POLICAJCI IZ LORE OSUĐENI NA PONOVLJENOM SUĐENJU
Predstavnici civilnog društva pozdravili su način na koji je okončano kontroverzno suđenje za ratne zločine.
POLICAJCI IZ LORE OSUĐENI NA PONOVLJENOM SUĐENJU
Predstavnici civilnog društva pozdravili su način na koji je okončano kontroverzno suđenje za ratne zločine.
Na suđenju koje se uglavnom doživljava kao pokazatelj spremnosti Hrvatske da se suoči s vlastitim ratnim zločinima, osmorica bivših vojnih policajaca proglašeni su ovoga tjedna krivima za premlaćivanje i mučenje civila.
Ovo je drugi put da su se, u slučaju koji je nazvan „Lora“ (po vojnom zatvoru u primorskom gradu Splitu, gdje su tokom 1992. zatvorenici držani), optuženici suočili sa spomenutim optužbama.
Vrhovni sud je 2004. kao „pogrešnu“ poništio oslobađajuću prvostupanjsku presudu, koja je dvije godine ranije izrečena u atmosferi koju su mnogi opisivali kao pristranu.
Na kraju drugog suđenja – koje je trajalo pet i pol mjeseci – bivši zapovjednik Lore, Tomislav Duić, i njegov zamjenik, Tonči Vrkić, osuđeni su na po osam godina zatvora.
Vojni policajac Davor Banić osuđen je na sedam, dok je preostaloj petorici optuženika – Miljenku Bajiću, Josipu Bikiću, Emiliju Bunguru, Anti Gudiću i Anđelku Botiću – izrečena zatvorska kazna u trajanju od po šest godina.
Od osmorice okrivljenih, samo su se četvorica pojavila pred sudom. Kao optuženik najvišeg ranga, Duić se već tri godine – otkako je saznao da se prvostupanjska presuda preispituje – nalazi u bijegu, dok su Bikić, Bajić i Bungur nestali nakon što je Vrhovni sud 2004. tu presudu poništio.
Prema riječima Jovana Nicića, koji je oba sudska postupka pratio u ime Fonda za humanitarno pravo, između novog i starog suđenja postoje dvije važne razlike. Sudac koji je vodio drugi postupak bio je, kako Nicić tvrdi za IWPR, „daleko profesionalniji“ od prvog.
Prvo suđenje održano je u krajnje ispolitiziranom ambijentu. Štoviše, sudac Slavko Lozina dopustio je publici da tokom zasjedanja viče i maltretira svjedoke.
Zaštita svjedoka bila je pak toliko loše organizirana da većina potencijalnih svjedoka iz Srbije nije ni došla.
Nasuprot tome, ovoga su se puta – kaže Nicić – pred sudom pojavili i svjedoci iz Srbije i Bosne i Hercegovine.
U razdoblju od 12.rujna/septembra 2005. – kada je ponovno suđenje počelo – saslušano je više od 70 svjedoka, među kojima i dvadesetak bivših zatvorenika koji danas žive u susjednim državama.
Istina, nacionalistički gnjev spram suđenja za ratne zločine ni ovoga puta nije izostao.
Još tokom čitanja presude dio publike je protestiraao. Radilo se o pripadnicima hrvatskih udruženja ratnih veterana, kojima se u ovoj prilici pridružio i jedan od članova splitskog gradskog vijeća – predsjednik nacionalističke Hrvatske čiste stranke prava (HČSP), Luka Podrug.
Uzvikivane su uvrede na račun suda, čije je osoblje nazivano „slugama okupatora“ i kojem je psovana „majka četnička, a sve “ uz pitanje „gdje ste bili 1990.?“ (kada je počeo rat u Hrvatskoj).
Predsjedavajuća sutkinja Spomenka Tonković nije se na to obazirala, osim što ih je zamolila da napuste sudnicu.
Obrazlažući presudu, ona je izjavila da su „okrivljene osobe počinile ratne zločine nad civilima koji su, protivno nalogu Vojnog istražnog suda, pritvoreni u [vojni zatvor] Loru, umjesto u civilni zatvor na Bilicama [u drugom dijelu grada]“.
Sud je zaključio da su „okrivljeni, kao stražari i pripadnici interventnog voda Vojne policije, mučili zarobljene civile“. Izlagali su ih elektro-šokovima, tukli bejzbol-palicama, primoravali da ulaze u kućice za pse, kao i da pjevaju ustaške [nacističko-kolaboracionističke] pjesme.
Sutkinja je rekla da su optuženici krivi za zločine počinjene nad civilima, koji su – premda ih se sumnjičilo za terorizam – ipak bili civili, što znači da su za njih važile odredbe međunarodnog prava i Ženevska konvencija.
Optuženici su proglašeni krivima i za ubojstvo dva Srbina – Nenada Kneževića i Gojka Bulovića – koji su 1992. lišeni života nakon višekratnog premlaćivanja i pošto je Knežević pokušao pobjeći iz Lore.
„Točno je da je Knežević pokušao pobjeći iz zatvora i odnijeti stražarev pištolj“, rekla je sutkinja, „ali je isto tako točno i da je zatočeni civil, nakon što je uhvaćen i vraćen u zatvor, pretučen do smrti“.
Dodala je i da, iako ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi za to da su Duić i Vrkić i sami sudjelovali u premlaćivanju Kneževića i Bulovića, spomenuta dvojica nesumnjivo nisu učinili ništa kako bi spriječili opisano nasilje.
Na kraju sutkinja Tonković je rekla: „Nismo bogovi na nebu, nego ljudi na zemlji, prinuđeni suditi na temelju dokaza. A ukoliko smo načinili pogrešku, Vrhovni sud će je ispraviti.“
Obrana je najavila da će se žaliti na presudu. Tokom završne rasprave, zastupnici okrivljenih zahtijevali su da se njihovi klijenti oslobode, jer protiv njih „nisu izneseni nikakvi dokazi“.
Saopćavajući presudu, sud je napomenuo da je uzeo u obzir i olakšavajuće okolnosti, odnosno da je uvažio to što su okrivljeni od samog početka „srpske oružane agresije“ sudjelovali u obrani Hrvatske, kao i to što su u pitanju obiteljski ljudi i očevi malodobne djece.
Predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora (HHO), Žarko Puhovski, izjavio je za IWPR kako je ovo „značajan korak za hrvatsko sudstvo“: „Ovo je napredak u odnosu na prvo suđenje, koje je vođeno na potpuno pogrešan način.“
Sudeći po reakcijama ostalih promatrača, značaj ovog suđenja prvenstveno se ogleda u tome što se pokazalo da su i sudovi u bivšoj Jugoslaviji sposobni za procesuiranje ratnih zločina, odnosno slučajeva koji se poglavito tiču zapovjedne odgovornosti.
Ta odgovornost je bila važna tema na suđenjima pred Haškim tribunalom, gdje su starješine proglašavane krivima zbog toga što nisu spriječile ili kaznile postupke svojih počinjenih.
I u ovom su slučaju – kako tvrdi Nicić – Duić i Vrkić proglašeni krivima zbog toga što, kao oficiri, nisu spriječili mučenje zatvorenika.
Pokrenuta je i istraga o zlostavljanjima vojnih zatvorenika, koja su se navodno odigrala u isto vrijeme. No, još uvijek nije podignuta niti jedna optužnica, jer svjedoci iz Bosne i Srbije tek trebaju biti saslušani.
Goran Jungvirth je izvještač IWPR-a iz Haga.
Ovo je drugi put da su se, u slučaju koji je nazvan „Lora“ (po vojnom zatvoru u primorskom gradu Splitu, gdje su tokom 1992. zatvorenici držani), optuženici suočili sa spomenutim optužbama.
Vrhovni sud je 2004. kao „pogrešnu“ poništio oslobađajuću prvostupanjsku presudu, koja je dvije godine ranije izrečena u atmosferi koju su mnogi opisivali kao pristranu.
Na kraju drugog suđenja – koje je trajalo pet i pol mjeseci – bivši zapovjednik Lore, Tomislav Duić, i njegov zamjenik, Tonči Vrkić, osuđeni su na po osam godina zatvora.
Vojni policajac Davor Banić osuđen je na sedam, dok je preostaloj petorici optuženika – Miljenku Bajiću, Josipu Bikiću, Emiliju Bunguru, Anti Gudiću i Anđelku Botiću – izrečena zatvorska kazna u trajanju od po šest godina.
Od osmorice okrivljenih, samo su se četvorica pojavila pred sudom. Kao optuženik najvišeg ranga, Duić se već tri godine – otkako je saznao da se prvostupanjska presuda preispituje – nalazi u bijegu, dok su Bikić, Bajić i Bungur nestali nakon što je Vrhovni sud 2004. tu presudu poništio.
Prema riječima Jovana Nicića, koji je oba sudska postupka pratio u ime Fonda za humanitarno pravo, između novog i starog suđenja postoje dvije važne razlike. Sudac koji je vodio drugi postupak bio je, kako Nicić tvrdi za IWPR, „daleko profesionalniji“ od prvog.
Prvo suđenje održano je u krajnje ispolitiziranom ambijentu. Štoviše, sudac Slavko Lozina dopustio je publici da tokom zasjedanja viče i maltretira svjedoke.
Zaštita svjedoka bila je pak toliko loše organizirana da većina potencijalnih svjedoka iz Srbije nije ni došla.
Nasuprot tome, ovoga su se puta – kaže Nicić – pred sudom pojavili i svjedoci iz Srbije i Bosne i Hercegovine.
U razdoblju od 12.rujna/septembra 2005. – kada je ponovno suđenje počelo – saslušano je više od 70 svjedoka, među kojima i dvadesetak bivših zatvorenika koji danas žive u susjednim državama.
Istina, nacionalistički gnjev spram suđenja za ratne zločine ni ovoga puta nije izostao.
Još tokom čitanja presude dio publike je protestiraao. Radilo se o pripadnicima hrvatskih udruženja ratnih veterana, kojima se u ovoj prilici pridružio i jedan od članova splitskog gradskog vijeća – predsjednik nacionalističke Hrvatske čiste stranke prava (HČSP), Luka Podrug.
Uzvikivane su uvrede na račun suda, čije je osoblje nazivano „slugama okupatora“ i kojem je psovana „majka četnička, a sve “ uz pitanje „gdje ste bili 1990.?“ (kada je počeo rat u Hrvatskoj).
Predsjedavajuća sutkinja Spomenka Tonković nije se na to obazirala, osim što ih je zamolila da napuste sudnicu.
Obrazlažući presudu, ona je izjavila da su „okrivljene osobe počinile ratne zločine nad civilima koji su, protivno nalogu Vojnog istražnog suda, pritvoreni u [vojni zatvor] Loru, umjesto u civilni zatvor na Bilicama [u drugom dijelu grada]“.
Sud je zaključio da su „okrivljeni, kao stražari i pripadnici interventnog voda Vojne policije, mučili zarobljene civile“. Izlagali su ih elektro-šokovima, tukli bejzbol-palicama, primoravali da ulaze u kućice za pse, kao i da pjevaju ustaške [nacističko-kolaboracionističke] pjesme.
Sutkinja je rekla da su optuženici krivi za zločine počinjene nad civilima, koji su – premda ih se sumnjičilo za terorizam – ipak bili civili, što znači da su za njih važile odredbe međunarodnog prava i Ženevska konvencija.
Optuženici su proglašeni krivima i za ubojstvo dva Srbina – Nenada Kneževića i Gojka Bulovića – koji su 1992. lišeni života nakon višekratnog premlaćivanja i pošto je Knežević pokušao pobjeći iz Lore.
„Točno je da je Knežević pokušao pobjeći iz zatvora i odnijeti stražarev pištolj“, rekla je sutkinja, „ali je isto tako točno i da je zatočeni civil, nakon što je uhvaćen i vraćen u zatvor, pretučen do smrti“.
Dodala je i da, iako ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi za to da su Duić i Vrkić i sami sudjelovali u premlaćivanju Kneževića i Bulovića, spomenuta dvojica nesumnjivo nisu učinili ništa kako bi spriječili opisano nasilje.
Na kraju sutkinja Tonković je rekla: „Nismo bogovi na nebu, nego ljudi na zemlji, prinuđeni suditi na temelju dokaza. A ukoliko smo načinili pogrešku, Vrhovni sud će je ispraviti.“
Obrana je najavila da će se žaliti na presudu. Tokom završne rasprave, zastupnici okrivljenih zahtijevali su da se njihovi klijenti oslobode, jer protiv njih „nisu izneseni nikakvi dokazi“.
Saopćavajući presudu, sud je napomenuo da je uzeo u obzir i olakšavajuće okolnosti, odnosno da je uvažio to što su okrivljeni od samog početka „srpske oružane agresije“ sudjelovali u obrani Hrvatske, kao i to što su u pitanju obiteljski ljudi i očevi malodobne djece.
Predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora (HHO), Žarko Puhovski, izjavio je za IWPR kako je ovo „značajan korak za hrvatsko sudstvo“: „Ovo je napredak u odnosu na prvo suđenje, koje je vođeno na potpuno pogrešan način.“
Sudeći po reakcijama ostalih promatrača, značaj ovog suđenja prvenstveno se ogleda u tome što se pokazalo da su i sudovi u bivšoj Jugoslaviji sposobni za procesuiranje ratnih zločina, odnosno slučajeva koji se poglavito tiču zapovjedne odgovornosti.
Ta odgovornost je bila važna tema na suđenjima pred Haškim tribunalom, gdje su starješine proglašavane krivima zbog toga što nisu spriječile ili kaznile postupke svojih počinjenih.
I u ovom su slučaju – kako tvrdi Nicić – Duić i Vrkić proglašeni krivima zbog toga što, kao oficiri, nisu spriječili mučenje zatvorenika.
Pokrenuta je i istraga o zlostavljanjima vojnih zatvorenika, koja su se navodno odigrala u isto vrijeme. No, još uvijek nije podignuta niti jedna optužnica, jer svjedoci iz Bosne i Srbije tek trebaju biti saslušani.
Goran Jungvirth je izvještač IWPR-a iz Haga.
