POMINJANJE SRPSKOG JEZIKA „IZAZIVALO GAĐENJE“

Na suđenju šestorici zvaničnika bosanskih Hrvata bilo je reči o tome kako je srpsko-hrvatski jezik postao isključivo hrvatski.

POMINJANJE SRPSKOG JEZIKA „IZAZIVALO GAĐENJE“

Na suđenju šestorici zvaničnika bosanskih Hrvata bilo je reči o tome kako je srpsko-hrvatski jezik postao isključivo hrvatski.

Sunday, 5 October, 2008
Jedan svedok je ove sedmice sudijama rekao kako su vlasti samoproglašene hrvatske republike Herceg-Bosne preimenovali srpsko-hrvatski jezik, jer je sama reč „srpski“ imala negativan prizvuk.



Bivši profesor Univerziteta u Mostaru, Miroslav Palameta, obavljao je dužnost zamenika ministra obrazovanja vlade Herceg-Bosne, u periodu od jeseni 1992. do 1994., kada je ovaj entitet prestao da postoji.



On se pojavio kao svedok odbrane na suđenju bivšem premijeru Herceg-Bosne, Jadranku Prliću, i još petorici saoptuženika.



„Tokom rata je naziv jezika – ’srpsko-hrvatski’ ili ’hrvatsko-srpski’ – kod ljudi izazivao odvratnost, jer je deo tog naziva bilo ime ratnog neprijatelja“, rekao je on sudijama ove sedmice u Haškom tribunalu.



Po Palametinim rečima, takve izmene na Balkanu nisu neobične, pa su i bosanski Srbi učinili sličnu stvar.



U januaru 1992. Republika Srpska je u svom ustavu izostavila hrvatsku komponentu iz naziva jezika, koji je tako nazvan srpskim, usled čega su i Hrvati svoj jezik nazvali hrvatskim. Jednostavno su obrisali onaj deo imena koji pominje Srbe“, kazao je on.



Prlić se tereti za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bilo „političko i vojno pokoravanje, trajno raseljavanje i etničko čišćenje“ Bošnjaka i ostalih ne-Hrvata iz Herceg-Bosne, koja je trebalo da postane deo Velike Hrvatske.



Zajedno sa Prlićem optuženi su i bivši ministar odbrane Herceg-Bosne, Bruno Stojić; komandant vojne policije, Valentin Ćorić; generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, kao i šef komisije za razmenu zarobljenika, Berislav Pušić.



Svima im se pripisuje odgovornost za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, uključujući progone, ubistva, silovanja i deportacije.



Palameta je objasnio kako je nakon Drugog svetskog rata jezik koji je bio korišćen u bivšoj Jugoslaviji počev od 1946. u republičkim ustavima bio nazivan hrvatskim ili srpskim. Tek je u ustavu iz 1974. ime bilo izmenjeno u srpsko-hrvatski, tako da – po rečima svedoka – pribegavanje preimenovanju tokom 1992. nije predstavljalo potpunu novinu.



„To ime nije uvezeno, ono je na tom području naprosto cirkulisalo“, dodao je svedok.



Palameta je 1991. bio član komisije koja je zastupala kulturne interese etničkih grupa u Bosni i Hercegovini, u vreme dok je, nakon raspada Jugoslavije, pisan njen ustav.



Jedan od zadataka te komisije – kaže Palameta – bio je i taj da razmotri kako treba da se zove jezik u Bosni.



Na tim sastancima, po njegovim rečima, Bošnjaci nisu iznosili predloge po kojima bi naziv jezika trebalo da bude bosanski ili bošnjački.



Predsedavajući sudija, Žan-Klod Antoneti (Jean-Claude Antonetti), upitao je svedoka da li se o pitanju jezika raspravljalo na temelju stavova stanovnika dotičnog područja, ili na temelju teritorijalnog položaja.



„Ono u šta sam gotovo siguran jeste da niko od profesora nikada nije pominjao bilo kakve teritorijalne razloge“, odgovorio je Palameta.



Na pitanje Prlićevog branioca, Majkla Karnavasa (Michael Karnavas) da li se bošnjačka zajednica žalila na to što je 1992. izmenjen naziv, svedok je odgovorio: „Nisam čuo ni za kakve reakcije na uvođenje naziva ’hrvatski jezik’.“



Međutim, jedna grupa Bošnjaka je 1993. došla u Prlićevu kancelariju da mu se požali na školski program, tražeći da se u njega uvrste i bošnjački pisci – kazao je svedok.



Palameta im je, kako je rekao, odgovorio tako što je od njih zatražio da sami sačine spisak pisaca i književnih dela kako bi se to pitanje rešilo.



No, po rečima svedoka, ni spisak pisaca, niti naziv „bošnjački jezik“ nikada nisu predloženi.



„U tom trenutku nije postojalo nikakvo insistiranje da se ta situacija razreši“, rekao je on. „Nisam imao utisak da su želeli da postignu konačni sporazum.“



Teza da pretežno muslimanske škole ne bi trebalo da svoj jezik nazivaju hrvatskim takođe je – po Palametinim rečima – bila izneta. On kaže i da se raspravljalo o pronalaženju imena za jezik u školama za Bošnjake.



„Ime se moglo menjati zavisno od školske populacije, počev od trenutka kada smo mi postali nadležni za formulisanje programa“, rekao je.



Palameta je objasnio i kako je nedovoljno poznata činjenica da je Univerzitet u Mostaru nakon raspada Jugoslavije ostao bez svog imena „Džemal Bijedić“, jer mu je ono bilo dato po istaknutoim muslimanskom akademiku.



Bijedić je rođen u Mostaru, a u periodu od 1971. do 1977. bio je premijer Jugoslavije.



Budući da je Antoneti pokazao znatiželju u vezi za razlozima zbog kojih je univerzitet samo zbog toga promenio ime, usledilo je i svedokovo pojašnjenje.



„Postojali su i drugi razlozi“, kazao je on. „Imena univerziteta i škola više ne bi trebalo da budu opterećena ideologijom.“



Po Palametinim rečima, širom bivše Jugoslavije bilo je uobičajeno da se preimenuju nazivi institucija koje su svoja imena dobila po komunistima ili partizanima iz Drugog Svetskog rata.



Palameta je u tom smislu naveo primer grada Titograda, koji je 1945. tako nazvan u čast jugoslovenskog lidera, Josipa Broza Tita, da bi mu u međuvremenu opet bilo vraćeno staro ime – Podgorica.



Karnavas je potom svedoku pokazao dokument koji sadrži podatke o jednom zagrebačkom seminaru kojeg je organizovao Prlić, a na kojem su učestvovali i profesori sa Univerziteta u Mostaru.



Na pitanje o svrsi tog seminara, Palameta je odgovorio da je ta manifestacija „trebalo da naglasi pozitivne veze između Hrvata i Muslimana kroz istoriju, [i] stvori prijateljsku atmosferu između ta dva naroda“.



Suđenje se nastavlja iduće sedmice.



Simon Jennings je izveštač IWPR-a iz Haga.
Frontline Updates
Support local journalists