećen porast tenzija između onih koji podržavaju ovaj postupak i onih koji mu se protive.
Sarajevo se nada da će suce Međunarodnog suda pravde (MSP) uspjeti uvjeriti u to da je Srbija i Crna Gora (SCG), kao pravna sljednica Jugoslavije, odgovorna za genocid koji je nad ne-Srbima počinjen tokom rata u Bosni (1992-95).
Ovo je prvo procesuiranje jedne međudržavne parnice po optužbi za genocid
S odmicanjem sudskog postupka, u Bosni je prvobitna euforija ustupila mjesto opreznom optimizmu, pri čemu mnogi analitičari smatraju da bi se politički aspekti mogli negativno odraziti na sam slučaj.
Bosanski je tim za sada nastojao naglasiti kako nipošto ne namjerava demonizirati čitav srpski narod, već da je cilj parnice da se progovori o nepravdama devedesetih – i to tako što će se krivica pripisati onima koji su zaista krivi, uz osiguranje financijske nadoknade.
S druge strane, u Srbiji, kao i u srpskom entitetu u Bosni, narastajuća svijest o tome da bi Sarajevo moglo dobiti spor dovodi do prerastanja prvobitnog skepticizma u plimu bijesa, ogorčenja i samosažaljenja.
Tokom prvih sedam dana parnice, zaključno sa 7. ožujkom/martom, advokati i vještaci bosanske strane izložili su jedan krajnje kompleksan slučaj. Usprkos obimnoj dokumentaciji i ostalim dokazima koji im stoje na raspolaganju, ubrzo je postalo jasno koliko će teško biti zastupati koncept državne odgovornosti i pokazati da je namjera Beograda da se počini genocid postojala i na državnoj razini.
Australijska pravnica Magda Karagianakis (Magda Karagiannakis) skicirala je 6. ožujka/marta način na koji su nelegalne snage – uključujući i „takozvane dobrovoljce, jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije i srpske paravojne formacije“ – sudjelovale u napadima na ne-Srbe u Bosni. Beograd je, po njenim riječima, odigrao ključnu ulogu u „kontroliranju, usmjeravanju i/ili podržavanju“ tih jedinica.
Karagianakisova je rekla da su snage koje su „de facto“ i „de jure“ bile pod kontrolom Beograda – uključujući i zloglasne Crvene beretke, kao i borce lojalne paravojnom zapovjedniku Željku Ražnatoviću „Arkanu“ – tokom rata u Bosni stvarale atmosferu terora nad nesrpskim stanovništvom. Prema njenim riječima, radilo se o metodama kao što su „silovanje, ubojstvo, pljačka i uništenje imovine“.
Također, norveški financijski ekspert Morten Torkildsen pred sudom je opisao način na koji je Beograd financijski podržavao Vojsku Republike Srpske (VRS), koja je širom Bosne činila etnička čišćenja, dok je u Srebrenici počinila pokolj nad više tisuća zarobljenika. Potonji je zločin presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) okarakteriziran kao genocid.
Kao netko tko je prethodno bio angažiran i u postupku koji se pred MKSJ-om vodi protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, Torkildsen je rekao da je Jugoslavija praktično funkcionirala u sklopu jedinstvenog ekonomskog entiteta koji je u sebe uključivao i samoproklamirane srpske republike u Bosni i Hrvatskoj. Čitava ta struktura bila je, po njegovim riječima, pod kontrolom Beograda.
Sarajevski promatrači s kojima je IWPR stupio u kontakt uglavnom su zadovoljni dosadašnjim tokom ovog procesa.
„Mislim da je početni nastup bosanskog tima bio veoma dobar“, izjavio je Boris Grubešić – televizijski novinar koji je tokom prvog tjedna izvještavao sa suđenja. Po njegovim riječima, bosanski je tim dokaze kojima raspolaže predočio „na veoma efikasan način“, uslijed čega se stekao utisak da Sarajevo ima „dobre izglede da dobije ovaj spor“.
Viša predavačica na studijama sigurnosti pri sarajevskom sveučilištu, Edina Bećirević, izjavila je kako u argumentaciji koju su ponudili bosanski advokati, po njenom mišljenju, nije bilo slabih mjesta.
Međutim, oboje promatrača iskazuju i izvjesnu dozu opreza.
„Uvijek postoji mogućnost da će izvjesni međunarodni politički lobiji procijeniti da odluka u korist Bosne ne bi bila u interesu stabilnosti čitave regije“, tvrdi Bećirevićeva. „Moguće je i da će suci MSP-a svoj konačni stav nastojati uskladiti sa stavovima svojih vlada.“
Grubešić pak ističe kako bi međunarodna zajednica, „zbog mira u regiji i budućnosti europskih integracija“ mogla čak insistirati i na izvansudskom rješenju čitavog slučaja.
Slična su i zapažanja izvještača sarajevskog lista Dnevni avaz, Seada Numanovića. „Proglašavanje Srbije i Crne Gore odgovornom za genocid nije u skladu s planovima koje međunarodna zajednica trenutno ima za Srbiju“, izjavio je on za IWPR. „A ukoliko se suci budu rukovodili tim načinom razmišljanja, siguran sam da će pronaći način da izbjegnu takvu presudu.“
Međutim, nisu svi promatrači oduševljeni dosadašnjim nastupom bosanskih advokata. Direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, Mirsad Tokača, izjavio je da je iznenađen činjenicom da je bosanski tim odlučio pozvati samo tri vještaka, čija bi saslušanja, kao i izvođenja svjedoka, trebala početi 17. ožujka/marta.
Lokalni su mediji prenijeli i procjenu Frensisa Bojla (Francis Boyle) – profesora prava sa Sveučilišta Ilinois koji je 1993. u ime Bosne pokrenuo čitav postupak, iako u njemu više ne sudjeluje – po kojoj je upravo to jasan signal da je bosanski tim već podlegao međunarodnom pritisku i da je spreman pristati na izvansudsku nagodbu.
Na drugoj strani, Erik Gordi (Eric Gordy) – profesor sociologije na američkom Sveučilištu Klark – ne slaže se s ovim stanovištem. „Bosna i ne treba izvoditi prevelik broj svjedoka, jer nije u obavezi dokazati previše činjenica“, rekao je on za IWPR. „Oni moraju pokazati da su snage u Bosni bile pod kontrolom Beograda, a sve drugo je stvar zakona.“
Otkako je 27. velječe/februara započeo parnicu, bosanski je tim sve vrijeme insistirao na povlačenju razlike koja postoji između pripisivanja odgovornosti za genocid izvjesnoj državi i optuživanja čitavog jednog naroda.
„Smatrati okrivljenog odgovornim za genocid nije isto što i tvrditi da je cjelokupno stanovništvo Srbije i Crne Gore krivo“, rekao je profesor Tomas Frenk (Thomas Franck), američki član tima.
„Ali, njihova je država svjesno predvodila, pomagala, obučavala, naoružavala, odijevala, plaćala i inspirirala one koji jesu počinili genocid“, dodao je on. „Iako mnogi od njih ne dijele krivicu s počiniteljima, svi su oni kao građani dužni priznati grozotu onoga što je činjeno u njihovo ime i sudjelovati u plaćanju odštete.“
No, izgleda da Frenk i njegove kolege nisu imale previše uspjeha u nastojanju da i Srbe širom Balkana uvjere u ovu tezu. Tako u Republici Srpskoj (RS), odnosno srpskom entitetu u Bosni, još uvijek prevladava mišljenje da tužba nije podignuta protiv države, nego protiv čitavog srpskog naroda.
Kratak spoj je nastao povodom tvrdnji muslimanskih i hrvatskih političara u Bosni da bi dobivanje spora značilo da bi čitava Bosna, uključujući i srpsko stanovništvo u njoj, stekla pravo na financijsku odštetu.
U intervjuu koji je za jednu banjalučku televiziju 5. ožujka/marta, dao bosanski ministar inozemnih poslova Mladen Ivanić je – kao Srbin – ponovio tezu da je parnica nezakonita zbog toga što je ne podržava značajan postotak stanovništva.
„Ishod parnice neće se pozitivno odraziti na sveukupnu političku situaciju u Bosni“, rekao je on.
Srpski delegati u Vijeću naroda RS-a uputili su zahtjev svim institucijama entiteta da se „odlučno usprotive“ parnici, te da učine sve kako bi je obustavili. Također su ponovili optužbe po kojima je njen krajnji cilj – u stvari – ukidanje RS-a.
Premijer RS-a, Milorad Dodik, izjavio je da bi parnica mogla dovesti do „nove političke nestabilnosti“ u Bosni.
Izvor blizak bosanskoj vladi sažeo je ono što mnogi misle kada je za IWPR izjavio: „Ukoliko Srbija i Crna Gora bude proglašena krivom za genocid, bit će to moralna ljaga za sve Srbe, uključujući i one iz Republike Srpske.“
Političari iz Srbije i Crne Gore također su se usprotivili parnici.
Nakon što je krajem velječe/februara parnica počela, potpredsjednik srpske vlade Miroljub Labus izjavio je za novinsku agenciju Tanjug da će, ukoliko MSP ne odbaci bosansku tužbu, posljedice za čitavu regiju biti „dramatične“.
Otišao je i korak dalje, dodajući: „Mislim da Bosna poslije toga ne bi mogla ostati jedinstvena država.“
Za narod Srbije i Crne Gore, jedno od ključnih pitanja jesu reparacije.
Sarajevski tim za sada odbija navesti sumu koju bi tražio u slučaju da sud presudi u korist Bosne i da Beograd bude morao plaćati odštetu. U nepotvrđenim glasinama spominje se cifra od oko 100 milijardi američkih dolara.
U nedavnoj debati na veb-sajtu beogradskog Radija B92, većina sudionika – mahom urbanijih i politički umjerenijih – konstatirala je kako ne vidi zbog čega bi trebala plaćati štetu koju je načinio Miloševićev režim, kojeg oni nikada i ni na koji način nisu podržavali.
Iako osuđuju zločine u Bosni – koje povremeno opisuju i kao genocid – učesnici te debate tvrde „da su krivi bosanski Srbi“, da većina ljudi u Srbiji „nije imala ništa s tim“, te da bi plaćanje odštete „Srbiju financijski uništilo“.
„Ne osjećam se odgovornim za ono što su činili Milošević i srpska vlada. Naprotiv, i ja sam žrtva“, kaže jedan od njih, i dodaje: „Neću dati ni jednu paru za odštetu, jer nemam ni pare.“
„Najstrašnija stvar je to da ću i ja, koji sam se oduvijek borio protiv Miloševićevog režima, također morati da plaćam odštetu“, tvrdi drugi.
Neki promatrači se nadaju da će ova parnica uticati i na izmjenu prevladavajućeg pristupa kada je o sukobima iz devedesetih riječ.
„Ljudi u Srbiji i Crnoj Gori, kao i u RS-u, još uvijek nisu spremni da se suoče s istinom, ali ih proces koji je otpočeo pred MSP-om primorava na to“, kaže Mirela Huković, koja je za Prvi program BH Radija pratila prvi tjedan saslušanja.
Hukovićeva dodaje i da su bosanski Srbi pogotovo žrtve manipulacije, s obzirom da njihovi vođe igraju na kartu straha od parnice s ciljem prikupljanja političkih poena, pošto su za kraj godine zakazani opći izbori.
Pa ipak, čak se ni u Beogradu parnici koja je pokrenuta ne protive baš svi.
„Bili smo ovdje, bili smo punoljetni, ali nismo učinili dovoljno kako bismo zaustavili rat i zločine“, piše na spomenutom veb-sajtu jedan beogradski profesor.
„Kad bismo samo mogli zamisliti bol koji smo tom nepravdom nanijeli ostalim narodima bivše Jugoslavije, naš jad bi se pretvorio u sažaljenje, umjesto u gnjev“.
Merdijana Sadović je suradnica IWPR-a.
Sarajevo se nada da će suce Međunarodnog suda pravde (MSP) uspjeti uvjeriti u to da je Srbija i Crna Gora (SCG), kao pravna sljednica Jugoslavije, odgovorna za genocid koji je nad ne-Srbima počinjen tokom rata u Bosni (1992-95).
Ovo je prvo procesuiranje jedne međudržavne parnice po optužbi za genocid
S odmicanjem sudskog postupka, u Bosni je prvobitna euforija ustupila mjesto opreznom optimizmu, pri čemu mnogi analitičari smatraju da bi se politički aspekti mogli negativno odraziti na sam slučaj.
Bosanski je tim za sada nastojao naglasiti kako nipošto ne namjerava demonizirati čitav srpski narod, već da je cilj parnice da se progovori o nepravdama devedesetih – i to tako što će se krivica pripisati onima koji su zaista krivi, uz osiguranje financijske nadoknade.
S druge strane, u Srbiji, kao i u srpskom entitetu u Bosni, narastajuća svijest o tome da bi Sarajevo moglo dobiti spor dovodi do prerastanja prvobitnog skepticizma u plimu bijesa, ogorčenja i samosažaljenja.
Tokom prvih sedam dana parnice, zaključno sa 7. ožujkom/martom, advokati i vještaci bosanske strane izložili su jedan krajnje kompleksan slučaj. Usprkos obimnoj dokumentaciji i ostalim dokazima koji im stoje na raspolaganju, ubrzo je postalo jasno koliko će teško biti zastupati koncept državne odgovornosti i pokazati da je namjera Beograda da se počini genocid postojala i na državnoj razini.
Australijska pravnica Magda Karagianakis (Magda Karagiannakis) skicirala je 6. ožujka/marta način na koji su nelegalne snage – uključujući i „takozvane dobrovoljce, jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije i srpske paravojne formacije“ – sudjelovale u napadima na ne-Srbe u Bosni. Beograd je, po njenim riječima, odigrao ključnu ulogu u „kontroliranju, usmjeravanju i/ili podržavanju“ tih jedinica.
Karagianakisova je rekla da su snage koje su „de facto“ i „de jure“ bile pod kontrolom Beograda – uključujući i zloglasne Crvene beretke, kao i borce lojalne paravojnom zapovjedniku Željku Ražnatoviću „Arkanu“ – tokom rata u Bosni stvarale atmosferu terora nad nesrpskim stanovništvom. Prema njenim riječima, radilo se o metodama kao što su „silovanje, ubojstvo, pljačka i uništenje imovine“.
Također, norveški financijski ekspert Morten Torkildsen pred sudom je opisao način na koji je Beograd financijski podržavao Vojsku Republike Srpske (VRS), koja je širom Bosne činila etnička čišćenja, dok je u Srebrenici počinila pokolj nad više tisuća zarobljenika. Potonji je zločin presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) okarakteriziran kao genocid.
Kao netko tko je prethodno bio angažiran i u postupku koji se pred MKSJ-om vodi protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, Torkildsen je rekao da je Jugoslavija praktično funkcionirala u sklopu jedinstvenog ekonomskog entiteta koji je u sebe uključivao i samoproklamirane srpske republike u Bosni i Hrvatskoj. Čitava ta struktura bila je, po njegovim riječima, pod kontrolom Beograda.
Sarajevski promatrači s kojima je IWPR stupio u kontakt uglavnom su zadovoljni dosadašnjim tokom ovog procesa.
„Mislim da je početni nastup bosanskog tima bio veoma dobar“, izjavio je Boris Grubešić – televizijski novinar koji je tokom prvog tjedna izvještavao sa suđenja. Po njegovim riječima, bosanski je tim dokaze kojima raspolaže predočio „na veoma efikasan način“, uslijed čega se stekao utisak da Sarajevo ima „dobre izglede da dobije ovaj spor“.
Viša predavačica na studijama sigurnosti pri sarajevskom sveučilištu, Edina Bećirević, izjavila je kako u argumentaciji koju su ponudili bosanski advokati, po njenom mišljenju, nije bilo slabih mjesta.
Međutim, oboje promatrača iskazuju i izvjesnu dozu opreza.
„Uvijek postoji mogućnost da će izvjesni međunarodni politički lobiji procijeniti da odluka u korist Bosne ne bi bila u interesu stabilnosti čitave regije“, tvrdi Bećirevićeva. „Moguće je i da će suci MSP-a svoj konačni stav nastojati uskladiti sa stavovima svojih vlada.“
Grubešić pak ističe kako bi međunarodna zajednica, „zbog mira u regiji i budućnosti europskih integracija“ mogla čak insistirati i na izvansudskom rješenju čitavog slučaja.
Slična su i zapažanja izvještača sarajevskog lista Dnevni avaz, Seada Numanovića. „Proglašavanje Srbije i Crne Gore odgovornom za genocid nije u skladu s planovima koje međunarodna zajednica trenutno ima za Srbiju“, izjavio je on za IWPR. „A ukoliko se suci budu rukovodili tim načinom razmišljanja, siguran sam da će pronaći način da izbjegnu takvu presudu.“
Međutim, nisu svi promatrači oduševljeni dosadašnjim nastupom bosanskih advokata. Direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, Mirsad Tokača, izjavio je da je iznenađen činjenicom da je bosanski tim odlučio pozvati samo tri vještaka, čija bi saslušanja, kao i izvođenja svjedoka, trebala početi 17. ožujka/marta.
Lokalni su mediji prenijeli i procjenu Frensisa Bojla (Francis Boyle) – profesora prava sa Sveučilišta Ilinois koji je 1993. u ime Bosne pokrenuo čitav postupak, iako u njemu više ne sudjeluje – po kojoj je upravo to jasan signal da je bosanski tim već podlegao međunarodnom pritisku i da je spreman pristati na izvansudsku nagodbu.
Na drugoj strani, Erik Gordi (Eric Gordy) – profesor sociologije na američkom Sveučilištu Klark – ne slaže se s ovim stanovištem. „Bosna i ne treba izvoditi prevelik broj svjedoka, jer nije u obavezi dokazati previše činjenica“, rekao je on za IWPR. „Oni moraju pokazati da su snage u Bosni bile pod kontrolom Beograda, a sve drugo je stvar zakona.“
Otkako je 27. velječe/februara započeo parnicu, bosanski je tim sve vrijeme insistirao na povlačenju razlike koja postoji između pripisivanja odgovornosti za genocid izvjesnoj državi i optuživanja čitavog jednog naroda.
„Smatrati okrivljenog odgovornim za genocid nije isto što i tvrditi da je cjelokupno stanovništvo Srbije i Crne Gore krivo“, rekao je profesor Tomas Frenk (Thomas Franck), američki član tima.
„Ali, njihova je država svjesno predvodila, pomagala, obučavala, naoružavala, odijevala, plaćala i inspirirala one koji jesu počinili genocid“, dodao je on. „Iako mnogi od njih ne dijele krivicu s počiniteljima, svi su oni kao građani dužni priznati grozotu onoga što je činjeno u njihovo ime i sudjelovati u plaćanju odštete.“
No, izgleda da Frenk i njegove kolege nisu imale previše uspjeha u nastojanju da i Srbe širom Balkana uvjere u ovu tezu. Tako u Republici Srpskoj (RS), odnosno srpskom entitetu u Bosni, još uvijek prevladava mišljenje da tužba nije podignuta protiv države, nego protiv čitavog srpskog naroda.
Kratak spoj je nastao povodom tvrdnji muslimanskih i hrvatskih političara u Bosni da bi dobivanje spora značilo da bi čitava Bosna, uključujući i srpsko stanovništvo u njoj, stekla pravo na financijsku odštetu.
U intervjuu koji je za jednu banjalučku televiziju 5. ožujka/marta, dao bosanski ministar inozemnih poslova Mladen Ivanić je – kao Srbin – ponovio tezu da je parnica nezakonita zbog toga što je ne podržava značajan postotak stanovništva.
„Ishod parnice neće se pozitivno odraziti na sveukupnu političku situaciju u Bosni“, rekao je on.
Srpski delegati u Vijeću naroda RS-a uputili su zahtjev svim institucijama entiteta da se „odlučno usprotive“ parnici, te da učine sve kako bi je obustavili. Također su ponovili optužbe po kojima je njen krajnji cilj – u stvari – ukidanje RS-a.
Premijer RS-a, Milorad Dodik, izjavio je da bi parnica mogla dovesti do „nove političke nestabilnosti“ u Bosni.
Izvor blizak bosanskoj vladi sažeo je ono što mnogi misle kada je za IWPR izjavio: „Ukoliko Srbija i Crna Gora bude proglašena krivom za genocid, bit će to moralna ljaga za sve Srbe, uključujući i one iz Republike Srpske.“
Političari iz Srbije i Crne Gore također su se usprotivili parnici.
Nakon što je krajem velječe/februara parnica počela, potpredsjednik srpske vlade Miroljub Labus izjavio je za novinsku agenciju Tanjug da će, ukoliko MSP ne odbaci bosansku tužbu, posljedice za čitavu regiju biti „dramatične“.
Otišao je i korak dalje, dodajući: „Mislim da Bosna poslije toga ne bi mogla ostati jedinstvena država.“
Za narod Srbije i Crne Gore, jedno od ključnih pitanja jesu reparacije.
Sarajevski tim za sada odbija navesti sumu koju bi tražio u slučaju da sud presudi u korist Bosne i da Beograd bude morao plaćati odštetu. U nepotvrđenim glasinama spominje se cifra od oko 100 milijardi američkih dolara.
U nedavnoj debati na veb-sajtu beogradskog Radija B92, većina sudionika – mahom urbanijih i politički umjerenijih – konstatirala je kako ne vidi zbog čega bi trebala plaćati štetu koju je načinio Miloševićev režim, kojeg oni nikada i ni na koji način nisu podržavali.
Iako osuđuju zločine u Bosni – koje povremeno opisuju i kao genocid – učesnici te debate tvrde „da su krivi bosanski Srbi“, da većina ljudi u Srbiji „nije imala ništa s tim“, te da bi plaćanje odštete „Srbiju financijski uništilo“.
„Ne osjećam se odgovornim za ono što su činili Milošević i srpska vlada. Naprotiv, i ja sam žrtva“, kaže jedan od njih, i dodaje: „Neću dati ni jednu paru za odštetu, jer nemam ni pare.“
„Najstrašnija stvar je to da ću i ja, koji sam se oduvijek borio protiv Miloševićevog režima, također morati da plaćam odštetu“, tvrdi drugi.
Neki promatrači se nadaju da će ova parnica uticati i na izmjenu prevladavajućeg pristupa kada je o sukobima iz devedesetih riječ.
„Ljudi u Srbiji i Crnoj Gori, kao i u RS-u, još uvijek nisu spremni da se suoče s istinom, ali ih proces koji je otpočeo pred MSP-om primorava na to“, kaže Mirela Huković, koja je za Prvi program BH Radija pratila prvi tjedan saslušanja.
Hukovićeva dodaje i da su bosanski Srbi pogotovo žrtve manipulacije, s obzirom da njihovi vođe igraju na kartu straha od parnice s ciljem prikupljanja političkih poena, pošto su za kraj godine zakazani opći izbori.
Pa ipak, čak se ni u Beogradu parnici koja je pokrenuta ne protive baš svi.
„Bili smo ovdje, bili smo punoljetni, ali nismo učinili dovoljno kako bismo zaustavili rat i zločine“, piše na spomenutom veb-sajtu jedan beogradski profesor.
„Kad bismo samo mogli zamisliti bol koji smo tom nepravdom nanijeli ostalim narodima bivše Jugoslavije, naš jad bi se pretvorio u sažaljenje, umjesto u gnjev“.
Merdijana Sadović je suradnica IWPR-a.
